Svijet sedme umjetnosti tokom maja pomno je pratio prati snimanje u Sarajevu novog igranog filma jedinog bh. oskarovca Danisa Tanovića - „Deset u pola“.

Ostvarenje se radi u okviru projekta "Sarajevo grad filma za globalne ekrane u produkciji "Obala Art Centra", Sarajevo Film Festivala i Turske državne radio-televizije (TRT).

Sve po planu

Iako su gledaoci navikli da su Tanovićevi projekti ozbiljne tematike, oskarovac se ovaj put odlučio za komediju. Radnja filma se događa u pandemijom pogođenom Sarajevu i prati dvojicu sarajevskih ćevabdžija, prijatelja i antipoda koji se sukobljavaju oko kvalitete ćevapa u njihovim radnjama, zapravo preispitujući životne odluke i prihvatajući neminovne promjene.

Osim glumačke postave i iza kamera je mnogo imena itekako bitnih u ovoj sferi umjetnosti. Među njima je i dobitnik Pulicerove nagrade za fotografiju Damir Šagolj, koji je direktor fotografije u ostvarenju čija posljednja klapa će pasti danas u Sarajevu.

Iako Šagolj ne daje često intervjue, za „Dnevni avaz“ je govorio tokom naše posjete setu „Deset u pola“. Otvoreno je govorio o ostvarenju, svojoj svjetskoj karijeri, ali i stanju fotografije danas.

Film se počeo snimati 3. maja, na Vaš rođendan.

- Jeste, moj 50. rođendan.

Kakva atmosfera vlada? Snimanje se završava.

- Da, tako je. Ove nedjelje (30. juna završeno, op.a.). To je nekih dvadesetak dana sve zajedno. Sve prolazi po planu, vrijeme nas je poslužilo što je najvažnije jer je to ipak kratko snimanje, tako da nismo nešto morali previše pretumbavati te dnevne, noćne i ostale scene. Atmosfera odlična, kao i uvijek na Tanovićevim filmovima. Glumci divni, sva ekipa divna, sve OK.

Kiša vas nije omela.

- Nije. Čak štaviše nam je ona i odgovarala jer smo u prethodnoj sceni imali kišu koja se s ovom veže tako da je to OK.

Da, čula sam da ste šlaufom polijevali auto da se dobije efekt kiše. Danis i Vi ste i inače veliki prijatelji, pa je li Vas odabrao radi prijateljstva ili... ?

- Ja sam siguran da tu ima i jednog i drugog. Ovo je meni prvi dugometražni igrani film na kojem radim kao direktor fotografije. Snimao sam neke kratke igrane filmove, dokumentarne, ovakve, onakve, ali ova vrsta produkcije i ova vrsta filma je za mene novo. Mislim da je on to odlučio upravo kao kombinacija tog nekog prijateljstva i planiranja...

Poslovno i privatno. Je li to stvara nesuglasice ili je saradnja još bolja zbog prijateljstva?

- Nije ovo prvi poslovni projekt na kojem radimo. Mi smo snimali nedavno dva dokumentarca zajedno. Radili smo prije na masi projekata, ovo je sad samo da na jednom možda malo ozbiljnijem nivou radimo zajedno, ali nismo mi jedan drugom stranci kao saradnici.

 Uvijek naprijed

Iza Vas su decenije karijere, osvojili ste brojne nagrade, među kojima je i Pulicerova, obišli ste skoro čitav svijet i opet ste tu u BiH. Imali ste priliku i radili ste svuda po svijetu, ali je li Vaš povratak ljubav prema BiH ili...?

