<p>Na današnji dan 1970. godine, u Sarajevu je preminuo Hamza Humo, bh. velikana pisane riječi i autor prvog bosanskohercegovačkog modernog romana, čija djela nam i danas pomažu da riješimo mnoge probleme društveno-političke svakodnevice u Bosni i Hercegovini, samo ih trebamo pažljivo čitati.</p><h2>Ugledna porodica</h2><p>Hamza Humo rođen je 30. decembra 1895. u uglednoj mostarskoj porodici, iz koje potječe i bh. alhamijado pisac Omer ef. Humo. U rodnom Mostaru je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju, a nakon Sarajevskog atentata, 1914. godine, kao gimnazijalac biva uhapšen i interniran u Mađarsku, da bi 1915. bio mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja Prvog svjetskog rata radio je kao prevoditelj i pisar u bolnici u Beču.</p><p>Nakon rata Humo se vraća u Mostar i maturira, potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, a kasnije u Beč i Beograd. Godine 1919., objavljuje prvu zbirku pjesama „Nutarnji život“, a 1924. „ Grad rima i ritmova“, u kojima se već prepoznaje njegov modernistički i ekspresivni izraz.</p><p>Osim toga, između dva svjetska rata Hamza je i redovno prevodio tekstove s njemačkog jezika za beogradski časopis “Politika”, a preveo je i knjigu “Muhamed: rađanje i uspon islama” azerbejdžanskog književnika Esada Beja (Essad Bey), koji je pisao na njemačkom jeziku.</p>

<h2>„Grozdanin kikot“</h2><p>U periodu između dva rata Humo je najintenzivnije stvarao, objavivši tada i svoje najznačajnije djelo, lirski roman „Grozdanin kikot“, 1927. godine, koji je napisao za samo sedam dana. Prema mišljenju mnogih književnih kritičara, „Grozdanin kikot“ je prvi moderni bosanskohercegovački roman koji ima elemente evropske avangarde pomiješane s tradicionalnim elementima našeg podneblja i kulturnog naslijeđa.</p><p>“Davno, davno živio je u ovim stranama jedan narod, a nazivao se Bogumilima. Bili su to dobri ljudi, a kada bi ko od njih umro, metali bi mu na grob po onu jednu veliku stijenu, jednu od onih što se i dan-danas bijele na Radešu. A onaj najveći stećak, urešen cvjetovima, to je nadgrobni nišan kneza Trpimira.</p><p>I tako u kneza Trpimira bila kćerka Grozdana, a najljepši momak u selu zvao se Grozdan. Najbolje se bacao kamena s ramena, a iz lova se nikad nije prazan vraćao svojoj kući. Bio je siromah. Imao je staru majku, jednu njivu pred kućom, veliku kamenu posudu za kišnicu i žrvanj pod dubom u dvorištu.</p><p>I tako se oni voljeli, Grozdan i Grozdana, a knez Trpimir ni da čuje za to. U predvečerje sjedjela bi Grozdana u vinogradu pod kućom i slušala kako Grozdan, čak na drugoj strani sela, svira samo njoj, Grozdani, i čezne za njom.” (Grozdanin kikot)</p><h2>TV serija „Kože“</h2><p>U mnogim svojim proznim djelima, poput zbirki pripovijetki ”Pod žrvnjem vremena”, ”Pripovijetke”, ”Ljubav na periferiji”, ”Hadžijin mač”; romana „Grozdanin kikot“, ”Zgrada na ruševinama” i  ”Adem Čabrić”, Humo je opisivao raslojavanje bosanskohercegovačkog društva u rodnoj Hercegovini, uz foklorne i bogumilske mitove. Boljela ga je socijalna nepravda u društvu.</p><p>U romanu „Adem Čabrić“, koji je napisao 1947. godine, a prema kojem je kasnije snimljena televizijska serija „Kože“, piše o siromašenju nekada bogatih porodica, kroz životnu priču kapitaliste u usponu i njegov odnos prema Narodnooslobodilačkoj borbi.</p><p>Osim književnog stvaralaštva, Hamza Humo je uređivao muslimanski list „Novo doba“, časopis „Gajret“, te list „Zabavnik“, a radio je kao novinar, potom urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije BiH.</p><p>Humo je za svoj rad dobio mnogo priznanja, a koliko je značajan za kuturu i historiju naše zemlje, dovoljno potvrđuje činjenica da Humina djela danas predstavljaju mjerilo za vrednovanje književnih djela mlađih autora.&nbsp;</p>

<h2>Pjesnički „bohemi“</h2><p>Književni kritičar prof. dr. Midhat Begić Humin poetski doprinos okarakterizirao je “bohemskim” i uporedio ga s još jednim našim velikanom Musom Ćazimom Ćatićem:</p><p>– Hamza Humo, posmatran u svojoj cjelini, produžavao je pjesničku tradiciju S. Bašagića i M. Ć. Ćatića… Humo je kao i Ćatić bio oličeni bohem, koga je u jedno vrijeme prisustvo Tina Ujevića u Sarajevu toliko zbližilo s tim velikim stvaraocem, a ovaj je istovremeno bio iskreni poštovalac Muse Ćazima. Bohemstvo je već kod Muse značilo jedan korak bliže poetskom modernizmu, koji je potpunije oličio i Humo, i to su jedina dva pjesnička bohema koja je Bosna uopće dala.</p>

U periodu između dva rata Humo je najintenzivnije stvarao, objavivši tada i svoje najznačajnije djelo, lirski roman „Grozdanin kikot“

Hamza Humo: 54. godišnjica smrti bh. velikana pisane riječi

<p>Na današnji dan 1955. godine, ugasio se život bosanskohercegovačkog velikana riječi Isaka Samokovlije. Preminuo je od degeneracije bubrega u 66. godini, ostavivši iza sebe mnoštvo neobjavljenih rukopisa. </p><p>Na Samokovlijino književno djelo mnogo je utjecalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu, gdje je rođen 3. septembra 1889. godine, u trgovačkoj porodici, a otac Moša i majka Rifka dali su mu ime po djedu Isaku.  </p><p>Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovjedač poslije Kočića.</p>

<h2>Sunce nad Drinom</h2><p>Isak Samokovlija rastao je s četiri brata i jednom sestrom: Baruhom, Haimom, Jakobom, Leonom i Mirjam. Mirjam je umrla kao dijete u Goraždu, a Baruh i Leon stradali su u logorima 1941-1945. U pripovijetki “Sunce nad Drinom” Isak je opisao svoje mjesto rođenja s velikim emocijama: </p><p>- Rođen sam u Goraždu, u toj maloj varošici istočne Bosne kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za mene jedan od dubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće. Njena bistra čarobna zelena boja, puna sunca, koja mi se tih godina redovno slijevala u dušu svakog ljeta, ispunila me za cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom…</p><p>U rodnom Goraždu Isak je završio osnovnu školu nakon koje je otišao u Sarajevo kod majčine rodbine, gdje je završio Prvu gimnaziju sa školskim drugom Ivom Andrićem, također velikim književnikom i našim jedinim nobelovcem. Kako je volio kristalno čistu i zelenu boju Drine, tako je zavolio i „sarajevske mahale, krivudave sokake, male kućerke nakrivljenih krovova pokrivene uglavnom ćeramidom ili šindrom i okružene baštama u kojima gustu sjenu čini drveće dudova, lipa ili krušaka jerbasmi“.</p>

<h2>Pisao noću</h2><p>Medicinski fakultet u Beču upisao je 1910. godine, ali početkom Prvog svjetskog rata, 1914., biva mobiliziran i poslan na front, zbog čega studije završava tek 1917. godine. U Beču, na jednoj plesnoj večeri, upoznao je mladu Hedu Bruner (Hedda Brunner), svoju buduću suprugu, koju je njena majka poslala na krojački zanat. S Hedom je dobio troje djece: Mišu, Mirjanu i Rikicu.</p><p>Nakon rata Samokovlija se se vratio u BiH i zaposlio kao ljekar u rodnom Goraždu, zatim u Fojnici, da bi 1925. počeo raditi u bolnici „Koševo“ u Sarajevu. Kako je sam često kazivao, imao je mnogo posla kao ljekar, pa je pisao noću, kada bi završio s poslom, jer je književnost bila njegova najveća ljubav.</p><p>- Vremena nisam imao mnogo, bio sam zauzet kao ljekar. Radio sam u ambulanti, a popodne u privatnoj ordinaciji. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kada bih završio sve medicinske poslove, bacio bih se na književnost, a to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao sam ih.</p><h2>Žuta traka</h2><p>Godinama je Samokovlija svoje tekstove držao u ladici neobjavljene, jer je pisao  za svoju dušu, o životu sunarodnjaka, sefardskih Jevreja, saosjećajući s patnjama siromašnih i obespravljenih, koji su bili glavni likovi njegovih lirski intoniranih pripovijedaka. U tome je, izgleda, i bila tajna velike čitanosti i uvažavanja njegovih djela, koju otkrivaju i brojni današnji čitatelji.</p><p>Uporedo s ljekarskim poslom bio je jedan od urednika sedmične novine „Jevrejski život“, gdje je, 1927., objavio svoju prvu pripovijetku „Rafina avlija“, a dvije godine poslije i prvu zbirku pripovijedaka "Od proljeća do proljeća", te 1936. „Pripovijetke“.</p><p>Međutim, početkom Drugog svjetskog rata Samokovlija je ostao bez posla i, kao i ostali njegovi sunarodnjaci, morao je nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali Jevreje. Ubrzo su ga ustaše odvedele u logor u Sarajevu.&nbsp;</p>

<h2>Ukradena bista</h2><p>U proljeće 1945. godine, uspio je pobjeći od ustaša i krio se sve do oslobođenja zemlje. Po završetku Drugog svjetskog rata uređivao je književni časopis "Brazda", od 1948. do 1951. godine, a potom je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom preduzeću "Svjetlost". </p><p>Godine 1946., Samokovlija je objavio svoju najpoznatiju pripovijetku „Nosač Samuel“, koja je, prema mišljenju mnogih, njegovo najbolje djelo. Napisavši drame „On je lud“ i „Fuzija“ okušao se i kao dramski pisac. Prema njegovim djelima realizirano je više pozorišnih i TV dramatizacija („Plava Jevrejka“, „Ženidba nosača Samuela“, „Simha“ i „Ratni hljebovi“). U režiji Slavka Vorkapića, prema djelu  “Hanka”, 1955. snimljen je istoimeni igrani film, koji je  godinu kasnije predstavljao jugoslavensku kinematografiju na Filmskom festivalu u Kanu.  </p><p>Prije tri godine, tačnije 18. januara 2021., ponovo je postavljena Samokovlijina bista na Trgu oslobođenja - Alija Izetbegović, koja je bila ukradena 2016. godine.</p><h2>Samokovlijin kutak</h2><p>Svake godine polovinom januara, u Goraždu se održava manifestacija „Dani Isaka Samokovlije – Sunce nad Drinom“, a u Domu pisaca u Sarajevu jedan kutak je posvećen ovom velikom književniku, što je, ustvari, minijaturni porodični muzej koji su formirali Isakova kćerka Mirjana i njen suprug Milutin. U tom kutku smješteni su radni sto za kojim je Isak pisao i stvarao, vitrina s njegovim knjigama, vaza za cvijeće koju je Isak dobio od svoje majke nakon što je položio maturu u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, nalivpera i olovke, tabakera… Na zidu je nekoliko umjetničkih slika, među kojima dominira piščev portret, rad Marija Mikulića, slikara i Samokovlijinog velikog prijatelja.</p>

