Ajdin Hodžić iz sela Trešnjica ima 23 godine i jedan je od najmlađih, ali i najodlučnijih farmera u BPK Goražde, koji već sada najavljuje da u selu u kojem je odrastao namjerava i starost dočekati.

Teške fizičke poslove radi još od ranog djetinjstva, ali je sve bilo mnogo lakše uz oca Ferida. On mu je bio oslonac, od njega je učio, ali je prije pet godina Ferid umro, a briga o farmi na 1.300 metara nadmorske visine pala je na njegova pleća kada je imao samo 18 godina.

Stub kuće

- Teško je kad se izmakne stub ispod kuće, a roditelj je stub kuće. Imam 100 ovaca, četvero goveda, troje konja... Naslijedio sam od oca, ali i sam sam nešto izgradio i proširio. Evo sam napravio novu štalu jer planiram nastaviti širiti stado – dodaje Hodžić.

Sa uzvišenja iznad kuće u kojoj je odrastao svake noći vidi odsjaj svjetala Sarajeva, ali želju da živi u velikom gradu nikada nije osjetio.

Smatra da sela, koja danas ostaju pusta, daju šansu da se osigura egzistencija. Posao je težak, ali težak je i u fabrikama.

- Moj radni dan traje od 0 do 24 sata. Kad se stoka ujutro pusti, nastavljaš raditi druge poslove, a navečer je moraš zatvoriti, namiriti. Nikad ne možeš odmoriti ako hoćeš da nešto imaš. Ako nećeš, onda je najbolje da legneš i gledaš televiziju – ističe Hodžić.

Zime u Trešnjici, kao i u drugim selima iznad 1.000 metara nadmorske visine, često budu surove i duge, pa je ljeto potrebno iskoristiti da se pokose desetine dunuma trave, koja se potom suši i skladišti.

Pomoć komšija

– Svake godine saberem mobu sa 7-8 traktora kako bih osigurao oko 2.000 bala sijena, a i ja se odazovem kad komšije zovnu. To su te takozvane mobe jer jedni drugima priskačemo u pomoć, a kad se posao završi, onda se malo sjedne i druži. Ko god neće da radi ne može ni imati – ističe vrijedni 23-godišnjak.

Ne boji se ni vukova

Njegove planove pokvario je čopor vukova koji su mu proljetos usmrtili dio stada, ali samo nakratko. Naime, još odlučnije nastavlja očevim stopama sa željom da ne zavisi od tuđe pomoći i da Trešnjica ne ostane pusta.