Prava je sreća radeći anketu susresti čovjeka o kome se knjiga može napisati. Muhamed Mehmedić bio je jedan od rijetkih Kozarčanana ulici. I veoma raspoložen za priču. Sve je teklo baš kao u priči.

Fudbal i pjesma

- Ja sam Muhamed Mehmedić, rođeni Kozarčanin, koji decenijama ne živi u Kozarcu. Čak ovdje nisam ni radio. Penzioner sam, a radni vijek sam odradio praktično u pola bijelog svijeta. Osamnaest godina radio sam za jednu hrvatsku firmu, a oni su mi dali službeni auto i vodio sam poslove po inozemstvu - Njemačkoj, Austriji, Italiji, Rusiji. Radio sam i u Africi - priča Mehmedić.

Muhamed je visokokvalificirani moler. Ne ovaj novokomponirani, kako kaže, već moler starog kova. Sve mu je išlo od ruke, fudbal, pjesme, strani jezici.

- Godine 1974. radio sam u Libiji. Radio sam u dva navrata i u Alžiru, potom i u Tunisu i Maroku. Pet godina kasnije radio sam u Rusiji, u Sočiju, kasnije i u Moskvi. Bilo me i u Italiji, a četiri godine pred rat sam uglavnom radio u Njemačkoj - prisjeća se Mehmedić.

Strani jezici

Već četiri godine je u penziji, uglavnom živi u Beču, gdje se dokazivao i kao umjetnik u moleraju.

Kaže da je molerisao stan pokojnog Nikija Laude, bivšeg vozača Formule 1, i najboljih austrijskih glumaca. Dok je radio, pjevao je.

- Moji prijatelji su me pitali zašto se ne bavim pjevanjem kad mi dobro ide od ruke. Išao mi je i fudbal od noge, pa se nisam htio profesionalno baviti sportom. A igrao sam u Kozarcu, Prijedoru, Beču i Libiji. I strani jezici mi idu od jezika. Arapski pričam perfektno, njemački jezik također - navodi Mehmedić.

Prazne ulice

Mehmedić kaže da nije radostan dok šeta praznim ulicama Kozarca. Nigdje dječije graje ni igre, nema ni prolaznika, omladine, tek poneki penzioner. I sam je, kako priznaje, odabrao sličan put, pa u potpunosti razumije mlade koji, tragajući za boljim i sigurnijim životom, odlaze u svijet ostavljajući Kozarac, prelijepi gradić ispod Kozare.