Klint Malarčuk je nekoliko puta gledao smrti u oči. Tačnije dva puta, a samo on zna kakvim je čudom preživio, iako je imao dvije takve povrede da se rijetko kad preživi.

Nekadašnja NHL zvijezda i golman Bafala preživio je pravu dramu 1989. godine, kada mu je na utakmici protiv Sent Luisa protivnički igrač klizaljkom prezao vrat. Krv je šikljala, svi su mislili da će umrijeti, ali je nekim čudom, i zahvaljujući iskustvu klupskog doktora, koji je takvih situacija imao na pretek kao ratni ljekar u Vijetnamu, uspio da preživi.

Tristo šavova bilo je potrebno da mu se "zakrpi vrat". Međutim, ta povreda utjecala je na njega mentalno. Upao je u tešku depresiju zbog post-traumatskog poremećaja. Doživljavao je teške noćne more, odao se alkoholu, nije spavao... a onda je pokušao da izvrši samoubistvo.

Čitavu svoju ispovijest otkrio je za Players tribune, gdje sportisti pišu svoje životne priče kroz koje su prošli u životu. On je počeo od situacije kada mu je prerezan vrat, prenosi Telegraf.rs.

- U to vrijeme bio sam prvi golman Bufalo Sabresa i u goste nam je došao Luis. Utakmica kao i svaka druga. Vodili smo 1:0 i nisam imao previše posla. Pak odlazi u ugao s moje desne strane i njihov igrač je prvi na njemu. Pogledao sam na brzinu preko ramena i vidio njihovog igrača kako dolazi na drugu stativu. Stiv Tutl. Bio je taman malo ispred našeg odbramenog igrača i znao sam da slijedi dodavanje prema njemu. Morao sam brzo da se prebacim prema drugoj stativi, da budem spreman na njegov šut. U trenutku kad sam se postavio, Stiva su srušili… U tom trenutku sam video njegovu klizaljku u vazduhu.

Osjetio sam da me pogodio u kacigu, ali nisam osjećao nikakvu bol i nisam se previše uzrujavao. Ali, onda sam vidio krv.

Na snimcima se to ne vidi dobro, ali ono prvo štrcanje… Krv je šikljala gotovo dva metra ispred mene. Znao sam da se dogodilo nešto jako loše, ali i dalje me ništa nije boljelo. A očekivao sam bol, vjerujte mi, jer krv je jednostavno šikljala iz mene.

"Eto. To je to, Clint. Ovako ćeš umrijeti. Večeras. Ovdje. U Bafalu" rekao sam sebi dok sam gledao tu ogromnu krvavu mrlju koja se stvarala ispred mene. Onda se sva buka oko mene ugasila.

Pomislio sam: "Vau. OK, valjda je to taj osjećaj kad umireš. Nema bola. Nema buke. Samo… Ništavilo".

Klint je uspio da se oporavi, a na led se vratio poslije samo 10 dana od stravične povrede. Nije ni bio svjestan da je upao u ozbiljnu depresiju, noćima nije spavao jer su mu pred očima bili krv i klizaljka koja mu reže vrat. Danima nije spavao i počeo je sve lošije da igra. Odao se alkoholu, a uzimao je i lijekove i pio ih je u kombinaciji s alkoholom, samo da bi mogao da zaspi.

- Počele su da me muče tjeskoba, depresija i osjećaj paranoje. Svakog dana bilo je sve gore i dobro bi mi došla neka stručna pomoć u tim trenucima. Ali, stručne pomoći nije bilo. Ma, mislim da bih je u tom trenutku vjerovatno odbio. Bio sam heroj svoje porodice, prijatelja i hiljade hokejaških fanova širom svijeta. Nisam želio da ugrozim taj status pokazujući neku slabost, a bojao sam se da će doktor nakon razgovora dijagnosticirati da sam lud. Jer, stvarno sam se osjećao kao da sam lud i bilo me strah da će to neko i službeno da potvrdi. Nisam želio da ostanem bez svoje karijere.

