Somuni su neizbježni dio ramazanske tradicije. Mirišu uvijek, ali tokom ramazana njihov miris je, kažu mnogi, uveliko jači i intenzivniji.
Malo ko zna da somun u Sarajevu postoji skoro 600 godina. Od vremena kada je ovaj grad bio veoma mlad. I dan-danas je tu, nezaobilazan dio svake iftarske sofre.
Tako svakog dana ramazana ispred pekara se formiraju dugački redovi postača, koji s nestrpljenjem čekaju svoje somune. Tako je bilo i večeras na Alifakovcu u starom dijelu Sarajeva.
A kako se prave somuni?
U pitanju je jednostavan recept – brašno, so, germa i voda.
Bolji poznavaoci historije, poput Mufida Garibije kažu kako je prvi somun napravljen između 1521. i 1531. godine.
On navodi kako je Gazi Husrev-beg, po dolasku u Sarajevo kao bosanski valija, naredio izgradnju mjesta za odmor gostiju, putnika (musafirhana) i narodne kuhinje (imareta) kako bi oni, a i sarajevska sirotinja imali šta i jesti.
Gazi Husrev-beg je sa sobom imao i brojne kuhare i intendante (osobe za opskrbu vojske) i naredio im da osmisle ukusno, a jeftino i jednostavno pecivo koje će se moći služiti gostima, siromašnima i drugima koji budu pohodili imaret i musafirhanu.
Jedan od ljudi koji su dobili navedeni zadatak, a poučen iskustvom iz ranijih pohoda po Osmanskom carstvu, došao je na ideju kako ispuniti želju Gazi Husrev-bega. On je, po uzoru na slične lepinje tadašnjega carstva, napravio pecivo sa nešto više vode, brašna, soli i germe.
Također je osmislio i napravio interesantnu šaru, dezen tog peciva koji sliči na mušebak, drvenu rešetku koja je tada bila prisutna na bosanskim kućama. Njegova ideja se veoma svidjela Gazi Husrev-begu koji je prihvatio ideju ovog intendanta koji je bio turskog porijekla i koji se prezivao – Somun. Tako je i somun dobio svoje ime.
Pored navedena četiri sastojka, ramazanski somun krasi i još jedan. Riječ je o ćurekotu, drugdje poznatom kao crni kim, crnom sjemenu koje ima izrazita ljekovita svojstva i potiče iz jugozapadne Azije.