U selu koje nije imalo džamiju, klanjao je po kućama i na livadama, postio je i u doba komunizma, na privremenom radu u Njemačkoj, jer da je drugačije, kaže, njegov život ne bi imao smisao.
Zufer Tanjo iz sela Bogušići kod Goražda negdje je na polovini devete decenije života. Stari hadžija, ratni imam džamije u Bogušićima, pripada generaciji starih Bošnjaka kod kojih je vjera u Allaha, dž. š., dio svakodnevnog života, svake misli, izgovorene riječi, djela i postupka.
Prve namaze klanjao je uz babu Jusufa, svršenika nekadašnje fočanske medrese i vjerskog službenika koji je 40 godina bio imam džamije u Rešetnici.
- Svaki dan je iš’o u Rešetnicu. Pojaše konjče i ode. Kad su došli da mu traže prosjek, da mu izračunaju penziju, nisu ni mogli, jer punih 40 godina on je radio bez plaće – sjeća se Zufer.
Da zapali mejtef u Bogušićima, četnici su u Drugom svjetskom ratu natjerali jednu od mještanki pa se dugo poslije klanjalo u kućama i na livadama.
- Sjećam se da smo klanjali na guvnu iza kuće Adila Bukve. Kad Sinan-beg Čengić prouči ezan za teraviju, ja mislim da se čulo kilometrima do na Mravinjac. Nikad to zaboraviti ne mogu – govori Zufer.
Kuće su postale tijesne, a na livadama se više nije moglo po kiši i snijegu pa su mještani odlučili izgraditi džamiju. Vadili su kamen iz zemlje, zidali je i otvorili 1969. godine. Promijenilo se njih nekoliko, a tokom rata Zufer je bio imam džamije čijoj je gradnji svjedočio. U njenoj blizini se odvija cijeli njegov život.
- Zadovoljan sam. Jes’ da sam iš’o i u tuđe zemlje. Bio sam u fabrici u Njemačkoj, vozio nešto k’o viljuškar. Zavolio sam taj pos’o, jer sam i otiš’o radi posla. Posl’o nas biro, država, bio sam tamo više od 13 godina i tako sam i penziju stek’o – kaže Zufer Tanjo.
U Njemačkoj je prvi put radio u firmi, jer je u tadašnjoj Jugoslaviji posla bilo, ali se zaposliti nije mogao. Prodavao je voće po pijacama, a nekako u periodu gradnje džamije pravio je i svoju kuću. Od čerpića i kamena iz utrobe okolnih livada, uz pomoć komšija.
- Ma, nije onda bilo. Sad svak’ ima ponešta. Ova država je dobro lijepa, jer svak’ neku opskrbu ima pa koliko-toliko. Nije mu dala drži, na, u naramak pa razasipaj. Onda, Boga mi, rijetko je ko im’o i penzije i plaće – tvrdi Tanjo.
Posao mu se danas “oteo” pa uglavnom klanja, uči, čita i uživa u proljeću i prelijepom pogledu na selo i njegove cvijećem prošarane livade. Čeka, kaže, poziv da ide tamo gdje ćemo svi kad kucne čas. Tokom pandemije, vjerski život se iz džamija preselio u kuće, baš kao u doba njegovog djetinjstva, kad džamije nije ni bilo.
- Da li su ovo ljudi namakurili, da li je Allahova, dž. š., odredba, ja u to ne ulazim. To će sudnji dan kazati. Ali, ovo je fino. Ko je zdravo, fino mu je. Nema kud ni da razasipa, taman mu je lijepo – kaže Zufer.
Bez vjere koju je živio cijeli život, ništa ne bi imalo smisla.
- Meni se čini da ja bez vjere ne bih umio ni živjeti. Ne bi ni bilo nekog pravca. Ma, ne bih ga umio ni odrediti – objašnjava.
Šest decenija je u sretnom braku. Ponosan jee na sinove i unuke koje gleda dok odrastaju. Jedan sin živi u Americi.
- Često puta sjednemo i vidimo ih. Kad priča, kad kahne, kad šklapne okom. E, rekoh, gledaj, a đe je Amerika, moj brate. To je interesantnije nego avion. Pričamo preko interneta, a ja znam kad se išlo u drugo selo da dozoveš nekog i obavijestiš o dženazi. Gledaj dokle je stig’o taj razvoj – čudi se hadžija Zufer Tanjo.
Sjećanja blijede, ali mu se čini da je mogla biti 1987. godina kada je “u vrijeme Titovine” obavio hadž. Vođe hadžijama s ovih prostora tada su bili Mustafa Cerić i Senahid Bristrić.
- Kad smo bili na Arefatu, nekako sam se malo i zaletio, vičem Senahidu da odoh da vidim mjesto gdje su se sastali hazreti Adem i Hava. Kaže, nećeš moći potrefiti da se vratiš, niko za tebe neće odgovarati. Ma, ne mora, ja idem. Otiš’o sam i vidio onaj kamen i vratio se pa mu je bilo malo začudo što se nisam izgubio – sjeća se hadžija Zufer.
