Berislav Barry Brkić (89), novinar i spiker Glasa Amerike (Voice of America), kao simultani prevoditelj našao se u središtu velikog političkog događaja kada je 1978. američki predsjednik Džimi Karter (Jimmy Carter) pompozno primio Josipa Broza Tita u Vašingtonu.

Brkić se prisjeća kako je do toga došlo.

– Zove Goran Milić iz Glasa Amerike i traži čovjeka koji je u stanju prevoditi simultano jer je JRT prenosio Titov posjet iz Bijele kuće. Pita me šef, Amerikanac hrvatskog podrijetla koji je bio šef jugoslavenske sekcije, bih li ja to mogao i htio. Hoću, zašto ne? Kad sam dobio sve akreditacije, upoznam se s Goranom Milićem, kojeg sam do tada znao samo po imenu. Kaže meni Goran da im treba neko ko će prevoditi Karterov govor na hrvatski i obrnuto – Titov na engleski. U Bijeloj kući sam pitao imaju li kopiju Karterova govora, nisu ga imali, Karter se odlučio govoriti „ad lib“, slobodno, po volji. I dok je Karter govorio, ja sam njegove riječi prevodio na standardni hrvatski jezik, a ne na neki srpski ili srpskohrvatski. U to vrijeme je to bio veliki pothvat – prisjeća se Brkić.

– Tito me nije čudno gledao zbog prijevoda, ali njegova pratnja jest. Prošao je pokraj mene jako blizu, imao je na licu nešto kao „masku“, bio je toliko našminkan da mu se taj puder vidio na kragni od košulje, vjerovatno zbog TV prijenosa prisjeća se Brkić.

Američki predsjednik Karter je u velikoj pompi primio Tita u Bijeloj kući. Bila je to zapravo američka poruka SSSR-u u jeku hladnoga rata. Karter je tokom susreta Tita pozdravio kao istinskog prijatelja SAD-a, a voditelji američkih TV kuća nisu se mogli načuditi kako je „suvremenik divova“ Čerčila, Staljina i Ruzvelta još „u dobroj formi“. Iako je Karter bio deklarirani zaštitnik ljudskih prava, uzalud su Hrvati i Albanci za Titova posjeta demonstrirali ispred Bijele Kuće, Americi je bila važnija „nezavisnost i teritorijalni integritet Jugoslavije“.

Čak je i Tuđman, u povodu tog susreta, ushićeno pisao kako se Titu „poklonila čak i Amerika“. Na kraju, kad je sve bilo gotovo, Goran Milić je nazvao Brkića i zahvalio mu.

Brkić je rođen je 1929. u Rakitnu, u Hercegovini, gdje je njegov otac Marijan, zvani Džinko, bio učitelj po kazni. Prije toga radio je u Viru pokraj Posušja, međutim, bio je veliki radićevac pa je poslan na selo.

– U Rakitnu smo se rodili ja i mlađi brat Zoran Frano, koji je umro prije šest godina – počeo je svoju priču. Nakon što im je otac umro 1931. u Mostaru, majka Anđelka odvela ih je u Sarajevo da se mogu školovati.

Berislav je imao dvije godine, a njegov brat šest mjeseci. 

– Donijela je najpametniju odluku koju je mogla, a to je da nas školuje. U Sarajevu smo imali strica Ivana koji je radio na željeznici, bio šef željezničarskog fonda, mirovinske ustanove u vrijeme stare Jugoslavije i NDH – kaže Barry Brkić.

Braća su najprije pohađala katoličku osnovnu školu pri crkvi i samostanu sv. Vinka Paulskoga koji su držale „bijele sestre“. Jedno su vrijeme živjeli kod strica Ivana.

Drugi svjetski rat porodica Brkić nije poštedio iznenađenja i tragedija. Porodica se ideološki podijelila.

– Mamina sestra Ljubica udala se za Antu Mamića, koji je bio u Francetićevoj bojni, dopukovnik, koji je na Bleiburgu ili negdje na Križnom putu likvidiran. Druga mamina sestra, tetka Dragica, koja je živjela u Posušju, dobila je čak i partizansku spomenicu. Moja mama i stric Ivan također su bili protiv NDH. Ni ona ni stric nisu bili u Partiji, ali se znalo da smo mi lijevo – kaže Brkić.

Kako je Berislavova majka Anđelina, ljepotica na glasu, bila bliska sa sarajevskim Židovima koji su stradavali u vrijeme rata, njoj se nije svidio režim NDH. Čak je i spašavala Židove i pomagala im.