Ivo Andrić nazvao ga je jednim od najboljih književnika koje je Bosna i Hercegovina imala

Isak Samokovlija: 69. godišnjica smrti bh. ljekara i književnika

<p>Na današnji dan 1932. godine, u Bitunji kod Stoca rođen je Alija Isaković, jedan od najvećih boraca za identitet bošnjačkog naroda, a naročito za afirmaciju bosanskog jezika, kojeg s pravom nazivamo utemeljiteljem moderne bosanske jezičke kulture.  </p><p>Osnovnu i srednju školu Isaković je pohađao u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet – Odsjek za južnoslavensku književnost i jezik, u Sarajevu. Bio je i geološki tehničar, prospektor urana, tv-scenarist, urednik časopisa „Život“ te urednik edicije „Kulturno naslijeđe BiH“ u sarajevskoj izdavačkoj kući "Svjetlost".</p><p>Njegovi rječnici, „Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku“ (1993.) i „Rječnik bosanskoga jezika“ (1995.), prekretnice su u bošnjačkoj leksikografiji. Osim toga, jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih dramatičara, pisaca i historičara jezika i književnosti, koji je isticao svoje bošnjaštvo i principe kojih se čvrsto držao. Istraživao je i ponosio se historijom Bošnjaka, pa je jedne prilike svom prijatelju Huseinu Brkiću pokazao popisni listić iz 1962., kada se još kao student izjasnio imenom Bošnjak.</p>

<h2>Utemeljitelj moderne bosanske jezičke kulture</h2><p>Historijske studije navode da se početak kulturnog preporoda Bošnjaka desio krajem '60-ih i početkom '70-ih godina prošlog vijeka, kada su se pojavila kapitalna djela naših književnika: „Kameni spavač“ Maka Dizdara, „Derviš i smrt“ Meše Selimovića, „Soneti“ Skendera Kulenovića, te prva antologija bošnjačke (muslimanske) književnosti „Biserje“ Alije Isakovića. Tih godina vođena je i velika borba za bosanski jezik, koju su predvodili Alija Isaković i Mak Dizdar, ali brojniji su bili protivnici bošnjačke afirmacije koji su nastojali sve zaustaviti putem partijskih foruma, prijetnji, uhođenja, privođenja i zatvaranja bošnjačkih prvaka.</p><p>Osim rječnika i najpoznatijeg djela "Biserje - Izbor iz muslimanske književnosti", koje je objavio davne 1972. godine, a 1993. ga proširio i reizdao, Isaković je napisao i: „Sunce o desno rame“, „Semafor“, "O nacionaliziranju muslimana - 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana", "Bibliografija radova o Hasanaginici 1774-1974", „Taj čovjek“, "Hasanaginica", "Hodoljublje- Izbor iz bosansko-hercegovačkog putopisa (1842-1970)", „Krajnosti“, „Pobuna materije“, „Jednom“, „Neminovnosti“, „Lijeve priče“...</p><p>Isaković je bio uzor mnogim našim književnicima, a književnim kritičarima i historičarima inspiracija i tema izučavanja.</p><p>- Kao mladi pisac u njemu sam gledao učitelja, kasnije smo se družili često i posjećivali porodično. Bio je lijep i mudar čovjek. Ratno siroče, odrastao po internatima bivše države, djelovao je suzdržano i oprezno, kao da drži nevidljivi obrambeni štit oko sebe. Ne znam smijem li napisati da sam bio čovjek njegova povjerenja, jer mi je, kažem, ponekad izgledao kao vuk samotnjak – napisao je o Aliji književnik Mile Stojić.</p><p>- Pripovjedač i romansijer, dramatičar i putopisac, esejista i književni kritičar, lingvist i bibliograf, antologičar, urednik i redaktor, on se knjigama javljao samo onda kada je rukopis sazrio da u svemu bude nov i poseban, kada je nudio i anticipirao novo i neistraženo – rekao je o Isakoviću prof. dr. Enes Duraković.</p><p>- Isaković je svojom antologijom „Biserje“ napravio prvi korak u prikazivanju kontinuiteta u bošnjačkoj književnosti. On je uzeo i usmenu književnost, i lirsku pjesmu, i sevdalinku, i epsku pjesmu i umjetničku prozu, zatim srednjovjekovnu književnost, onda književnost na orijentalnim jezicima i alhamijado pisce, i time zapravo napravio taj kontinuitet. Ta antologija je mini historija bošnjačke književnosti i prvi korak, ne samo izbora dobrih tekstova već i poredak tih tekstova – istaknuo je prof. dr. Alija Pirić.</p>

<h2>Zapisi o agresiji na BiH '92.-'95. </h2><p>- Ovaj uzburkani historijski tok jedan je od uzroka što se u bošnjačko-muslimanskom narodu mogu sresti svi oblici krajnosti. Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, naivne i predane ljude, beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja - rekao je Alija Isaković na Bošnjačkom saboru, održanom 27. septembra 1993. godine. </p><p>Prema mišljenju mnogih bh. intelektualaca, ovo je jedna od najboljih analiza bošnjačkog mentaliteta, aktuelna i danas, koja ujedno nosi poruku da njegujemo i jačamo naše pozitivne, a minimiziramo negativne osobine, da budemo jedinstveni i ponosimo se onim što jesmo i što baštinimo od svojih predaka.</p><p>Alija Isaković dobio je brojne nagrade za svoje prozno i dramsko stvaralaštvo, među kojima je isticao kao najdražu Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva iz 1976. godine. Mnogi književni kritičari ga upoređuju s još jednim bh. velikanom Safvet-begom Bašagićem: „Ono što Bašagić bijaše na prekretnici vijeka, spiritus movens bosansko-muslimanskoga općega preporoda – to je Isaković ponovio na kraju vijeka. Kao izvorni pisac u više žanrova (roman, drama, putopis, pripovijetke) Isaković tek čeka na pravo vrednovanje, i slobodno se može reći da je njegovo djelo kao kreativnog autora pomalo zanemareno“.</p><p> Veoma emotivnim i vrijednim analizama naroda pogođenog ratom proglašeni su Isakovićevi zapisi o agresiji na Bosnu i Hercegovinu '92.-'95. </p><p>- Rat je, teško nam je, ne znam da je nekome bilo ovako teško, ali - vrijeme je da se počnemo baviti sobom. Kao narod. I kao narod u svojoj državi. I da se bavimo državom, sa svim onim šta to podrazumijeva. Sve što u ovome ratu činimo, činimo jer smo prisiljeni na to. Nismo birali ni vrijeme, ni mjesto, ni način obračuna sa susjedima. Branimo se uspravno i do kraja, kako se brani onaj koji nema drugog izbora. Neće trebati mnogo vremena i mnogo riječi da se pokaže kako je ta naša borba bila začuđujuća u svojoj odlučnosti i istrajnosti. U našem heroizmu ima neke srdačnosti koja izvire iz naše epike o Budalini Tali, srdačnosti i netipičnosti koja stoji prema agresorskoj podmuklosti i kukavičluku. Možda stoga što u ovome oslobodilačkom ratu mi moramo biti pobjednici. Ili nas neće biti…</p><p>Veliki bh. patriota i borac za afirmaciju i očuvanje identiteta svoga naroda i zemlje Alija Isaković preselio je na bolji svijet 14. marta 1997. godine, a sahranjen je u među bh. velikanima u haremu Ferhadije džamije u Sarajevu. </p><p>Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, 30. novembra 2020., postavilo je spomen-ploču na njegovoj rodnoj kući u Bitunji kod Stoca, a Bošnjačka zajednica kulture "Preporod" dodjeljuje godišnju nagradu "Alija Isaković" za najbolji dramski tekst.</p><h2>Musliman, Bošnjak i Bosanac</h2><p>Isakovićev je na najjednostavniji način objasnio značenja i razlikovanja termina Musliman, Bošnjak i Bosanac: </p><p>- Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH. To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. Savez komunista uveo je za nas termin Musliman (s velikim „M“), umjesto Bošnjak, da bi se Musliman asimiliralo u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije, jer označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije. Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime, a Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.&nbsp;</p>

Mnogi književni kritičari ga upoređuju s još jednim bh. velikanom književnikom Safvet-begom Bašagićem

Alija Isaković: 92. godišnjica rođenja bh. prosvjetitelja, pisca, lingviste i leksikografa 

<p>Na današnji dan 1927. godine, u Beogradu je rođena Nada Mamula, jedna od najboljih srbijanskih i regionalnih interpretatorica sevdalinki svih vremena.</p><p>Od djetinjstva je gajila ljubav prema ojevanju, a kao 19-godišnja djevojka Nada se prijavila na audiciju, 1946. godine, u Beogradu, koju je uspješno položila. Od tada počinje njena veoma zapažena i uspješna pjevačka karijera. Nedugo potom udaje se za Nikolu Mamulu s kojim odlazi u Sarajevo, gdje je srdačno dočekana i primljena kao solistica na Radio Sarajevu. </p><p>U Sarajevu su supružnici Mamula živjeli 15 godina, gdje je Nada zavoljela sevdalinke, a prva koju je otpjevala bila je "Ah, meraka u večeri rane".&nbsp;</p>

<h2>Pjevala srcem</h2><p>Nadina ljubav prema sevdalinci trajala je cijeli život, pa je u arhivama Radio Sarajeva, Radio Beograda i Radio Novog Sada ostavila više od 150 briljantnih interpretacija ove bosanskohercegovačke najljepše lirske pjesme.</p><p>Blistava Nadina karijera trajala je više od četiri decenije, a na prostorima bivše Jugoslavije, pa i šire, bila je nezamjenjiva na festivalima, u muzičkim tv-emisijama, koncertnim dvoranama… Osim nezaboravnih i vrsnih interpretacije sevdalinki, Nada je ostavila brojne snimke komponovanih pjesama, pisanih u duhu tradicionalne narodne muzike. Sve pjesme je pjevala srcem uz posebno izražen temperament kojim je ostavljala utisak snažne i ostvarene žene.</p>

<h2>Prepoznatljivi alt</h2><p>Nadin specifičan, prepoznatljivi, a rijetki alt punio je srca brojnih ljubitelja sevdaha, a naročito je bio izražajan u nenadmašnim interpretacijama pjesama: "Bosno moja", "Omer-beže", "Djevojka sokolu zulum učinila"… Prva je snimila čuvenu pjesmu “Kafu mi draga ispeci” i, prema pričanjima, naučila Cuneta Gojkovića kako se pjeva.</p><p>Osim snimaka u arhivama radiostanica, Nada je snimila dvije LP-ploče za diskografsku kuću "Jugoton" iz Zagreba, četiri LP-a izdala je u SAD, Kanadi, Nizozemskoj i Bugarskoj, te objavila više desetaka singl-ploča. </p><p>Preminula 11. oktobra 2001. godine, u Beogradu.</p>

