Mnoga djeca danas nisu sposobna sjediti na miru, što je poremećaj koji sam po sebi ne bi trebao suviše uznemirivati. Ali, uz to najčešće ide i manjak pažnje, razdražljivost, nizak prag tolerancije na frustraciju, nedostatak smisla za red, često laganje, izražena sklonost alergijama.
Često je nemoguće sa sigurnošću razabrati jesu li te pojave uzroci, posljedice ili samo popratni simptomi nesposobnosti sjedenja na miru.
Ipak, te pojave postoje i da mogu stvarati ozbiljne probleme samome djetetu, roditeljima i nastavnicima, a često se pojavljuju uporedo s poremećajima u učenju.
Kod takvog gomilanja poremećaja govori se o hiperkinetičkom sindromu (HKS), kod kojeg je u svakom slučaju posrijedi stepen bolesti, a u najmanju ruku teške hendikepiranosti.
Poremećaj se manifestira kao hipoativnost (regresivan, depresivan, introvertan) ili kao hiperaktivnost (agresivan, ekstrovertan). Dok roditelji muku muče i brinu kako smiriti hiperaktivno dijete, hipoaktivnost često ni ne primjećuju.
Šta je hipoaktivnost
Obično se ovaj sindrom ne prepoznaje kod djece, pa je zanemaren, smatra Friedrich Klammrodt u svojoj knjizi "Prehrana i poremećaji u ponašanju" . Takva djeca, najčešće djevojčice, na prvi pogled su mirna i uravnotežena.
Međutim, ona su zapravo plašljiva, u svojoj nutrini veoma nemirna i krajnje neusredotočena. Pored njih sve prolazi, plaše se druge djece, često plaču i autsajderi su.
Šta je hiperaktivost
Djeca sa sindrom hiperaktivnosti izazivaju pažnju okoline svojim ponašanjem. Glavna obilježja hiperaktivnosti dobro su poznata i većini laika, jer se kod takve djece odmah zapaža nemir.
Ona su sklona ometanju, često se svađaju i tuku, a ako su izrazito agresivna i bijesna, druga ih djeca izbjegavaju. Čak i njihovi roditelji postaju autsajderi, jer se sa svojim djetetom više ne mogu nigdje pojaviti i još slušaju primjedbe da ne znaju odgojiti dijete.
Većina hiperaktivaca, iako je krajnje nervozna, ipak zna biti miroljubiva.
Šta uraditi
Vrlo je opasno poremećaje u ponašanju suzbijati strogim kaznama ili sličnim mjerama. Poremećaj se tako silom potiskuje prema unutra, a unutrašnja napetost i dalje raste.
Ne može se, naravno, ni dopustiti djeci sa SSP-om da nekontrolirano daju oduška svom nemiru ili agresivnosti.
Ako u početku ne uspijevamo ukloniti uzroke takvog ponašanja, moramo djeci postaviti jasne granice te im, što je najvažnije, ponuditi prilike i mogućnosti da zadovolje svoj nagomilani nagon za kretanjem i aktivnošću na neki društveno prihvatljiv način.
Kod hipoaktivaca je malo teže, jer se njihovi problemi teže uočavaju. Svoju agresivnost ne usmjeravaju na vanjski svijet, već protiv samih sebe, a unutrašnje napetosti se tako samo povećavaju.
Simptomi hipoaktivne djece
Neupadljivo, naizgled vrlo mirno, plašljivo i plačljivo hipoaktivno dijete je u nutrini uskomešano i neusredotočeno. To je dijete autsajderskog ponašanja, nedruštveno, nizak mu je nivo samopouzdanja, ima velike poremećaje u učenju, a njegova potpuna rastrojenost je neobjašnjiva.
Simptomi hiperaktivne djece
Ova su djeca nemirna, nervozna, moraju sve dirati, govore bez prestanka, nemaju pažnje, sve započnu, a ništa ne dovrše. Nestrpljiva, nepredvidljiva, razdražljiva, puna su rušilačkog bijesa, ometaju i napadaju drugu djecu, teško podnose prijekore i razočaranja. To su nepristupačna djeca sklona naglim promjenama raspoloženja, pretjerano reagiraju na događaje, imaju teškoće u motorici, teško svladavaju gradivo, neoprezna su, neuredna i žale se na dosadu.
