Kako možemo očekivati da djeca budu samostalna ako mama sve radi umjesto njih? Zato im ne govorite stalno da su mali, pustite ih da slobodno odrastaju.

Psiholozi tvrde da smo za to što dijete ne zna ništa uraditi samostalno krivi upravo mi, roditelji.

Prvi put dijete dobija packe za samostalnost već sa dvije-tri godine: onda kada u stanu imitira ono što rade odrasli. Ako baca nešto u kantu za smeće, uzima spužvu za suđe ili krpu u kupatilu, u pravilu mame kažu da to ne dira, jer će se isprljati.

Ipak može i drugačije. Dozvolite djetetu da vam pomogne u kućanskim poslovima. Naravno, u tom uzrastu ne možete ostaviti dijete samo i pustiti ga da pere suđe. Morate paziti da maleno ne padne, da nešto ne prospe ili ne razbije.

U ranom uzrastu djeca vole raditi sve što rade odrasli, a roditeljima se pruža sjajna prilika da im te svakodnevne radnje pređu u naviku. Zato djetetu, naprimjer, kupite malu metlu i naučite ga da počisti mrvice ispod stola nakon doručka.

Ne zaboravite da je već s dvije godine maleno u stanju to uraditi. Ono također može pospremiti igračke, složiti svoju odjeću, a uz pomoć odraslih naučit će se skidati i odijevati.

Učenje samostalnosti je dug proces. Roditeljima je često lakše mnogo toga uraditi umjesto djeteta. Naprimjer, dok ujutru žurite na posao nemate vremena čekati dok dijete svojim nespretnim prstićima zakopča svako dugme.

Ipak, izlaz postoji. Počnite se oblačiti ranije, spremite odjeću koja se navlači preko glave i nema dugmiće...

Ne postoje stroga pravila kada i šta dijete treba raditi samo. Međutim, neke etape odrastanja kod svih malenih dešavaju se u približno istom uzrastu. Tako se recimo s pet godina većina odijeva sama, a oko četvrtog razreda, sami se vraćaju kući iz škole. Vrlo je značajno da na vrijeme „pustite" djecu.

Ako to ne uradite, moguće su teškoće sa socijalizacijom. Ako dijete ne zna komunicirati s odraslima ili preći ulicu, to je ozbiljniji problem od nesposobnosti da veže pertle.

Samostalnost je prije svega odgovornost, tvrde psiholozi. Učeći dijete samostalnosti, učite ga da snosi odgovornost za svoje riječi i postupke.

Možda mu neće sve polaziti za rukom odjednom, javljat će se greške, zakašnjenja, neuspjesi - ali to su neizbježne etape odrastanja i sazrijevanja. Evo još nekih preporuka psihologa:

- Napravite okvirni spisak obaveza djeteta. Ako vam se teško odlučiti, pogledajte šta znaju uraditi njegovi vršnjaci.

- Ne kopirajte slijepo rješenja drugih roditelja. Svako dijete ima svoj tempo razvoja, a svaka porodica svoje običaje i navike.

- Poželjno je da neke samostalne „akcije" dijete podzima s vršnjacima.

- Ne zaboravite da proširivanjem kruga obaveza, proširite i djetetova prava.

Važno

Svaki novi korak ka samostalnosti treba biti propraćen lekcijom iz sigurnosti:

Suđe se pere tako da se ne razbije, ulica se prelazi samo na zeleno svjetlo i na pješačkom prijelazu...