U Sarajevu je sa suprugom Nikolom živjela 15 godina, gdje je zavoljela sevdalinke

Nada Mamula: 97. godišnjica rođenja slavne pjevačice sevdalinki

<p>Na današnji dan 1954. godine, u Tuzli je rođen Mirza Delibašić, najbolji bosanskohercegovački košarkaš, ali i sportista 20. vijeka. Popularni Kinđe, kako su ga Sarajlije zvale odmilja, uvršten je među 50 osoba koje su najviše doprinijele Euroligi. </p><p>Delibašić je počeo prvo trenirati fudbal u malom klubu Polet, u njegovoj rodnoj Tuzli. Nakon fudbala okrenuo se tenisu, te četiri godine trenirao u Teniskom klubu “Sloboda” koji je u to vrijeme bio među najbolje organiziranim u cijeloj Jugoslaviji. U svojoj 14. godini, 1968., Mirza je postao pionirski prvak Bosne i Hercegovine u tenisu, ali se opredijelio za košarku, te iste godine potao član košarkaškog kluba Sloboda iz Tuzle. U tom klubu ostao je do 1972., kada je prešao u KK Bosna, odigravši prvu utakmicu protiv KK Jugoplastike iz Splita.</p>

<h2>Uspjeh za uspjehom</h2><p>Za Bosnu je Kinđe odigrao 700 utakmica i postigao više od 14.000 koševa. S ekipom Bosne je bio prvak Jugoslavije i Evrope, osvojio Kup Jugoslavije u košarci, te bio viceprvak svijeta, osvojivši drugo mjesto na klupskom prvenstvu svijeta, Interkontinentalnom kupu odigranom 1979. u Brazilu. Nakon Bosne Kinđe je igrao za španski Real Madrid, ali se, 1983. godine, usljed izljeva krvi u mozak morao penzionisati. </p><p>S reprezentacijom nekadašnje Jugoslavije, za koju je ubilježio 176 utakmica i postigao 1.759 poena, Kinđe je bio prvak Balkana, Evrope, svijeta i olimpijski pobjednik.</p><h2>Prvi selektor reprezentacije BiH</h2><p>Delibašić je bio prvi selektor košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine. Na Evropskom prvenstvu 1993. u Njemačkoj pod njegovim vodstvom reprezentacija Bosne i Hercegovine osvojila je osmo mjesto, što je i dalje najbolji plasman našeg državnog košarkaškog tima na evropskim i svjetskim prvenstvima. Godine 1995., podnio je ostavku na mjesto selektora, te postao direktor KK Bosna iz Sarajeva, ostavši na tom mjestu do smrti.</p><p>Mirza Delibašić je dobitnik mnogih sportskih i društvenih priznanja. Godine 1980., izabran je za najboljeg košarkaša u Jugoslaviji, četiri puta biran je za najboljeg sportistu Bosne i Hercegovine, pet puta za najboljeg sportistu grada Sarajeva, a 2000. godine je izabran za najboljeg sportistu 20. vijeka u Bosni i Hercegovini. </p><p>Preminuo je u Sarajevu, 8. decembra 2001. godine.</p>

<h2>Spomenik na Skenderiji</h2><p>Na platou sarajevske Skenderije podignut je spomenik u liku slavnog Kinđeta, autora sarajevskog umjetnika Adisa Lukača. Na svečanosti otkrivanja spomenika najboljem sportisti Bosne i Hercegovine, 1. juna 2022. godine, prisutnima se obratio Mirzin sin Danko Delibašić koji je tom prilikom pročitao dio iz priče Semezdina Mehmedinovića.</p><p>- Mirza je Bosanac. Moja žena je Bosanka i moja djeca su Bosančad, kaže. Najviše njemu zahvaljujući Bosna je, otkad je u Jugoslaviji bila, postigla svoj kulturni i politički legitimitet 1979. godine, kada je KK Bosna osvojila Kup evropskih šampiona. Zbog toga je prirodna, ali i izuzetno fantastična, njegova odluka da na poziv Reala, da sebe i svoju porodicu iz ratnog Sarajeva evakuira za Madrid, ne otputuje i ostane sa svojim borcima – za poštovanje za svaki trenutak života. Jedne večeri dok je za kafanskim stolom sjedio, na njegov nagovor Zlaja Arslanagić je pjevušio “Noćas mi se snilo”, prepričavao je, zapravo recitirao, homerovski san iz protekle noći. O tome kako su mu u san došli sinovi da ga pitaju. Svaku patetičnost u cijeloj situaciji pobrisala je posljednja rečenica, pitanje koje mu šestogodišnji sin postavlja: “Jel’de tata da je situaciju u Bosni pravo zaj..ana?”, pročitao je Danko Delibašić i odgovorio sa: “Jeste”.</p><p>Sportska dvorana Skenderija danas nosi naziv "Dvorana Mirza Delibašić", a u spomen na našeg slavnog sportskog velikana od 2005. igra se međunarodni košarkaški turnir "Memorijal Mirza Delibašić".</p>

Bio je prvak Balkana, Evrope, svijeta i olimpijski pobjednik

Mirza Delibašić: 70. godišnjica rođenja najboljeg bh. sportiste 20. vijeka

<p>Na današnji dan 1936. godine, u Bileći je rođen Safet Isović, prema mišljenju gotovo svih muzičkih kritičara i poznavalaca tradicionalne izvorne narodne pjesme, najbolji pjevač sevdalinki svih vremena, veliki umjetnik i jedan od najblistavijih glasova koje su ovi naši balkanski prostori ikada imali. </p><p>Od 1955. godine, došavši na studij prava, pa do smrti, živio je u Sarajevu. Sevdalinke je počeo javno izvoditi u UKUD-u „Slobodan Princip Seljo“, prošavši audiciju 1956., potom i na radiju i televiziji, a dvije godine kasnije snimio je svoj prvi singl s pjesmama „Sarajčice, hajdemo“ i „Kad ja pođoh na Bembašu“. Pobjeđivao je na najprestižnijim muzičkim festivalima u bivšoj Jugoslaviji i dobitnik je niza najznačajnijih muzičkih nagrada. Vrijeme njegovog uspjeha počelo je solističkim koncertom u “Domu sindikata” u Beogradu 1963., a traje i danas, iako on više nije među nama, ali jeste u svojim pjesmama i našim srcima.</p>

<h2>Nenadmašna interpretacija </h2><p>Brojne Isovićeve kolege, također vrsni interpretatori sevdalinki, saglasni su da je njegova interpretacija bila nenadmašna, da je njegov glas bio toliko moćan da bi mu pozavidjeli i čuveni svjetski operski tenori. Tako kažu i stihovi jedne od pjesama koje su mu posthumno napisane i posvećene: „Kad Sajo pjeva i slavuj zašuti...“ A ne samo da ju je vrhunski pjevao, nego je u svakoj prilici govorio poučno o sevdalinci, ističući koliko je bitna za našu tradiciju i kulturu, koja je i Safetu, kao i svim Bosancima i Hercegovcima, urođena. </p><p>- Moj otac je lijepo pjevao sevdalinke, a tetka, očeva sestra, svirala harmoniku, pa je to stalno prisustvo sevdalinke u mojoj kući, iz koje sam i naslijedio talent, opredijelilo moj put. Sevdalinka je najljepši dio naše kulture i treba nastojati da se ona prezentira, kako bi je zavoljeli svi ljudi bez obzira na naciju i vjeru. Ja poštujem i volim svačiju kulturu, ali se bojim nekulture - izjavio je u jednom od brojnih intervuja Isović.</p>

<h2>Najdraža pjesma</h2><p>Osim tradicionalnih sevdalinki, Safet je izvodio i tzv. komponovane narodne pjesme koje su se temeljile na sevdalinci i drugim oblicima bh. muzičke tradicije, a među najpoznatijima su: “Kad sretneš Hanku”, “Jablani se povijaju”,“Bosno moja”, “Na mezaru majka plače”, “Šta se ovo Bosnom čuje”, “Oj, Safete, Sajo, Sarajlijo”… </p><p>„Otvori mi džamli pendžer, dilber Ajšo, golubice, daj razgrni zar tanani, da ti vidim bijelo lice...“ stihovi su sevdalinke „Otvori mi džamli pendžer“ za koju je govorio kako mu je najdraža, a svim ljubiteljima sevdaha ostavio je biserne tonske zapise pjesama u kojima je opjevao mahale, jarane, gizdave kone, šeher Sarajevo i zemlju Bosnu.</p>

<h2>Ambasador BiH </h2><p>„Šta se ovo Bosnom čuje“, pjevao je Safet, čudeći se nama, Bosancima i Hercegovcima, koji uglavnom prednost dajemo onome što nije naša tradicija, umjesto da njegujemo i promoviramo svoje, bh. autohtone vrijednosti. Popularni Sajo se cijelog života borio za očuvanje bosanskohercegovačke tradicionalne lirske gradske pjesme, sevdalinke, pjevajući je i promovirajući tako i našu zemlju diljem svijeta. Bio je istinski ambasador sevdalinke i Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući njemu, zvuci naše sevdalinke odzvanjali su u najprestižnijim svjetskim koncertnim dvoranama: „Kongres centrumu“ u Berlinu, „Mozarteumu“ u Salzburgu, „Opera Houseu“ u Sidneju, „Odeon Palaceu“ u Njujorku, kao i u Frankfurtu, Beču, Bagdadu, Parizu, San Remu, Torontu, Štokolmu, Barceloni, Istanbulu, Sofiji...   </p><p>Posljednji veliki solistički koncert održao je u prepunoj sarajevskoj Zetri, 29. maja 2003. godine. </p><p>Preminuo je 2. septembra 2007., u Sarajevu, u 72. godini života. Safetov mezar se zasluženo nalazi među mezarima najvećih sinova, heroja Bosne i Hercegovine, u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu, a Park kod Druge sarajevske gimnazije nosi njegovo ime.&nbsp;</p>

<h2>Bio je „Safet nacionale“</h2><p>Benjamin Isović, Safetov sin, s velikim ponosom se sjeća svog oca i zajedničkog života.</p><p>- Veoma mi je važno to kako ga je narod doživljavao i doživljava, kao i opus koji je ostavio iza sebe. On i jeste bio narodni čovjek, njihov Sajo. Bio je „Safet nacionale“, tačnije, „Safet internacionale“, a njegovo djelo je istinska narodna baština i svaki čovjek koji ga je volio ima pravo na komadić te uspomene, na djelić svojatanja. </p><p>Kao ocu sam mu zahvalan za sve što danas jesam. Ponosim se njime, njegovom dosljednosti, pravednosti, plemenitosti i principijelnosti koju je posjedovao. To je čovjek koji nikada nikome nije nanio štetu i uvijek je davao mnogo više nego što je dobijao. Naučio me je dobroti, poštovanju, časti i mnogim istinskim vrijednostima vezanim za život s ljudima. Od njega sam naslijedio sluh, strast za muziku, vokalne sposobnosti, njegovu hercegovačku lucidnost i pronicljivost, rječitost, ljubav prema životinjama... i sve mi to danas mnogo znači. To su čvrsti temelji moje ličnosti. </p><p>Često se sjetim naših zajedničkih trenutaka, diskusija, konfrontacija, njegovog istinskog uvažavanja mojih stavova, mišljenja, prijedloga. Sjećam se njegovih savjeta, naši razgovori nose neizbrisiv trag. Pjesme koje je interpretirao za mene nisu samo pjesme, nego i žive, osebujne slike, sjećanja na prilike i periode u kojima je radio. Njegove pjesme su za mene, uz sve što nose, ujedno i buđenje najljepših uspomena.&nbsp;</p>