- Ne znam je li ljubav... To su velike riječi, a ja se inače velikih riječi pripazim. Ja sam živio po raznim inostranstvima. Kad se sve sabere možda nekih 15,16 ili 17 godina po raznim zemljama da sam živio. Ali ja nikada nisam napustio Sarajevo. Uvijek sam imao porodicu ovdje, stan, frižider, sir u frižideru... Tako da to nije bila ni neka velika odluka niti je to bio neki veliki šok, to što ću se ja vratiti. Provodio sam i dok sam živio u inostranstvu barem dva do tri mjeseca godišnje u Sarajevu. Tako da, je li to ljubav, je li to potreba, je li to što je najvjerovatnije kombinacija svega. Ali ja se ovdje dobro osjećam i mislim da je sad baš onako kako treba.

Vaše fotografije obišle su svijet. One za koje dobijete nagradu u fokusu su javnosti. Ipak, imate li neke na koje se posebno ponosni, a koje svijet nije vidio?

- Ja sam toliko količinski i vremenski radio da je u mojoj arhivi... To je otprilike jedan klozet koji kad bih sad otvorio raznih bi nekih kostura iz njega iskočilo. Nikad se nisam i to nije ni bio dio moje reporterske rutine da se previše vraćam na ono što sam uradio prije, ne znam, mjesec, nego bi uvijek grabio za naprijed. Hoću li jednom sjesti pa to malo da vidim šta će iz toga iskočiti, možda.

Gdje su najbolji ćevapi

Pitanje koje se proteže i kroz film, ali ovo je direktno Vama upućeno. Ćevapi - gdje su najbolji?

- To je isto kao koji ću sok ili piće popiti. Jedan dan mi se pije jedno... Jedan dan mi se ide kod „Hodžića“, to je najčešće. Nekako, ćevapi na čaršiji su možda i ambijentom, ne samo ćevapi nego i ambijentom ukusni, ali nije meni mrsko otići ni do „Zmaja“ na Željezničku stanicu. Tamo su jako dobri ćevapi i jedino što ne radim ili kad uradim uvijek se pokajem je da ne jedem ćevape izvan Sarajeva jer uvijek očekujem da će to biti sarajevski ćevapi. A oni to nisu. Oni su drugi ćevapi koji su, također, legitimno dobri. Ne znam, banjalučki, travnički... Ali, jednom kad se na sarajevske naviknete, svi su ostali kao neko drugo jelo.

Bh. fotografi prvi u regionu

Kakvo je generalno stanje fotografije u BiH, ali i u novinarstvu?

- Pa, eto isto kao što je novinarstvo, eto otprilike kao ogledalo društva, tako su nam i novine onakve kakve smo zaslužili, tako je i s fotografijom. Međutim, imamo tu sreću da nekoliko ljudi koji se vrhunski bave time, pa eto, možda sam i ja jedan od njih, i koji su izgradili internacionalne karijere ili i dalje žive ili su jako vezani za Sarajevo. Tako da to na jedan način diže kvalitetu fotografije u Sarajevu i pogotovo što imamo jako puno svjetski poznatih stranaca, fotografa ili videografa i novinara koju su emocionalni jako vezani za Sarajevo i koji su se nakon njihovih karijera na neki način obavezali da će nešto „vratiti“ Sarajevu. Tako da imamo recimo Fondaciju „Seven“ koja sigurno diže nivo fotografije BiH koliko ne dižu ostale institucije.

Ona nije bosanska, nego su to napravili ljudi koji su došli. Imamo Fondaciju „Warm“ koju ja, također, vodim, koja vodi vrlo računa o fotografiji. Tako da nije taj nivo fotografije tako loš. Ako pogledate, recimo, regionalnu, vidjet ćete da je broj, po tim se nagradama nekako uvijek mjeri, da je broj nagrada koje su bh. fotografi osvojili u svijetu, puno veći nego sve ostale države u regionu zajedno. To je slično i s filmom. Tako da nije to u tako lošem stanju.

Saradnja s Danisom na filmu nakon 25 godina karijere

Decenijama Danis i ja govorimo to da ćemo raditi film, da ćemo jednom početi raditi filmove zajedno. Eto, to se sad nekako desilo, nakon 25 godina njegove karijere, 25 godina moje karijere. Na ovom projektu smo se susreli i kao baš najbliži saradnici.