Na ovoj zemlji živimo, ali ona nije naša, priča nam nana Fatima Turulja, pokazujući zarasle livade u selu Rosijevići kod Goražda. Kada bude vakat otići će ostavljajući iza sebe sve što su stekle, dodaje, te nastavlja kako i sama čeka da kucne čas kada će i biti spuštena u mezarje do kojeg više ne može pješačiti, a posjećivala ga je po dva puta svakog ramazana.
– Ovdje sam se rodila i život proživjela i ako Bog da tamo ću, vidio si tamo onaj brijeg. Tamo su mi đede, majka, brat, sestra i ostala familija – kaže nana Fatima.
Sa komšinicom Fazilom, Fatima je jedina stanovnica sela u kojem brojne kuće, uglavnom građene od čerpića, zarastaju u korov. Mnogi su pomrli, a mlađi otišli za boljim životom, koji je u brdovitom kraju ispod Hranjena uvijek bio težak. Uništeni seoski put niko ne popravlja ni danas, kao da su se svi, i vlasti, i oni koji povremeno dođu, pomirili s tim da su Rosijevići još jedno od goraždanskih sela koje nije uništeno u ratu, ali je nestalo u miru.
- Nekad je ovdje bilo 13 kuća, a u nekoliko kuća i po dvije familije. Puno naroda, puno djece bilo, slagalo se i fino se živjelo za ondašnji vakat. Sve kuće su se jednom prepravile, ali evo ih došle do rušenja opet. Ha se ne stanuje, ha nema niko, gotovo je, obara se, a kad se ništa ne popravlja još je gore. Nema nikog. Ha nema djece, nema ništa. Zato su djeca važna. I kad kažu da neće djece mnogo!? Djece nikad nije mnogo, svako svoju nafaku ima – kaže Fatima Turulja.
I pucnjevima iz pušaka noć uoči Bajrama dočekivao se najveći praznik, kuhalo se i pripremalo za porodični ručak nakon što bi muškarci došli iz džamije u Brajlovićima, a prvog dana organiziran je i teferič. Fatimi je žao što je zdravlje ne služi pa je postila samo desetak dana Ramazana, nedostaje joj nekadašnja bajramska atmosfera, da joj neko u pustom selu bar na Bajram na vrata pokuca, ali se za svaki Bajram pripremi kao da je selo puno i kao da će Rosijevićima opet odjeknuti pjesma.
– Dođe Fazila meni, odem ja njoj na pobajramicu. Posjedimo, popričamo, popijemo po kahvu. Jest da mi je rukama zorli dok je upržim, ali napravim i halvu. Kao što sam i dočekivala. Isto ko da je puna kuća – priča nam ova dobra žena.
Fatima nema svoje porodice. Živi od stotinjak maraka socijalne pomoći, ali skromna i ponosna starica ističe da joj ništa ne fali. Živi u kući od čerpića i drveta, ali kaže da, dok god može sebi pripremiti obrok, ne želi nigdje ići. Sjeća se vremena kada nije bilo ni zaprega, ni automobila, već je sav teret preko ruku prelazio. Zbog toga je danas često bole ruke i bez štapa ne može ni u avliju. Pamti dobro i zlo, ali na pragu devete decenije života zna da sreća nije u dunjaluku, platama i nekretninama.
– Allah nas je dao, Allah će nas i primiti. Rodbinu, komšije, pa daljnju familiju obiđi. Ne traži tebi niko ništa, ali uzmi za šteku. Ne možeš sjesti, ne moraš. Ti si zijaret učinio čim si došao na vrata. Koliki je to sevap, Allah jedini zna – poručuje nana Fatima.