<h2>O Safetu...</h2><p>- Kad dođe na korepeticiju, meni se slede ruke, srce zastane, a u moje uši ulazi glas najljepšeg slavuja. (Jozo Penava)</p><p>- Najbolji je Safet... Prvi, pa deset praznih mjesta, pa opet Safet, pa drugi. (Avdaga Vrabac)</p><p>- On je bio taj koji je proslavljao pjesme, a ne pjesme njega. (Husein Kurtagić)</p><p>- Da je živio u nekoj od velikih svjetskih kultura, npr. u zemljama koje imaju Modunja, De Nira, Belmonda, Safet bi bio iznad svih njih. (Gradimir Gojer)</p><p>- Pjesmu je tumačio do savršenstva. Treba mu dati ne ulicu, nego mauzolej. (Vehid Gunić)</p><p>- Na Mount Everest sevdalinke popeo se s njegove suprotne, opasnije, interpretativne strane. (Esad Bajtal)</p><p>– Naš Sajo je najviše uradio na očuvanju sevdalinke. S razlogom su govorili da se takav čovjek i pjevač rađa jednom u sto godina. Kompozicija „Jablani se povijaju“ izabrana je za najljepšu pjesmu svih ilidžanskih festivala, a „Kad sretneš Hanku“ za najljepšu pjesmu komponovane muzike u 20. vijeku. (Enver Šadinlija)</p><p>- Safet na sceni nije samo pjevao, svagda je to bila istinska umjetnička ispovijest - uzdah i krik, zanos i tajna ašikovanja, pohvala sevdahu kao načinu života... Na takav način to niko nije umio ni prije ni poslije Safeta. (Jovo Cvjetković, „Danas“)</p><p>- U haremu paše Ali-paše, s herojima Bosne, Sajo pjesme osluškuje, cijelom svijetu poručuje: Dok je Bosne, bit će i sevdaha, čuvajte je do posljednjeg daha, do zadnjeg uzdaha. (stihovi Hamde Rožajca)</p>

Sevdalinka je najljepši dio naše kulture i treba nastojati da se ona prezentira, kako bi je zavoljeli svi ljudi bez obzira na naciju i vjeru 

Safet Isović: 88. godišnjica rođenja najboljeg pjevača sevdalinki 

<p>Na današnji dan 1984. godine, prestalo je da kuca srce genijalca, humaniste, umjetnika, ratnika, boema, velikog bosanskohercegovačkog sina Ismeta Mujezinovića. Bio je jedan od naših najboljih slikara svih vremena čiji je cijeli život bio ispunjen stvaralaštvom u raznim sferama. </p><p>Svojim neprocjenjivim djelima upečatljive ekspresivne naracije, koja su i svjedočanstva o vremenu u kojem su nastala, ali i aktivnim učešćem u borbi za odbranu domovine u najtežim momentima njene historije, poput Drugog svjetskog rata, doprinio je mnogo Bosni i Hercegovini i njenom narodu. Osim slikanja, Ismet je uređivao brojne novine i magazine, organizirao filmske sekcije, te dizajnirao plakate i naslovne stranice raznim kulturno-umjetničkim djelatnostima. </p><h2>Čudo od djeteta</h2><p>Ismet Mujezinović rođen je 2. decembra 1907. godine u Tuzli, kao prvo muško dijete majci Sadiji i ocu Salihu, tuzlanskom zlataru i sajdžiji. Već kao trogodišnjaku, primijetivši Ismetov dar za crtanje, otac Salih mu je poklonio tablicu sa spužvom i pisaljkom, te ga naučio kako se pisaljka oštri i kako se njome crta po tablici. Slikar se tog momenta sjećao i opisivao ga često: </p><p>- Dugo sam posmatrao taj poklon uz naizmjenično osjećanje straha i vruće želje da nešto nacrtam. Otac, primijetivši moju nedoumicu, najednom povika: „Hajde šaraj!“. Ne mogavši da se ohrabrim, obratih se ocu: „Babo, de ti nešto...“. „A šta bi najvolio da ti nacrtam?“, zapita me on. „Konja, konja!“, povikah ja, a on vješto i hitro, u dva tri poteza, nacrta konja. Gledam, vidim, konj jeste, u jednoj liniji. Tu su, doduše, noge, glava, rep i griva, ali mu fale usta, frnjokalica, trbuh... Poslije izvjesnog vremena, ohrabren, uzmem pisaljku i dodam ono što je, prema mom mišljenju, nedostajalo crtežu.</p><p>Kada je navršio pet godina, Ismetu umire otac, a majka se preudaje za policijskog činovnika. Buneći se zbog majčine odluke i ne slagajući se s očuhom, Ismet je utjehu i duševni mir pronalazio u crtanju, što je najviše i volio. Njegov talent je već bio zapažen i od okoline, a kad je imao desetak godina, komšije iz Džafer-mahale su ga prozvali „čudom od djeteta“ i govorili da je „vješt k’o vrag“.</p>

<h2>Suprugu Mariju upoznao u Gracu</h2><p>Ismet je u Tuzli završio osnovno i srednje obrazovanje, a Likovnu akademiju u Zagrebu, 1929. godine. Još kao student, 1926., pravi svoju prvu samostalnu izložbu u Sarajevu. Godine 1931., Mujezinović iz Zagreba odlazi u Francusku, gdje boravi do 1933., pohađajući čuveni kurs historije umjetnosti na Univerzitetu Sorbona u Parizu.  </p><p>Po povratku iz Francuske, boravi u Bijeljini, Gracu i Splitu. U Gracu upoznaje Mariju Sisarić, kojom se ženi 1939. godine, a koja mu je bila velika inspiracija, ali i sagovornik i kritičar. Od 1936. do 1953. živio je u Sarajevu, a potom se vratio u rodnu Tuzlu, ostavši tu do kraja života.</p><p>Prva i značajna Mujezinovićeva djela su portreti seljaka i staraca, slikani pastelom. Izradio je i mnogo uljanih kompozicija i crteža o temi Narodnooslobodilačke borbe, čiji je bio učesnik od 1941. godine do kraja rata. Bio je partizanski major i prvi komandant partizanske eskadrile. Nosilac je partizanske spomenice kao prvoborac. U partizanima je, uz stalno crtanje, bilježio događaje, slikao, te oslikao i Prvo zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću.</p>

<h2>Slika nastajala 4 godine</h2><p>Godine 1947., usredsredio se na veliku ratnu temu „Prelaz preko Neretve“, kada je nastao ciklus njegovih slika istoga naziva među kojima se najviše istakla slika „Ustanak“. A jedno od Ismetovih najznačajnijih djela je „Autoportret sa spomenicom“, koji je radio pune četiri godine - počeo je 1966., a posljednji potez kistom nanio na platno 1970. godine.</p><p>Osim navedenih, više desetaka portreta njegove supruge Marije, slike "Žetelice", "Užina na radilištu", "Portret Romana Petrovića", „Portret majke“, "Kurir, crtež perom, tuš", "Portret maršala Tita, linorez u boji", "Prelaz preko Neretve Proboj", "Nošenje ranjenika", "Prsa u prsa", "Crtež" i brojne druge svjedoče o bravuroznosti ovog bosanskohercegovačkog velikana istančanog dara za prenošenje stvarnosti na slikarsko platno. </p><p>Godine 1964., zajedno sa slikarem Mevludinom Ekmečićem, Mujezinović je osnovao Galeriju istaknutih ličnosti, odnosno Galeriju jugoslavenskog portreta, prvu i jedinu takve vrste na prostorima bivše Jugoslavije. Također, jedan je od osnivača Škole za likovne umjetnosti u Sarajevu, grupe Collegium Artisticum i Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, te inicijator osnivanja Univerziteta u Tuzli. Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH.&nbsp;</p>

<h2>Brojne nagrade</h2><p>Osim što je nosilac spomenice NOB-a, dobitnik je i: Ordena za hrabrost, Ordena bratstva i jedinstva, Ordena zasluga za narod, Ordena Republike sa srebrenim vijencem i Ordena Republike sa zlatnim vijencem. Dobio je i Lenjinovu medalju povodom stogodišnjice Lenjinovog rođenja. Godine 1979., dodijeljena mu je Šestoaprilska nagrade Grada Sarajevo, a dobitnik je i Oktobarske nagrade Grada Tuzla, te nagrada AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Dobitnik je i prve i druge nagrade Savezne vlade bivše Jugoslavije za slike „Miješalica“ i „Prelaz preko Neretve“.</p><p>Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, 2013. godine, proglasila je  „Pokretno dobro – Zbirka slika Ismeta Mujezinovića“ koju čini 2085 djela, a nalazi se u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.  </p><p>Ismetova djela i njihov opus su veliki kao i njegov lik. Sve što je radio dovodio je do savršenstva, ne libeći se da kistom izrazi i bunt protiv nepravde, oslikavajući društvenu stvarnost i kad ona nije bila ružičasta. Svaka slika ovog genija nosi i poruku i pouku, što je, uz perfektnu likovnu izvedbu, čini dragocjenom i neprocjenjivom.&nbsp;</p>

<h2>Kuća i atelje Ismeta Mujezinovića</h2><p>Kuću i atelje u Tuzli Mujezinović je izgradio 1967. godine za svoju porodicu, gdje je živio i radio do svoje smrti. Posjećivali su ga mnogi umjetnici, diplomate i sportisti. Između ostalih, 1966. godine ga je posjetio Josip Broz Tito, a 1983. tadašnji svjetski šampion u šahu Tigran Petrosyan. </p><p>Danas se u ateljeu nalazi spomen-soba posvećena Ismetu Mujezinoviću, u kojoj su izložene lične stvari, fotografije, dokumenti i ordeni. U prostoru ateljea održavaju se izložbe, koncerti, promocije knjiga, konferencije, radionice i drugi kulturno-umjetnički programi.</p>

Osim slikanja, uređivao je brojne novine, organizirao filmske sekcije, te dizajnirao plakate i naslovne stranice 

Ismet Mujezinović: 40. godišnjica smrti jednog od najboljih bh. slikara

<p>Osman Đikić, jedan od najboljih pjesnika koje je Bosna i Hercegovina izrodila, književnik, dramatičar, ali i politički aktivist, rodio se 7. januara 1879. u Mostaru. Iako je živio kratko, samo 33 godine, ostavio je dubok i neizbrisiv trag u našoj kulturno-književnoj historiji, doprinijevši njenom preporodu. Divio mu se i njegov savremenik i prijatelj, također pjesnik Aleksa Šantić. Đikićeve pjesme ne zavređuju ništa manje pažnje od Šantićevih, ali su ostale u sjenci, jer je više govoreno i pisano o njegovoj ljubavnoj priči i braku s beogradskom glumicom Zorom Topalović.  </p><p>U rodnom Mostaru Osman je završio ruždiju i nekoliko razreda gimnazije, tokom koje je ušao u krug pisaca časopisa „Zora“, predvođenih Aleksom Šantićem i Svetozarom Ćorovićem. Osim stihova, Osman tada u „Zori“ objavljuje i svoje nacionalne i prosvjetiteljske stavove u kojima „ustaje protiv ugnjetača“, a kako je bio najmlađi i „najraspjevaniji“, biva obilježen kao najopasniji i izbačen iz gimnazije.&nbsp;</p>