Pošto se noćne more nisu smirivale, pokušao je u kombinaciji lijekova s alkoholom da dođe do sna. Umjesto toga mu je stalo srce i završio je u bolnici. Tada je postalo jasno da ima ozbiljnih mentalnih problema. Sve je isplivalo na površinu. Završio je na psihijatriji, gdje je često bježao iz bolnice, u koju su ga iznova vraćali.

Bježao je iz mentalnih ustanova, a i pokušao je izvršiti samoubistvo tako što je sebi pucao u glavu.

- Znam da je u cijevi možda metak, ali svejedno je prislanjam na bradu. Nije me briga, pijan sam k'o svinja. 20 piva sam danas ispraznio niz grlo, možda i već 25 do poslijepodneva. Supruga Džoani je morala da se odmori od cijelog tog haosa sa mnom posljednjih nekoliko dana pa je prespavala kod prijateljice. Ali moj mozak je uvjeren da je bila s drugim tipom. Bez prestanka mi se ta misao vrti po glavi. Pivo je kao da si stisnuo ono dugme za pauzu na daljinskom. Samo što su pauze prekratke pa sam odlučio da probam nešto drugo. Otići ću na ranč da gađam puškom neke limenke.

Do trenutka kad se vratila kući, ja sjedim na klupi iza štale i urlam nekakve gluposti. Kad sam vidio njen pogled uzeo sam pušku. Stavio sam je pod bradu.

"Evo ti na! Ovo bih volio da uradim! To bi sve riješilo", urlao sam.

Ona je plakala, ali ja nisam prestajao.

"Nemaš pojma kako je živjeti s mojim mozgom. Sve bi bilo lakše kad bih ga samo mogao isključiti! Svima bih olakšao!" - nastavio sam gledajući je pravo u oči.

I onda sam… Povukao okidač. Ne osjećam ništa.

Ispostavilo se da je metak stvarno bio u pušci. I sad juri prema mom mozgu, istom onom koji mi se u zadnjih 47 godina pokazao kao najveći neprijatelj. Metak je na savršenom putu da ga napokon ugasi. Zauvijek. Krv je posvuda. Teče mi iz ustiju i šiklja kroz nos. Metak je prošao kroz čeljust, izbio nekoliko zuba, odbio se od nosne šupljine i nekako zapeo u kostima lobanje.

Nevjerovatno, ali nisam izgubio svijest. Nisam osjećao ni bol, nego sam se u tom pijanom, krvavom stanju uspio koncentrisati na ono što mi je bilo najvažnije: Molio sam Džoani.

Molio sam je i molio i molio. Ne za oproštaj, ne za razumijevanje, nego za nešto mnogo važnije. Molio sam je da ne zove policiju.

Doktori su morali da me onesvijeste, da me ubace u helikopter i to je zadnje čega se sjećam iz tog dana. Držali su me u vještačkoj komi sedam dana. Kad sam se probudio, prvo što sam ugledao bila je Džoani.

Rekla mi je da me voli. Ja sam znao koliko ja nju volim i koliko sam sretan što je, zajedno s mojom mamom, uz mene u toj bolničkoj sobi. Što smo svi zajedno živi - ispričao je Malarčuk u svojoj velikoj ispovijesti.

Doktori su kasnije uspjeli da mu postave pravu dijagnozu, koja prvobitno nije postavljena kada je imao mentalnih problema poslije povrede vrata. Upravo je ona i prouzrokovala te mentalne probleme i post-traumatski poremećaj.

Malarčuk je konačno prihvatio da pati od toga i suočio se s problemom, umjesto što je bježao od njega. Danas uz podršku svoje supruge prebrodi krizu ako se pojavi, a riješio je i da pomaže drugima koji imaju sličnih mentalnih problema. Napisao je knjigu, drži predavanja, govori da nije sramota ako imate mentalni problem i treba da ga riješite, dijeli savjete osobama kojima je ona neophodna i osjeća se korisnim za društvo.