Sarajevo je, prije nego što je sagrađeno Koševo, imalo više terena, od Skenderije, Marindvora… Nisu svi bili travnati nego i zemljani. Na njima su se ipak rađale legende, kao što su Hase, Biogradlić i drugi. Gradske vlasti su po oslobođenju omladinskom radnom akcijom napravile prvi travnati stadion.

Čisti amateri

-Taj sportski centar pored atletske staze imaoje, prema projektu, četiri pomoćna stadiona. Glavni su nazvali jednica, a uz njega su bila dva travnata i dva zemljana dvica i trica. Na zemljanom se poslije sipala šljaka i bili su poznati kao šljakasti tereni - navodi Mufid Garibija, poznati arhiteka i poznavalac historije Sarajeva. 

Tu su igrali manji klubovi sarajevskih mahala i svi su sudjelovali u Kupu maršala Tita. Ulaz se naplaćivao „onome ko je htio da kupi ulaznicu“. Fudbaleri su bili čisti amateri, ali veliki znalci.

Posljednja liga bila je neka podsavezna i iz nje se nije moglo ispasti. Igrale su se i općinske lige pa viši rang međuopćinska do zone koja se igrala na travi, i to četvorci, do republičke, koja se igrala na petici. To je, otprilike, na mjestu današnje Zetre.

Uz šljakaste terene bila je i kafana s ćevebdžinicom, koju je držao legendarni Pirija, i tu se često okretala janjad, a najčešće subotom i nedjeljom. Gradska i mahalska raja je rano ujutro, posebno nedjeljom, išla na Koševo i gledala utakmice, koje su trajale do akšama. Među navijačima nije bilo svađa, ali je bila podgrijana atmosfera, posebno zato što su gledaoci bili skoro metar od terena. Mogli su lako ući na teren kad je bilo gusto, a sudija bi prekidao utamicu nakratko i tako se kralo vrijeme.

Često bi negdje oko kornera znali napraviti i akšamluk uz meze, a belaj bi nastajao kad bi neko loptomu pogodio „stol“. Neki su igrači tu, da bi se „zagrijali“, kriomice malo i popili, sa treneri i sudije ne vide. Čak su u prodoru znali uzimati i komad meze. Igralo se u večeru i pobjeda bi se negdje u kafani i proslavljala.

U tim ligama bilo je poznatih timova, od Vratnika, Vrbanjuše, Sedrenika, Juga, Iskre, GP Bosne, Bosne, Partizana, Pofalićkog, Švrakinog Sela, Hrida, Kluba glohonijemih...

Legendarni Braco

Bilo je i po hiljadu gledalaca. A bila je jedna utakmica koja je oborila sve rekorde pomoćnih terena Koševa - ona između Vratnika i Sutjeske iz Foče, u borbi za prvo mjesto i ulazak u viši rang. Za Vratnik su igrali Hamdo Ferhatović, Zoka Bilić i Agim Nikolić, a na drugoj strani Rade Paprica. Poslije završetka sezone, Nikolić i Paprica završili su u Sarajevu i Želji. Bilo je 6.000 gledalaca, i to jedno na drugom. Poseban je bio derbi između Vratnika i Vrbanjuše. Legendarni Braco Hadžiosmanović igrao je jedno vrijeme za Vratnik pa za Saobraćajac i vratio se u svoju Vrbanjušu. Poslije se napravila posebna priča, koja i danas traje, i to između njega i njegovog trenera Muhameda Luhovca Luhe, gdje je uvijek postojala ljubav, ali je rivalitet ipak bio čudo.

Luhu su zvali Šen

- Luha je bio igrač Vratnika, poslije i trener, a ujedno i moj trener. Igrači su ga zvali Šen, jer je ličio na Helmuta Šena, čuvenog trenera Njemačke. Ima anegdota, kad je igrao protiv Sutjeske, u taktici je sve podredio da ide ka Vlastimiru Karišiku, zvanom Vlasta, a da on pasovima dodaje drugima. Ali, kad je pročitan sastav prije utakmice, Vlastu i nije uvrstio u ekipu – govori Garibija.