<h2>Kandidat za Sabor BiH</h2><p>Nakon izbacivanja iz Mostarske gimnazije Đikić odlazi u Istanbul, gdje nastavlja školovanje, a potom u Beograd i Beč, gdje završava Trgovačku akademiju. Po sticanju diplome zapošljava se kao bankovni činovnik u Zagrebu, zatim u Brčkom i Mostaru, gdje je od 1907. uređivao časopis „Musavat“ i objavljivao tekstove u „Bosansko-hercegovačkom glasniku“. </p><p>Godine 1909., Osman se seli u Sarajevo, nakon što je izabran za sekretara Muslimanskog kulturnog društva “Gajret”, te za urednika lista “Gajret”. </p><p>U vrijeme prvih izbora za Sabor Bosne i Hercegovine, 1910. godine, Đikić se uključuje aktivno u politiku i postaje saborski kandidat Socijaldemokratske stranke za treću kuriju. U to vrijeme je, prema Izbornom redu (zakonu), stanovništvo bilo podijeljeno u tri kurije. Prvoj kuriji pripadali su muslimanski zemljoposjednici begovi i age, bogati trgovci i industrijalci, te vojna lica. Drugu kuriju činilo je gradsko stanovništvo onih mjesta koja imaju gradski statut ili se upravljaju po zakonu od 21. marta 1907. godine, a trećoj kuriji pripadalo je seosko stanovništvo. Osman tada pokreće i politički list “Samouprava”.</p>

<h2>Rodoljub i ašiklija</h2><p>Još u gimnazijskim danima Đikić je počeo pisati poeziju, a pjesme je objavljivao uglavnom u časopisima ”Bosanska vila”, ”Zora”  i ”Behar”. Za svog kratkog života uspio je napisati i objaviti tri zbirke pjesama: rodoljubive ”Pobratimstvo” (zajedno s Avdom S. Karabegovićem i Omer-begom Sulejmanpašićem) i ”Muslimanskoj mladeži”, te ljubavne ”Ašiklije”. Napisao je i tri folklorne drame: ”Zlatija”, koja je često izvođena na zabavama MKD ”Gajret”, potom ”Stana“ i ”Muhadžir”.</p><p>Danas je malo poznato da je Osman Đikić autor i nekoliko narodnih pjesama napisanih u duhu sevdalinki, koje su dobile i melodiju, a najpoznatije su: ”Đaurko mila”, ”Ašik ostah na te oči” i ”Đela Fato, đela zlato”. Osim toga, Đikić se bavio i sakupljanjem narodnih umotvorina.</p><p>- On se rađa odmah nakon prelaska iz „otomanskog“ na „zapad“, umire 1912., dakle prije rata (Prvog svjetskog, o.a.), a poslije okupacije i jedan je od rijetkih ljudi čiji čitav život spada u taj kratki period. Kratko je živio, ali je pisao kao oni stari romantičari, kao pisci koji se javljaju sto godina ranije, pa zato njegove pjesme djeluju sto godina starije i staromodnije – napisao je o Đikićevim pjesmama književnik i novinar Muharem Bazdulj.</p><h2>Ljubav na prvi pogled</h2><p>- Kakvi smo pjesnici – drugi će reći. A ja tebi da kažem: hrabriji si čovjek od mene. Tvoja ljubav prema Zori pobijedi i vjeru i naciju i čaršiju. Ti svoju ljubav oženi, a ja?… Malo je Osmana Đikića, malo… Zato te, brate, kao pjesnika volim, a kao čovjeka i volim i poštujem… - ovim riječima je pjesnik Aleksa Šantić svom prijatelju Đikiću odao priznanje za hrabrost da se oženi ženom druge vjere, što je u vrijeme kada su oni živjeli bilo zabranjivano od porodice i osuđivano od društva. Naime, Šantić je bio zaljubljen u katolkinju Anku, ali nije mogao da se suprotstavi svojoj pravoslavnoj porodici i oženi se svojom ljubavi za kojom je patio cijeli život. </p><p>Dok je radio kao bankarski službenik u Brčkom, 1904. godine, Đikić je upoznao beogradsku glumicu Zoru Topalović i među njima se rodila ljubav na prvi pogled. Zaprosio je svoju Zorku, kako joj je tepao, na posebno romantičan način, pjesmom “Đaurko mila”, koju je za nju napisao:  </p><p><i>Đaurko mila<br>Tuga me mori<br>Za oči tvoje<br>Što suze rone<br>Ustašca tvoja<br>Prepuna raja<br>Haj, dođi, dođi<br>Sred' zagrljaja<br>Čuj kako srce<br>Umilno tepa<br>Haj, ljubim te, ljubim<br>Đaurko lijepa</i></p>

<h2>Smrt u 34. godini</h2><p>Uprkos velikom protivljenju Osmanove ugledne mostarske porodice, ali i Zorine beogradske, njih dvoje su se vjenčali 1905. godine u Beču. Njihova romantična ljubavna priča postala je legenda koja se prepričava i danas.</p><p>- Ta ljubav između Osmana i Zorke je oličenje Mostara koji pamtimo po dobru. U dvije sobe u velikoj Avdaginoj kući, odvojeno od Osmana ležala je Zorka (oboje oboljeli od u to vrijeme neizlječive tuberkuloze). Avdaga (Osmanov otac, o.a.) nije dozvolio da Zorka sazna kad je umro Osman, jer je htio da je sačuva što duže u životu – kazao je još jedan od poznatih mostarskih pjesnika Pero Zubac.</p><p>Narodno pozorište Mostar je, krajem 2019. godine, u svoj repertoar uvrstilo poetsku dramu naslova „Đaurko moja“ autorice Selme Dizdar-Cerović, u režiji Kaće Dorić, koja govori o velikoj ljubavi mostarskog pjesnika Đikića i njegove Zorke, ljubavi koja prevazilazi sve prepreke.</p><p>Osman Đikić umro je od tuberkuloze u 34. godini života, 30. marta 1912. godine, a njegova supruga Zora umrla je od iste bolesti nekoliko mjeseci kasnije, 14. septembra 1912. godine. Oboje su sahranjeni u Mostaru, Zora na pravoslavnom groblju Bjelušine, a Osman u Velikom carinskom haremu ispred Karađoz-begove džamije.</p>

<h2>Turbe na mezaru rušeno dva puta</h2><p>U periodu između dva svjetska rata, tačnije 1936. godine, na mezaru Osmana Đikića podignuto je spomen-turbe prema projektu čuvenog beogradskog arhitekte i historičara umjetnosti Aleksandra Deroka. Osim što je najviše turbe u Velikom carinskom haremu ispred mostarske Karađoz-begove džamije, Đikićevo turbe se izdvaja i po tome što su mu ime i prezime ispisani ćirilicom.</p><p>Još je jedna specifičnost u vezi s Osmanovim turbetom. Naime, dva puta je rušeno, prvi put 1941., zatim je obnovljeno nakon Drugog svjetskog rata, pa ponovno srušeno 1992., te ponovno obnovljeno 1998. godine.</p>

Autor je i nekoliko narodnih pjesama napisanih u duhu sevdalinki, koje su dobile i melodiju, poput ”Đaurko mila” i ”Đela Fato, đela zlato”

Osman Đikić: 145. godišnjica rođenja bh. pjesnika 

<p>Zijad Alajbegović, član Predsjedništva Saveza za bolju budućnost BiH i zastupnik SBB BiH u Federalnom parlamentu u periodu od 2010. do 2014., preminuo je danas, 4. januara 2024., u 70. godini života. Osim političkog angažmana, Alajbegović je bio istaknuti privrednik i vlasnik veoma uspješnog privatnog preduzeća "Metal BZ" za izradu metalnih proizvoda, koje je osnovao prije 32 godine. </p><p>Iza Zijada su ostali supruga Fuada te sinovi Salih, Besim i Faris.</p><p>Dženaza Alajbegoviću klanjat će se u petak, 5. januara 2024. godine, poslije ikindija-namaza (14:00 sati), na mezarju Donji Kakanj.</p>

Dženaza će se klanjati u petak, 5. januara 2024. godine, poslije ikindija-namaza (14:00 sati)

Preminuo bivši zastupnik u Parlamentu FBiH Zijad Alajbegović

<p>Kraljevski grad Beč priredio je spektakularan doček 2024. godine za hiljade Bečlija i gostiju sa svih strana svijeta.&nbsp;</p><p>Glavna manifestacija je ispred Bečke vijećnice, ali ni one ispred Bečke katedrale na Trgu sv. Stefana, ispred Bečke opere, na Trgu Marije Terezije te još nekoliko atraktivnih prostora u centralnom dijelu ovog fascinantnog grada ne zaostaju za njom.&nbsp;</p><p>Osim impresivnih novogodišnjih ukrasa i bogate gastronomske i svake druge ponude, posjetioci uživaju uz pop, rok i pank muziku poznatih austrijskih bendova. Sve je kao u bajci. Pogledajte djelić bečke čarolije u videu koji slijedi.<br></p>

Hiljade Bečlija i gostiju uživa u bajkovitom spektaklu uz pop, rok i pank muzičke bendove

Video / Veličanstven doček Nove godine u Kraljevskom gradu

<p>Najbolji ambasadori Bosne i Hercegovine, njene tradicije i kulture življenja, koje nazivamo velikanima pisane riječi i ponosimo se što su naslijeđe ovog našeg podneblja, ne zaboravljaju se, jer njihova djela se, ne samo čitaju nego i filmski i pozorišno prikazuju, potvrđujući svoju besmrtnost. U plejadu tih najvećih, čija su djela, odnosno životne teme koje je obrađivao i danas veoma aktuelne, iako su se smjenjivale vlasti, uređenja, ekonomski sistemi… svrstavamo našeg književnika, prevoditelja, publicistu i urednika Hamzu Humu.</p><p>Hamzina djela nam pomažu kako da i mi kao pojedinci, ali i kompletno društvo, odgovorimo i riješimo mnoge probleme društveno-političke svakodnevice u Bosni i Hercegovini, samo ih trebamo pažljivo čitati.</p><h2>Ugledna porodica</h2><p>Hamza Humo rođen je 30. decembra 1895. u uglednoj mostarskoj porodici, iz koje potječe i bh. alhamijado pisac Omer ef. Humo, a amidža je političaru Avdi Humi. U rodnom Mostaru je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju, a nakon Sarajevskog atentata, 1914. godine, kao gimnazijalac biva uhapšen i interniran u Mađarsku, da bi 1915. bio mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja Prvog svjetskog rata radio je kao prevoditelj i pisar u bolnici u Beču.</p><p>Nakon rata Humo se vraća u Mostar i maturira, potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, a kasnije u Beč i Beograd. Godine 1919., objavljuje prvu zbirku pjesama „Nutarnji život“, a 1924. „ Grad rima i ritmova“, u kojima se već prepoznaje njegov modernistički i ekspresivni izraz.</p><p>Osim toga, između dva svjetska rata Hamza je i redovno prevodio tekstove s njemačkog jezika za beogradski časopis “Politika”, a preveo je i knjigu “Muhamed: rađanje i uspon islama” azerbejdžanskog književnika Esada Beja (Essad Bey), koji je pisao na njemačkom jeziku.</p>