– Zbog odnosa prema njima majci se zgadila NDH – priča Brkić. – Ustaše, sjećam se, napuštaju Sarajevo, povlače se, a Mamić, koji se došao pozdraviti, meni kaže: “Evo, dolaze tvoji, vidjet ćeš kako će vam biti?!” “Vidjet ćemo”, odgovorio sam mu.

Brkić je srednju školu, Drugu mušku gimnaziju, završio 1948. godine. Kako je bio odličan učenik, sekretar SKOJ-a u Sarajevu Brkića je vrbovao da se upiše u Partiju. “Bero, mi trebamo takve kadrove. Hoćeš li?” “Neću, mene politika ne zanima”, odgovorio je.

– Ipak, dobio sam državnu stipendiju i poslali su me da po direktivi, planski, da studiram strojarstvo u Sloveniji. Kako je ubrzo donesen zakon da svatko može na fakultet koji je htio i gdje je htio, Brkić je prešao na Zagrebačko sveučilište, gdje je na Filozofskom fakultetu studirao slavistiku.

Budući da je nakon rezolucije Informbiroa, kad su jugoslavenski komunisti očistili sumnjive staljinističke kadrove, na Radio Zagrebu bio osjetan nedostatak, Brkić se javio na audiciju za spikere.

Zbog radiodrame u Udbi

– Prijavilo se 800 kandidata. Izabran sam među 12 najboljih i 1949. sam počeo raditi na Radio Zagrebu. Nisam završio slavistiku, na drugoj godini studija prešao sam na Akademiju za kazališnu umjetnost. Ni to nisam završio, sve sam „batalio“ jer sam se bio vrlo dobro plasirao na Radio Zagrebu i bio jedan od najboljih pisaca radiodrama – kaže Brkić.

Napisao je, uz ostale, drame „Žice i komadić neba“ (1951.), „U pet sati ujutro“ (1952.), „Jutarnja tišina“ (1952.), “Artist” (1954.), “Poziv u ponoć” (1954.) i druge. U svojim radiodramama težio je modernom izrazu, potaknut djelima suvremenih zapadnoeuropskih dramskih pisaca, pogotovo djelima Normana Korvina (Corwin).

U to vrijeme postao je poznat po drami „Jutarnja tišina“, koja je za njega zapravo bila fatalna. Naime, čitajući novinske reportaže o Korejskom ratu, Brkić je odlučio napisati dramu na temu tog rata.

– Koreja (Choson) znači “zemlja jutarnje tišine”. Dramu sam pisao na temelju različitih događaja iz Korejskoga rata: najprije je Sjeverna Koreja napala Južnu, pa je Južna njih pogurala natrag itd. U središtu zbivanja je mjesto u kojem jedna porodica gubi po jednog člana svaki put kad bi jedna od zaraćenih strana zauzela mjesto.

Na kraju, od brojne porodice ostao je samo jedan šestogodišnji dječak koji na kraju drame plače. Međutim, u dramu je Brkić uveo i lik ranjenoga američkog vojnika koji dolazi u kuću te korejske porodice.

Američki vojnik umire u toj kući, a prije nego što će umrijeti sanja žitna polja u svojoj Ajovi. Uskoro, kad je Akademija kazališnih umjetnosti za studente organizirala putovanje u Firencu, na listi za putovanje bio je i student druge godine Berislav Brkić.

- Kad je policija dobila popis onih koji trebaju na putovanje, mene su pozvali u prostorije zagrebačke Udbe. Pitali su me zašto sam pisao dramu o Korejskom ratu, a najviše ih je zanimalo zašto sam uveo lik američkog vojnika.

“To mi je trebalo da prikažem apsurdnost rata: Amerikanac je ranjen u Korejskom ratu, a pred smrt sanja svoju Ajovu...” Nakon informativnog razgovora, nisam smio napustiti zemlju. Tada sam shvatio da moram pobjeći – prisjeća se Brkić.

Udbu je zanimalo zašto je Brkić u drami pozitivno pisao o američkom vojniku koji je umro u domu korejske porodice. Iako je drama izvedena na Radio Zagrebu i dobila prvu nagradu Radio Ljubljane, režim nije htio glorificiranje američkih vojnika u ratu s komunistima.

– Pokušao sam na sve moguće načine dobiti snimku te drame. Probao sam i preko Antuna Vrdoljaka – ali uzalud.

Brkićev brat Zoran Frano također je pisao drame. Napisao je poznatu „Princezu Kmezu“.

