Strah je česta emocija kod mališana, a oko druge i treće godine i najintenzivnija. Mališani se plaše svega i svačega, u zavisnosti od uzrasta, okruženja, odgoja...
Psiholozi tvrde da je to normalna faza u razvoju, a jedino što vas treba zabrinuti je odsustvo straha. Međutim, važno je da znate kako se trebate ponašati i kako mališanima pomoći da strahove prevaziđu.
Fizičke manifestacije straha lako su uočljive. Dijete je napeto, ubrzano diše, promijenjenog je glasa i kretanja, proširenih zenica.
Kada prepoznate takvu reakciju, nikada nemojte vikati ili grditi dijete, već saznajte šta ga je uplašilo. Djeca se u različitim fazama razvoja plaše različitih stvari.
Od trećeg mjeseca bebe počnu osjećati neprijatnost, dok pravi strahovi dolaze tek oko šestog mjeseca. Djeca se tada počinju plašiti iznenadnih i jakih zvukova, nepoznatih ljudi, izmicanja podloge. Od osmog mjeseca kreće i strah od odvajanja koji vrhunac ima oko drugog rođendana.
Poslije toga mališani se plaše životinja, vode, injekcije, zubara, visine, grmljavine... Od 3. do 4. godine dolaze i strahovi od mraka, likova iz mašte, vila, vampira, čudovišta, vještica, baba-roge. Razvoj mašte donosi i nove strahove, pa se djeca predškolskog uzrasta počinju plašiti da ih neko ne ukrade, da provalnici ne uđu u kuću, da se ispod kreveta ne krije čudovište.
Često se događa i da se predškolci plaše da im se roditelji ne razbole ili da ne umru. Kako odrastaju, postaju svjesni i realnih opasnosti pa se počinju plašiti zemljotresa, poplava, saobraćaja, brze vožnje...
To su vrlo korisni, odnosno opravdani strahovi koji djetetu pomažu da izbjegne opasnosti. Ali, postoje i stečeni strahovi koji su posljedica negativnog događaja ili iskustva, s kojima mališani ponekad teško izlaze nakraj. Djeca često preuzimaju i strahove od roditelja pa ukoliko se, naprimjer, majka plaši insekata, velika je vjerovatnoća da će ih se bojati i dijete.
Ako se dijete plaše mraka zajedno palite i gasite svjetlo, idite noću u šetnju. Stavite noćnu lampu u dječiju sobu i ne insistirajte da spava bez svjetla ili zatvara vrata.
Ukoliko se plaši čudovišta ispod kreveta, baba-roga ili vilenjaka iz ormara, nemojte mu se smijati. Djeci su njihovi strahovi vrlo realni i upečatljivi pa ukoliko vide da ih ne shvatate ozbiljno, to prilično može narušiti odnos povjerenja između vas i djeteta.
Ako se dijete probudi iz sna u suzama i uznemireno, utješite ga zagrljajem i poljupcima. Dajte mu omiljenu igračku ili dekicu i pričajte mu kako je sigurno jer ste pored njega.
Pomozite mu da shvati da iracionalna bića postoje samo u mašti i da ih se u stvarnom svijetu ne treba plašiti jer ih nema. Velika je greška ono što mnogi roditelji rade - govoriti djetetu da je veliko i da je sramota da se boji.
Djeca će lakše prevazići strahove ako u porodici vlada atmosfera ljubavi, poštovanja, emocionalne stabilnosti. Važno je da znate da ne smijete biti previše zaštitnički nastrojeni, jer se samopouzdana djeca lakše oslobađaju strahova. Dijete se treba osjećati sigurno, ali nikako da bude potpuno oslonjeno na vas.