<h2>„Grozdanin kikot“</h2><p>U periodu između dva rata Humo je najintenzivnije stvarao, objavivši tada i svoje najznačajnije djelo, lirski roman „Grozdanin kikot“, 1927. godine, koji je napisao za samo sedam dana. Prema mišljenju mnogih književnih kritičara, „Grozdanin kikot“ je prvi moderni bosanskohercegovački roman koji ima elemente evropske avangarde pomiješane s tradicionalnim elementima našeg podneblja i kulturnog naslijeđa.</p><p>“Davno, davno živio je u ovim stranama jedan narod, a nazivao se Bogumilima. Bili su to dobri ljudi, a kada bi ko od njih umro, metali bi mu na grob po onu jednu veliku stijenu, jednu od onih što se i dan-danas bijele na Radešu. A onaj najveći stećak, urešen cvjetovima, to je nadgrobni nišan kneza Trpimira.</p><p>I tako u kneza Trpimira bila kćerka Grozdana, a najljepši momak u selu zvao se Grozdan. Najbolje se bacao kamena s ramena, a iz lova se nikad nije prazan vraćao svojoj kući. Bio je siromah. Imao je staru majku, jednu njivu pred kućom, veliku kamenu posudu za kišnicu i žrvanj pod dubom u dvorištu.</p><p>I tako se oni voljeli, Grozdan i Grozdana, a knez Trpimir ni da čuje za to. U predvečerje sjedjela bi Grozdana u vinogradu pod kućom i slušala kako Grozdan, čak na drugoj strani sela, svira samo njoj, Grozdani, i čezne za njom.” (Grozdanin kikot)</p>

<h2>TV serija „Kože“</h2><p>U mnogim svojim proznim djelima, poput zbirki pripovijetki ”Pod žrvnjem vremena”, ”Pripovijetke”, ”Ljubav na periferiji”, ”Hadžijin mač”; romana „Grozdanin kikot“, ”Zgrada na ruševinama” i  ”Adem Čabrić”, Humo je opisivao raslojavanje bosanskohercegovačkog društva u rodnoj Hercegovini, uz foklorne i bogumilske mitove. Boljela ga je socijalna nepravda u društvu.</p><p>U romanu „Adem Čabrić“, koji je napisao 1947. godine, a prema kojem je kasnije snimljena televizijska serija „Kože“, piše o siromašenju nekada bogatih porodica, kroz životnu priču kapitaliste u usponu i njegov odnos prema Narodnooslobodilačkoj borbi.</p><p>Osim književnog stvaralaštva, Hamza Humo je uređivao muslimanski list „Novo doba“, časopis „Gajret“, te list „Zabavnik“, a radio je kao novinar, potom urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije BiH.</p><p>Humo je za svoj rad dobio mnogo priznanja, a koliko je značajan za kuturu i historiju naše zemlje, dovoljno potvrđuje činjenica da Humina djela danas predstavljaju mjerilo za vrednovanje književnih djela mlađih autora. Preminuo je u Sarajevu, 19. januara 1970. godine.</p>

Opisivao je raslojavanje bosanskohercegovačkog društva u rodnoj Hercegovini, uz foklorne i bogumilske mitove

Hamza Humo: 128. godišnjica rođenja autora prvog bh. modernog romana

<p>Prije 86 godina, 23. decembra 1937., preminuo je Osman Nuri Hadžić, jedan od najvećih bosanskohercegovačkih intelektualaca, pisaca, publicista, urednika i profesora. Nije samo godišnjica smrti povod pisanju ovog teksta, nego i želja da naše čitatelje podsjetimo na još jednog bosanskohercegovačkog velikana koji je obilježio značajan period historije BiH i svojim djelima se borio za osvješćivanje bošnjačkog naroda i njegov bolji status u društveno-političkom sistemu u kojem je živio. </p><p>Iako je sam objavio mnoga djela, najpoznatija su mu ona napisana zajedno s književnikom Ivanom Milićevićem, objavljena pod pseudonimom Osman-Aziz. Roman „Bez nade“, koji su njih dvojica pod tim pseudonimom objavila 1895. godine, prvi je bosanskohercegovački roman, mada je u mnogim književno-historijskim publikacijama navedeno da je prvi bh. roman  „Zeleno busenje“ Edhema Mulabdića, što nije tačno, jer je Mulabdićev roman objavljen tri godine kasnije. </p><h2>"Bez nade"</h2><p>„Bez nade“ je, ne samo prvi bosanskohercegovački roman već i prvo ozbiljnije književno djelo koje je otvorilo takozvanu austrougarsku temu u našoj književnosti. </p><p>Jedan od rijetkih književnih historičara i kritičara koji su pisali o romanu „Bez nade“ kao o prvom bosanskohercegovačkom romanu jeste rahmetli profesor dr. Muhsin Rizvić. U svojoj knjizi „Panorama bošnjačke književnosti“ profesor Rizvić je, između ostalog, napisao: “U okviru bošnjačkog književnog stvaranja Osman-Azizov roman 'Bez nade' predstavlja prvi obimniji književni prikaz života i stanja duhova u prvim godinama austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, ostvaren s naglašenom težnjom političke, društvene i kulturne orijentacije”.</p><p>Za roman „Bez nade“ je, kako piše Milićević, Hadžić „nabacio kostur“ s idejom prikaza konzervativnog čovjeka koji propada, nasuprot čovjeku koji se uzdiže radom, navodeći još da je Hadžić više davao ideje za roman, a on ih „...zaobljavao i Osmanu čitao, nakon čega je Osman odobravao“. Kao inspiraciju i razlog nastanka ovog romana Milićević navodi zaostali konzervativizam među domaćim ljudima, posebno onaj koji je vladao u ustanovama, mektebima i medresama.</p><h2>Genijalni školarac</h2><p>Osman Nuri Hadžić rođen je u Mostaru, 28. juna 1869. godine, gdje je završio mekteb, ruždiju i medresu. Već 1982. godine, kao školarac, Osman je objavio priče naslovljene „Istočne iskre“ u listu „Crvena Hrvatska“. Naredne godine objavljuje priče i eseje u zagrebačkoj „Prosvjeti“ i reviji „Dom i sviet“.  </p><p>Šerijatsku sudačku školu završio je u Sarajevu, a diplomirao pravo u Zagrebu. Do 1918. godine najznačajnija bošnjačka grupa u Hrvatskoj bili su studenti, kojima je 1892. dopušteno da se nakon završetka Šerijatske sudačke škole u Bosni i Hercegovini upisuju na Pravni fakultet u Zagrebu. Prvi naš student koji je to pravo iskoristio bio je upravo Osman Nuri Hadžić. </p><p>Veliko prijateljstvo i dugogodišnje druženje Osmana Nurija Hadžića i Ivana Milićevića rezultiralo je idejom da počnu zajedno pisati i pod pseudonimom Osman-Aziz objavljivati književna djela, što je jedinstvena kulturološka pojava u historiji bosanskohercegovačke književnosti. </p><p>O nastanku književnog pseudonima Osman-Aziz napisao je Milićević i poseban tekst „Nekolike uspomene iz prošlih vremena“, iz kojeg saznajemo da njih dvojica, kao književna braća, nisu željeli pisati knjige za „razbibrigu sinim ljudima“, nego su željeli pokrenuti domaći svijet „s mrtve tačke u život“. </p><h2>Edukativna djela</h2><p>Poznatija Hadžićeva djela su: „Smail aga Čengić i druge priče“, „Pripoviest iz prošlosti Mostara“, „Na pragu novoga doba“ (koautor s Ivanom Milićevićem), „Pripovijesti iz bosanskog života“, „Borba Muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju“, romani „Bez nade“ i „Bez svrhe“ (također koautor s Milićevićem).</p><p>Osman Nuri Hadžić se, osim pisanjem, bavio kulturnom historijom i vjersko-prosvjetnim pitanjima, te je kao veliki poznavalac tih pitanja napisao i značajno djelo „Muhamed a.s. i Kur’an – kulturna istorija Islama“. U Sarajevu je, zajedno sa Safvet-begom Bašagićem i Edhemom Mulabdićem, osnovao list „Behar“, 1. maja 1900. godine, koji je imao veoma bitnu kulturnu ulogu u životu Bošnjaka. </p><p>Za vrijeme Prvog svjetskog rata Hadžić je bio kotarski predstojnik u Dubnici, a zatim u Banjoj Luci. Nakon rata postavljen je za načelnika u Ministarstvu unutrašnjih djela u Beogradu. Penzioniran je 1924. godine, a 1929. imenovan za člana Državnog savjeta u Kraljevini SHS. </p><h2>Ugledna porodica</h2><p>Sa suprugom Almasom, koja je potjecala iz također ugledne mostarske porodice Sokolovića, Osman je imao četiri kćerke, Bahriju, Nadžidu, Rabiju i Šemsu. Šemsa je mlada umrla, a ostale tri su bile visokoobrazovane i veoma uspješne u svojim profesijama. </p><p>Bahrija je studirala u Beču na Akademiju za muziku i scensku umjetnost, postavši poznata operska pjevačica, ne samo kod nas nego u cijelom svijetu. Nadžida je završila pravo i radila kao sutkinja u Mostaru. Rabija je studirala njemački jezik u Beču i Beogradu te radila kao profesorica njemačkog u Mostarskoj gimnaziji, a poslije kao prevoditeljica u jugoslavenskom preduzeću „Soko“. Osim toga, Rabija je sakupila mnoge naše narodne izreke i poslovice, koje su objavljene u Zagrebu. </p><h2>Je li ono primadona?</h2><p>Interesantan opis dojma koji su svojim damskim izgledom i ponašanjem ostavljale Osmanove supruga i kćerke na sugrađane, dala je profesorica Ljubica Tuta-Ljubojević:</p><p>“Sjećam se jednog proljeća u Mostaru. Grad obasjan divnom sunčevom svjetlošću, zelenkasto-plava Neretva, aleje pune zelenila i behara… Ljudi vedri, razdragani, duhoviti… </p><p>Ja izlazim iz kuće, a gospođa Almasa i njene tri kćeri, sve elegantne i dotjerane, šetaju alejom. Njihova je majka bila, sjećam se, u plisiranoj haljini od bijelog žoržeta, pa su mnogi pitali: Je li ono primadona? Žena u plisiranoj haljini nije bila primadona, ali jeste bila majka buduće, svjetski slavne primadone Bahrije Nuri Hadžić“.</p>

Iako je sam objavio mnoga djela, najpoznatija su mu ona napisana zajedno s književnikom Ivanom Milićevićem, objavljena pod pseudonimom Osman-Aziz