– Ivan Hetrich je od brata otkupio autorska prava za “Princezu Kmezu” i još neke njegove priče da ih može pod svojim imenom objaviti. Prema priči “Princeza Kmeza” napravljen je poslije i animirani film – otkriva Barry Brkić.

Osim s Hetrichom, Brkić je radio sa Zvonimirom Bajsićem, Krešom Novoselom i drugima. Ručak s Grgom Međutim, Udba nije spavala. Brkiću režim nije dao mira te je s bratom odlučio pobjeći iz Jugoslavije. Odluku za odlazak ubrzao je poziv za vojsku njegovu bratu Zoranu Frani. Najprije su otišli u Njemačku, gdje su zatražili vize za SAD i, ako to ne uspije, zatražiti odlazak u Kanadu i Australiju.

– General Ivan Šibl poslao je specijalnog izaslanika u Minhen s porukom da se vratim u Zagreb. Poručio je da mi se neće ništa dogoditi, ali ja nisam u to vjerovao. Uostalom, i on je već tada bio u nemilosti. Dok su čekala vize u Minhenu, braća Brkić su više od godinu dana radila za američki vojni radio AFN (American Forces Network) koji je u Njemačkoj bio vrlo popularan, ponajviše zbog američke glazbe. Tako su, radeći za AFN, usavršili engleski jezik. U međuvremenu je u SAD-u usvojen Zakon o izbjeglicama i bjeguncima po kojem svi oni koji su u Zapadnoj Evropi priznati kao izbjeglice mogu u Ameriku na dvije godine.

– Mi smo 1959. otišli u SAD među prvima. Budući da nismo imali problema s američkim zakonima, za dvije smo godine dobili zelene karte, a za četiri i američko državljanstvo. Braća su trebala najprije otići u Čikago, međutim, kako je u tom gradu bila velika nezaposlenost, završili su u Vašington, gdje su radili svakakve poslove da bi preživjeli – konobarili, prodavali VW automobile, bavili se menadžerskim poslovima i slično.

– Nije bilo radnih mjesta, imali smo velikih problema naći bilo kakav posao dok se 1974. nisam zaposlio na postaji Glas Amerike kao spiker i kao prevoditelj – prisjeća se.

Kako je imao iskustvo voditelja Radio Zagreba, Brkić je briljirao na postaji Glas Amerike i tamo se zadržao punih dvadeset godina. Bio je, naime, prvi Hrvat koji je radio na postaji Glas Amerike.

– Kad sam došao na Glas Amerike, u jugoslavensku sekciju, Srbi su me na nož dočekali. Radio je tamo i Grga Zlatoper, jedno vrijeme voditelj jugoslavenske sekcije, ali on je bio sve samo ne Hrvat. Sve do smrti nije se deklarirao kao Hrvat – kaže Barry Brkić. Grga Zlatoper je, naime, bio dopisnik Politike iz Praga prije početka Drugoga svjetskog rata. Kad je Njemačka okupirala Češku, vratio se u Beograd.

Nakon kapitulacije Jugoslavije, otišao je s kraljem i ministrima u London gdje je radio na BBC-u. Potom je otišao u Ameriku na Glas Amerike. Jedini je smio javno reći svoje ime, drugi nisu mogli.

– Kad je Grga saznao da boluje od karcinoma, otišli smo na ručak. “Ja se jako brinem za tebe kad mene više ne bude”, rekao mi je. Odgovorio sam mu da se ne brine. Brkića je nakon smrti Grge Zlatopera 1976. nazvala njegova žena, Amerikanka, i rekla da joj je muž Grga želio biti pokopan s grudom rodne zemlje.

Minirali su me

 – Pitala me imam li grumen hrvatske zemlje. “Nemam, ali imam jednu teglu školjaka iz Jadranskoga mora i, ako hoćete, ja ću vam to vrlo rado ustupiti.” Tako je Grga zakopan sa školjkama iz Jadrana, umro je kao Hrvat, a sve do smrti bio je Jugoslaven – priča Brkić. Iako je imao američko državljanstvo, opstrukcije Srba na postaji Glas Amerike nisu jenjale.

- Pisao sam na hrvatskom. Pitaju me što mi to znači obitelj, što je tisuća itd. Imali smo od početka velike sukobe, ali nisam se dao. Rekao sam: “Ja sam ovdje zaposlen da prevodim i čitam na hrvatskom jeziku, hrvatskoj varijanti. I čitam na hrvatskome. Ako vam to ne odgovara, žalite se.” Minirali su me na svakom koraku, bila je to teška borba, ali sam, unatoč tome, u jednom trenutku dogurao do šefa jugoslavenske redakcije Glasa Amerike – kaže Brkić koji je, na neki način, imao podršku Amerikanaca.

Kako su, nakon pada Berlinskog zida, počela politička previranja u Jugoslaviji, to se osjetilo i u jugoslavenskoj sekciji Glasa Amerike. Kao gosti pozivani su i disidenti iz Jugoslavije. Tako je Brkić nekoliko puta intervjuirao Milovana Đilasa, a po jednom Vladu Gotovca, Franju Tuđmana, a i druge.

– Kad je Tuđman prvi put kao disident otišao u posjet Hrvatima u Americi i Kanadi, onda sam šefu jugoslavenske sekcije, koji je u to vrijeme bio Srbin, rekao:

“Slušaj, Veljko, vi ste kao goste imali i Đilasa i Šešelja, trebamo dovesti i nekoliko hrvatskih disidenata.“ Brkić je doveo Tuđmana i Vladu Gotovca. Meštrović i Maček – Tuđman se doimao kao bivši general JNA, a Vlado Gotovac je dao fantastičan intervju za koji i danas smatram da je jedan od najbolje zacrtanih hrvatskih političkih pravaca. Na žalost, nisu ga slijedili u tome – mišljenja je Brkić.

Intervjui s Tuđmanom i Gotovcem među Hrvatima bili su jako dobro primljeni. – Intervjuirao sam ih na hrvatskom jeziku, ali sam za arhivu morao sve to prevoditi na engleski, da Amerikanci imaju uvid o čemu se tu radi.

Brkić se u SAD-u družio i bio blizak Ivi Bancu, Mati Meštroviću i Andreju Mačeku, sinu Vladka Mačeka. – Tragedija Ive Banca jest to što se bacio u politiku, a politika mu ne odgovara. Trebao je ostati šef katedre na Sveučilištu Yale. Ni on ni Mate Meštrović ništa ne znaju o politici. Kad je počela agresija Srbije i JNA na Hrvatsku, Brkić je stalno bio kontaktu s Tončijem Vrdoljakom, koji je tada bio desna ruka Tuđmanu. – Slao sam im informacije o američkom stavu prema ratu u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Budući da je tijekom agresije na Hrvatsku često komunicirao s hrvatskim vlastima, Srbi na postaji Glas Amerike Brkića su prokazali i cinkali višim forumima da surađuje sa Zagrebom.

– Tadašnji šefovi Glasa Amerike postavili su se vrlo šugavo, morao sam otići iz jugoslavenske sekcije u opći odjel na engleskom jeziku. Naime, američka politika 90-ih bila je da su jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije nepovredivi. Stvari se mijenjaju kada je Europska zajednica priznala Hrvatsku, a potom i SAD. – Američko priznanje Hrvatske bio je šok za Srbe, a moji su kolege na Glasu Amerike poludjeli, pogotovo kad se hrvatska zastava zavijorila ispred UN-a – kaže Brkić, koji je 1994. otišao s postaje Glas Amerike u mirovinu.

Međutim, uskoro je počeo raditi kao prevoditelj i vodič u State Departmentu, i to za ljude s područja bivše Jugoslavije. Usto, bio je dopisnik Vjesnika iz Washingtona, pisao je za Danas itd. Ostao je ljevičar po uvjerenjima i politički Hrvat.

Ponosan je na sina Endrjua (Andrew) Brkica, koji radi za Capitol banku, jednu od najjačih američkih banaka, a posebno na kći Kurtni (Courtney) Angelu Brkic Newbol, koja je profesorica književnosti na Sveučilištu George Mason u Virginiji (George Mason University).

Pepeo u Jadransko more Angela je u Hrvatsku došla 1992. kao Fulbrightova stipendistica i zadržala se dvije i pol godine. Intervjuirala je žene koje su silovali srpski vojnici.

U Tuzli je pak radila s liječnicima bez granica, i to na iskapanju masovnih grobnica. Radila je za USAID. Nakon toga, vratila se, završila studij u New Yorku i postala profesorica. Napisala je tri knjige, od kojih su dvije od interesa za Hrvatsku „Tišina i druge priče“, objavljena na engleskome jeziku, i „Kameno polje“, svojevrsni „obiteljski album“.

– Moj pepeo će završiti u Jadranskom moru, pokraj Brela – zaključio je 89-godišnji Barry Brkić. A hoće li se s tim složiti njegova supruga Brigitte, ostaje vidjeti.