Hadžić i Milićević: Zajednički pseudonim Osman-Aziz  

Osman Nuri Hadžić: 86. godišnjica smrti autora prvog bh. romana

<p>U Centru za kulturu Bijelo Polje je jučer, 18. decembra 2023. godine, obilježena 110. godišnjica rođenja bosanskohercegovačkog i crnogorskog književnika Ćamila Sijarića. Tom prilikom je promovirana knjiga “Ram Bulja i druge pripovijetke” koju je priredio bh. akademik Faruk Dizdarević, a izdalo Udruženje građana porijeklom iz Sandžaka u BiH. </p><p>Osim promocije Sijarićeve knjige, izvedena je i radiodrama o Ćamilu, te upriličena izložba slika autorice Đane Kukić, kustosice Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Uz akademika Dizdarevića, o liku i djelu Ćamila Sijarića govorili su prof. dr Draško Došljak i književnik Faiz Softić. </p><p>Organizatori programa nisu krili zadovoljstvo što su uspjeli upriličiti ovu manifestaciju upravo na dan Sijarićevog rođenja, u njegovom rodnom gradu, odakle je iz svog gnijezda poletio i vinuo se do najviših visina, kako su kazali promotori.&nbsp;</p>

Osim promocije Sijarićeve knjige, izvedena je i radiodrama o Ćamilu, te upriličena izložba slika

U Bijelom Polju obilježeno 110 godina od rođenja književnika Ćamila Sijarića 

<p>Kujundžijski/zlatarski zanat u Bosni i Hercegovini baštini dugu i bogatu tradiciju, a zahtijeva veliku preciznost, vještinu, umijeće i kreativnost pa ga mnogi svrstavaju u jednu vrstu umjetnosti.</p><p>Prvo spominjanje zlatarskog zanata na našim prostorima bilo je u defteru (popisu) u Sarajevu iz 1528.-1536. godine. Specifičnost zlatarstva je porodična tradicija, pa tako u BiH postoji još nekoliko porodica koje ovaj zanat vijekovima prenose s generacije na generaciju. </p><p>Sarajevska porodica Musakadić jedna je od onih koje gaje stogodišnju tradiciju bavljenja zlatarstvom, a njen najmlađi član, odnosno četvrta generacija, jeste 37-godišnji Tarik Musakadić koji svojim primjerom pokazuje da mladi i vrijedni ljudi imaju budućnost u ovoj zemlji.&nbsp;</p>

<h2>‘Sarajevo ring’</h2><p>Tarik je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu 2009. godine i stekao titulu diplomiranog inžinjera arhitekture. U razgovoru za “Dnevni avaz”, ovaj otac troje djece, Rijada, Džana i Adne, ističe da se veoma ponosi dosadašnjim projektima za razne tipove objekata i saradnjom s eminentnim bh. arhitektonskim stručnjacima od kojih je mnogo naučio. </p><p>Prve korake u zlatarstvu napravio je uz oca Dževada i braću u zlatarskoj radionici koja se nalazi u porodičnoj kući, što je mnogo utjecalo da razvije ljubav prema zlatarskom zanatu, ali i kreativnom poslu općenito.</p><p>Ideja da spoji arhitekturu i zlatarstvo, odnosno profesiju i ljubav, Tariku se desila spontano, kada je sa sestrom odlučio da za porodičnu prijateljicu napravi poklon umjesto da ga kupi. Tako se rodio “Sarajevo ring”, prsten sa siluetama poznatih sarajevskih objekata.</p><h2>Podrška porodice</h2><p>- Reakcije na taj prvi komad bile su izuzetne, mnogi su se zainteresirali da nose ili poklone nakit inspiriran motivima Sarajeva, što je na kraju rezultiralo osnivanjem brenda “Samusa”, 2017. godine – kaže nam Tarik, ističući veliku podršku porodice, naročito supruge Belme. </p><p>Brend “Samusa” je za kratko vrijeme postigao ogroman uspjeh i prepoznatljivost, jer isključivo kreira i proizvodi nakit inspiriran motivima Sarajeva i Bosne i Hercegovine, kao naprimjer motive s bosanskih stećaka, bosanskog miljea i sarajevskog ćilima, mape Baščaršije, Sarajevske vijećnice te ostalih bh. znamenitosti. Musakadić kaže da mu je misija da putem nakita da svoj skromni doprinos zaštiti naše kulturno-historijske baštine, što mu, i u kreativnom i u poslovnom smislu, prije svega, pričinjava veliko zadovoljstvo. </p><h2>Nova kolekcija 2024.</h2><p>S nakitom prepoznatljivih motiva naše tradicije i baštine Tarik je redovni učesnik na Orea art marketima koji promoviraju bosanskohercegovačke kreativce. Također, veoma je aktivan na društvenim mrežama, a otkrio nam je i da trenutno radi na novoj kolekciji koja će biti prezentirana tokom 2024. godine.</p>

Svojom misijom daje doprinos zaštiti naše kulturno-historijske baštine

Musakadić: Četvrta generacija zlatarske porodice  

Tarik Musakadić: Arhitekt koji ‘gradi’ objekte od zlata i srebra 

<p>Na današnji dan 1932. godine, u Banjoj Luci je rođena Nasiha Kapidžić Hadžić, jedna od najznačajnijih književnica koje je naša zemlja ikad imala, što potvrđuju njena djela, a i činjenica da je odštampana poštanska marka s njenim likom. Opsadu Sarajeva tokom agresije na BiH 1992.-1995. i ratne nevolje dijelila je sa svojim sugrađanima, a pred sam kraj rata, usljed posljedica višegodišnjeg stresa i narušenog zdravlja, preselila je na bolji svijet.</p><p>Uz Nasihine stihove smo odrastali, divili se blagosti, ljepoti i šarenilu koje su dočaravali, budeći u nama najljepša dječija maštanja i snove. Imala je veliki dar da ispiše čaroliju od dječijih želja i nadanja, igrajući se i uživajući u nizanju stihova u kojima i danas uživaju najmlađe generacije. Njena inspiracija, kako je često sama kazivala, bio je začuđeni dječiji pogled kada ugleda nešto novo.&nbsp;</p>

<h2>Kuća spomenik</h2><p>Stihovi pjesme „Vezeni most“: „Kad nam dođeš u grad od lišća, da budeš najdraži gost, vidjećeš kako obale travne, na ruci drže most“, uklesani u spomen-ploču, dočekat će vas pri ulasku u kuću u kojoj se, 1931. godine, rodila pjesnikinja cvijeća, trave i rijeka Nasiha Kapidžić-Hadžić. </p><p>Kuća, koja je smještena u jednoj od najljepših banjalučkih aleja u naselju Obilićevo, „gradu od lišća“ pored Vrbasa, izgrađena je krajem 18. ili početkom 19. vijeka. Nasihin otac Ali-efendija Kapidžić, viši vojni imam u vojsci Kraljevine Jugoslavije, koji je početkom Drugog svjetskog rata bio prvi potpisnik čuvene Rezolucije banjalučkih muslimana protiv progona Srba i Jevreja od vlasti NDH, ovu kuću je kupio 1920. godine od Muhamed-bega Kulenovića. Kuća je 2006. godine proglašena nacionalnim spomenikom BiH. Svake godine, u julu, u toj kući i bašti, u sklopu manifestacije „Dani banjalučke dijaspore“, održavaju se književni susreti „Vezeni mostovi“, nazvani po jednoj od Nasihinih najljepših pjesama. </p><p>U rodnoj Banjoj Luci, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, poslije studija književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Nasiha je neko vrijeme radila kao profesorica u gimnaziji. Nakon toga postaje urednica u Obrazovnom i Dječijem programu Radio Sarajeva, te urednica biblioteke "Lastavica" i drugih edicija za djecu i omladinu u Izdavačkoj kući "Veselin Masleša" u Sarajevu. </p><h2>Lete, lete laste</h2><p>Nasihina briljantna djela objavljena su u mnogim bosanskohercegovačkim i inozemnim antologijama, zastupljena u čitankama, školskoj lektiri, prevođena na druge jezike, izvođena u pozorištu... Najznačajnija su: "Maskenbal u šumi", "Vezeni most", "Skrivena priča", "Kad si bila mala", "Od tvog grada do mog grada", „Glas djetinjstva“, „Liliput“... </p><p>Većinu djela pjesnikinja Kapidžić-Hadžić posvetila je rodnoj Banjoj Luci, a zbirku "Kad si bila mala" svojoj kćerki Aidi, koja je, kako sama kaže, voljela izmišljati riječi i priče, a njena majka je to bilježila i pretočila u stihove. </p><p>- Kada sam shvatila da je njoj taj moj jezik bitan i zanimljiv, počela sam to raditi svjesno. Tu je, izgleda, bio izvor moje posvećenosti jeziku, što mi je kasnije postalo profesija – kazala je Nasihina kćerka Aida Hadžić, magistrica lingvistike. </p><p>Čuveni jugoslavenski kompozitor Julio Marić, komponirajući Nasihinu pjesmu „Lete, lete laste“, promijenio je stih „Idica raste" u „Gigica raste“, a na Nasihin upit zašto je to uradio, odgovorio je: „Šta ima veze, tvoja kćerka (Idica) je već velika, a moja (Gigica) je još mala“.</p>

<h2>Kolonija Lastavica</h2><p>Izdavačka kuća „Veselin Masleša“ svojevremeno je organizirala za djecu, čitatelje i autore nagrađenih radova posjete „Koloniji Lastavica“. Nagrada je bila sedam dana na moru uz druženje s piscima čije knjige je izdala biblioteka „Lastavica“.</p><p>- Mama je u „Koloniju“ išla kao urednica biblioteke i kao pisac-gost, a ja sam je pratila. Tako sam upoznala Branka Ćopića - mog idola, Miru Alečković, Desanku Maksimović, Daru Sekulić, Nedžatija Zekeriju... I u kući sam bila okružena najboljim dječijim knjigama, čitanju nije bilo kraja. Bilo je to divno i bezbrižno djetinjstvo '70-ih, s mamom koja mi je bila najbolji prijatelj, podrška, uzor, inspiracija i izvor ljubavi, pokretač svega što ostaje bitno za život – rekla je Aida.</p><h2>Unuka naslijedila talent</h2><p>I Aidina kćerka Ema naslijedila je talent za pisanje. Doktorirala je psihologiju na Univerzitetu Yale u SAD, a njeno pisanje nailazi na velike pohvale i kritičara i čitatelja. Svoje nane Nasihe se ne sjeća, jer je imala dvije godine kada je ona umrla, ali njena majka Aida je Emu tokom odrastanja upoznala s naninim pjesmama.</p><p>- Imala sam osam ili devet godina kada sam „ozbiljno“ pokušavala da prevodim pjesme moje nane Nasihe na engleski. Gledam fotografije iz rata, gdje se ona igra sa mnom, hrani me, uspavljuje pored šporeta na drva sa sulunarom probijenim kroz plastičnu foliju na prozoru... Ponosna sam što sam je imala i volim da vjerujem da sam naslijedila njen talent za pisanje – kazuje Ema.</p><p>Za svoje stvaralaštvo Nasiha Kapidžić-Hadžić dobila je brojne nagrade, među kojima Dvadesetsedmojulsku nagradu, Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, Nagradu "Veselin Masleša" grada Banje Luke i dvije godišnje nagrade Izdavačke kuće "Svjetlost". Pjesnikinja velikoga srca Nasiha preminula je 22. septembra 1995. godine u Sarajevu.</p><p>CVJETNA GRANA</p><p><i>Cvjetna grana<br>pčelama hrana<br>i klackalica<br>za bezbroj ptica.<br>Ona je kut<br>gdje pauk ljut<br>upreda nit<br>u srebrn štit.<br>Ona je još<br>u vrtu broš,<br>vjetru lepeza<br>od finog veza,<br>oblak bjeline,<br>izvor svježine<br>i rosi stan<br>mirisan.</i></p>

Njena briljantna djela objavljena su u mnogim bh. i inozemnim antologijama, zastupljena u čitankama, školskoj lektiri, prevođena na druge jezike

Prije 91 godinu rođena bh. književnica Nasiha Kapidžić-Hadžić

<p>Prije 34 godine, 6. decembra 1989., u saobraćajnoj nesreći u Sarajevu život je izgubio Ćamil Sijarić, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih i crnogorskih pisaca, koji nam je u svojim djelima vjerodostojno dočarao život ljudi i događaje iz vremena u kojem je djelovao.</p><p>- Vrlo je važno u životu da imamo jedan drugom nešto da ispričamo - govorio je Sijarić, koji se isticao izuzetnim darom za usmeno kazivanje. Za razliku od ostalih književnika, svaku svoju pripovijetku prvo je ispričao pa potom zapisao, naglašavajući da umiljato i istinito pričati i pisati znači biti saradnik života, a da se pričajući i slušajući priče dva puta živi. </p><h2>„Bihorci“</h2><p>Iako je većinu života proveo u BiH i Sarajevu, njegove priče i romani uglavnom opisuju ljude, običaje i događaje iz rodnog Sandžaka. </p><p>- Pisac bez zavičaja je kao kuća bez temelja. Zavičaj, to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na njega, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koje čujete samo vi. I tu, u Bihoru, kraju u kome su živjeli junaci mog romana „Bihorci“, kad podigneš kamen, otkriješ priču. U Bihoru su svi ljudi pripovjedači – objašnjavao je Sijarić zašto je zavičaj glavna tema u njegovim djelima. </p><p>- Pravo je uživanje piti vodu i umivati se na našoj seoskoj česmi i zatim umiven i osvježen sjesti u hlad i pričati priče sa svojim ljudima. Ovdje dolijeću i ptice; i ponekad ih sleti i desetak i ja se tada ne mičem, nek se ptice napiju – opisivao je Ćamil česmu u svojim rodnim Šipovicama, gdje je često dolazio.</p>

<h2>Politički aktivizam</h2><p>Ćamil Sijarić rođen je 18. decembra 1913. godine u selu Šipovice kod Bijelog Polja, u Crnoj Gori, u bogatoj zemljoradničkoj porodici Šabana i Elmaze Sijarić. Ni oca ni majku nije upamtio, jer su umrli dok je bio vrlo mali, a brigu o njemu i njegovom bratu preuzeo je amidža Ilijaz. </p><p>U Godijevu je Ćamil završio osnovnu školu, a potom se upisao u Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Tada je počeo pisati svoje prve pjesme, objavljujući ih u školskom listu „Vesnik“, 1929. godine. Zbog političkog aktivizma Sijarića 1935. godine izbacuju iz Medrese, te on nastavlja školovanje u Gimnaziji u Vranju, a 1937. godine upisuje Pravni fakultet u Beogradu. Sve vrijeme je i politički aktivan, učestvuje u demonstracijama, štrajkovima i postaje član Komunističke partije Jugoslavije.</p><p>Tokom Drugog svjetskog rata Sijarić je radio kao službenik u sudovima u Mostaru, Bosanskoj Gradišci, Banjoj Luci i Sarajevu, sarađujući sve vrijeme s Narodnooslobodilačkim pokretom Jugoslavije. Istovremeno je pisao  i objavljivao pjesme u beogradskim, ali i sarajevskim časopisima „Žena danas“ i „Gajret“, a poslije Drugog svjetskog rata i u „Zori“, „Novoj ženi“, „Brazdi“, „Oslobođenju“. 	</p><h2>„Ram bulja“</h2><p>Po završetku rata bio je sekretar Vijeća narodne časti i pomoćnik sekretara Sreskog narodnog suda u Banjoj Luci, te je među prvima, 1. maja 1945., ušao u logor Jasenovac. Sve što je tada vidio i doživio pretočio je u knjigu. Kazivao je da se skoro godinu oporavljao od onoga što je vidio u Jasenovcu.</p><p>Do 1948. godine Ćamil je radio kao dramaturg u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci, a potom postaje službenik Ministarstva prosvjete Narodne republike Bosne i Hercegovine, radeći za izdavačko preduzeće „Svjetlost“, ali ubrzo prelazi u časopis „Zadrugar“. Godine 1951., zapošljava se u literarnoj sekciji Radio Sarajeva, gdje je radio sve do 1983., kada je penzioniran. </p><p>Prvu zbirku Ćamilovih pripovijetki „Ram bulja“ objavila je sarajevska „Svjetlost“ 1953. godine, koja je odmah bila zapažena i nagrađena tek ustanovljenom godišnjom nagradom Udruženja književnika. Na konkursu „Narodne prosvjete“ Sijarić je osvojio prvu nagradu za roman „Bihorci“, a za drugu zbirku pripovijedaka „Zelen prsten na vodi“ godišnju nagradu Udruženja književnika. Drugi roman „Kuću kućom čine lastavice“ i treću zbirku pripovijedaka „Naša snaha i mi momci“ objavio je 1962. godine, a treći roman „Mojkovačka bitka“ 1968., za koji je nagrađen je 27-julskom nagradom Bosne i Hercegovine.&nbsp;</p>

<h2>Volio putovanja</h2><p>Sijarić je bio član Akademije nauka i umjetnosti BiH i najplodniji bošnjački pisac svoga vremena, njegova djela prevedena su na više svjetskih jezika, a, osim pisanja, volio je putovanja i mnogo putovao.</p><p>U braku sa suprugom Sabinom, kojoj je posvetio pjesmu „Breza“, dobio je kćerku i sina. Osman-Faruk Sijarić, Ćamilov sin, preminuo je u 78. godini, 19. januara 2021., a bio je maestro violine, profesor i dekan Muzičke akademije u Sarajevu, koji je, poput svoga oca, također ostavio veliki trag i pečat u bosanskohercegovačkoj kulturi.</p><p>Tri škole nose ime Ćamila Sijarića – u Sarajevu, Novom Pazaru i Nemili kod Zenice. Nekoliko gradova – Novi Pazar, Podgorica, Tutin, Nova Varoš, Brčko… imaju ulice ovog bosanskohercegovačkog i crnogorskog pisca. U Novom Pazaru dodjeljuje se književna nagrada ''Pero Ćamila Sijarića'', a u Bijelom Polju postoji i Dan sjećanja na Ćamila Sijarića. Izgrađena je i česma u njegovom rodnom selu Šipovice u spomen na velikog pisca. </p><p>U Sarajevu je bila postavljena bista Ćamila Sijarića u Malom parku, koja je ukradena, ali je prije nekoliko godina vajar Enis Sivac izradio i postavio novu bistu omiljenog pisca.</p>

<h2>Priče su mudrost svijeta</h2><p>Krajem oktobra 2023. godine, u sali Rektorata Univerziteta u Sarajevu, promovirana je knjiga Sijarićevih priča „Ram Bulja i druge pripovijetke“, u izboru književnika i književnog kritičara Faruka Dizdarevića, a u organizaciji Univerziteta Sarajevo, Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka u BiH. </p><p>- Temeljit pripovjedač, a često jednako uvjerljiv i subliman u fragmentu, Ćamil je bio uvjeren da se u prostorima priče sabira mudrost svijeta i svijest o smislu čovjekovih postupaka. Kao potka za umjetničku stilizaciju svojih pripovijesti i romana Sijariću često služe folklor, legende, historijske teme i umjetnička transformacija prirodnih fenomena. On čovjekovu individualnu sudbinu vidi u okvirima historijske i prirodne drame kompleksa kome pripada, pa time i njegovu ličnu situaciju projicira u koordinate šireg totaliteta – kazao je za „Dnevni avaz“ jedan od organizatora promocije mr. Sahudin Kačar.</p>

Hamza Humo: 54. godišnjica smrti bh. velikana pisane riječi

Isak Samokovlija: 69. godišnjica smrti bh. ljekara i književnika

Alija Isaković: 92. godišnjica rođenja bh. prosvjetitelja, pisca, lingviste i leksikografa

Nada Mamula: 97. godišnjica rođenja slavne pjevačice sevdalinki

Mirza Delibašić: 70. godišnjica rođenja najboljeg bh. sportiste 20. vijeka

Safet Isović: 88. godišnjica rođenja najboljeg pjevača sevdalinki

Ismet Mujezinović: 40. godišnjica smrti jednog od najboljih bh. slikara

Osman Đikić: 145. godišnjica rođenja bh. pjesnika

Preminuo bivši zastupnik u Parlamentu FBiH Zijad Alajbegović

Video / Veličanstven doček Nove godine u Kraljevskom gradu

Hamza Humo: 128. godišnjica rođenja autora prvog bh. modernog romana

Osman Nuri Hadžić: 86. godišnjica smrti autora prvog bh. romana

U Bijelom Polju obilježeno 110 godina od rođenja književnika Ćamila Sijarića

Tarik Musakadić: Arhitekt koji ‘gradi’ objekte od zlata i srebra

Prije 91 godinu rođena bh. književnica Nasiha Kapidžić-Hadžić

Ćamil Sijarić: 34. godišnjica smrti bh. akademika i književnika

Hamza Humo: 54. godišnjica smrti bh. velikana pisane riječi

Isak Samokovlija: 69. godišnjica smrti bh. ljekara i književnika

Alija Isaković: 92. godišnjica rođenja bh. prosvjetitelja, pisca, lingviste i leksikografa

Nada Mamula: 97. godišnjica rođenja slavne pjevačice sevdalinki

Mirza Delibašić: 70. godišnjica rođenja najboljeg bh. sportiste 20. vijeka

Safet Isović: 88. godišnjica rođenja najboljeg pjevača sevdalinki

Ismet Mujezinović: 40. godišnjica smrti jednog od najboljih bh. slikara

Osman Đikić: 145. godišnjica rođenja bh. pjesnika

Preminuo bivši zastupnik u Parlamentu FBiH Zijad Alajbegović

Video / Veličanstven doček Nove godine u Kraljevskom gradu

Hamza Humo: 128. godišnjica rođenja autora prvog bh. modernog romana

Osman Nuri Hadžić: 86. godišnjica smrti autora prvog bh. romana

U Bijelom Polju obilježeno 110 godina od rođenja književnika Ćamila Sijarića

Tarik Musakadić: Arhitekt koji ‘gradi’ objekte od zlata i srebra

Prije 91 godinu rođena bh. književnica Nasiha Kapidžić-Hadžić

Ćamil Sijarić: 34. godišnjica smrti bh. akademika i književnika