Prije tačno 70 godina prvi čamac sa zatvorenicima stigao je u Titov tajni zatvor na Golom otoku, piše Espreso.

Iako je prošlo sedam decenija od te daleke 1949. godine, stravična svjedočenja o mučenju, ispiranju mozga ili, kako su to komunisti govorili, "prevaspitavanju" na Golom otoku i dalje žive.

Prve zatvorenike - koji nisu bili do kraja odani Titu i partiji ili koji su voljeli Staljina, ili koji su ispričali neki vic, otpjevali zabranjenu pjesmu ili ih je samo neki komšija koji ih je mrzio prijavio - dočekao je narodni heroj SRFJ Jovo Kapičić.

Josip Broz Tito nije slučajno izabrao Goli otok, jer je na njega Austro-Ugarska u Prvom svjetskom ratu slala zarobljenike s Istočnog fronta, a poznato je da je maršal SFRJ bio kaplar u austrougarskoj vojsci, dakle, imao je od koga zanat izučiti.  

- Imao sam samo 17 godina kada su me kao gimnazijalca u Kotoru s još nekoliko drugara uhapsili zbog grafita "Dole Tito, živio Staljin" i odredili mi kaznu od tri godine na Golom otoku. A tamo je bilo svega - prebijanja, ponižavanja, ubistava, samoubistava... Još se sjećam svakog detalja - priča Boško Vulović (85), koji je od države uspio naplatiti odštetu za užase koje je preživio u zloglasnom logoru na Golom otoku.

- Prebijali su nas, rekli nam da će nas baciti preko balkona ako ne priznamo i reći da smo htjeli da pobjegnemo, pokazali su nam pištolj... Rekli su nam: "Priznajte i časna riječ, nećemo vas dirati. U suprotnom, možemo vas pobiti i niko neće znati za vas." Mislio sam - sudit će nam, pa ću onda istjerati pravdu. Međutim, oni su nam u kotorskom zatvoru s nekog spiska samo pročitali kazne. Nikakvog procesa nije bilo - priča on.

Kako svjedoči, na Golom otoku bilo je u to vrijeme (1950.) 15 paviljona, a u svakom je bilo između 200 i 250 zatvorenika.

Idejni tvorac u čije se ime sve radilo na ovom surovom otoku Josip Broz Tito nikada nije posjetio Goli otok, a, kako tvrde historičari, osim njega za sva zvjerstva koja su se u ovom zatvoru radila znali su i Edvard Kardelj, Aleksandar Leka Ranković i Milovan Đilas. 

U zvaničnu posjetu Golom otoku za sve vrijeme postojanja otišla su samo dva visoka funkcionera iz SFRJ, a to su Titov kum Leka Ranković, kao i Dobrica Ćosić.

Prema zvaničnim podacima, na Golom otoku bila je zatvorena 16.101 osoba, od toga njih 413 je izgubilo život, a strahuje se da je ovaj broj još i veći. Špekulira se da je od 3.000 do 15.000 ljudi tu skončalo pod batinama, od iznurenosti, difterije ili se prosto ubilo skokom u ambis. Procentualno, 44 posto zatočenih bili su Srbi, 21,5 posto Crnogorci, 16 posto Hrvati, a pet posto Makedonci. Bilo je nešto malo i Slovenaca i Albanaca.

U samom centru Golog otoka postavljen je zatvor u zatvoru, nekada okružen zidom visine tri metra, skroz izoliran, koga su čuvali stražari i gdje drugi robijaši nisu imali pristup. Ovdje, u ovoj rupi, koja je prvobitno nazvana Logor 101, a neki robijaši su ga ironično zvali i Manastir, "prevaspitavani" su visoki funkcioneri jugoslavenske republike ili Komunističke partije, uhapšeni zato što su se usudili da kritiziraju Maršala i njegove ljude.

To je bio pakao u paklu, logor u logoru, krv u krvi, metak u metku, suza u suzi.

Logor 101 / Petrova rupa dobiva naziv po Petru Komneniću, predsjedniku Skupštine Crne Gore koji je prvi sišao u nju, a samo nekoliko godina po izlasku preminuo je od posljedica s Golog otoka.

Zatvor je bio okružen zidom visine tri metra, s dvije kule osmatračnice, a sama jama koja se otvarala u zemljištu i kamenu bila je dubine osam i širine 25 metara. U njoj je podignuta jedna baraka do koje se stizalo merdevinama, kasnije su kažnjenici golim rukama, kamenom o kamen, isklesali sebi stepenište. Noću je ona bila osvijetljena reflektorima i čuvana mitraljezima.

Svi kažnjenici koji su završili u ovoj Petrovoj rupi bili su na visokom položaju, neki od njih su bili ministri federalnih republika, generali, direktori fabrika, ambasadori, rukovodioci KPJ, komandanti partizanskih jedinica ili Internacionalnih brigada u Španiji.

Tada je važila krilatica: "Onaj koji na većoj funkciji iznevjeri Maršala, mora više i da ispašta!"

Prema nekim podacima (nema zvaničnog traga), kroz ovu rupu prošlo je 136 osoba, a u njoj je zabilježen najveći broj smrtnosti, a uzroci su bili: iznurenost, bolest, mučenje i samoubistvo.

Prema podacima, u ovom logoru ljudi su bili zvjerski mučeni, izgladnjivani, a robijaši bi bili toliko neprepoznatljivi da su im kosti izgledale tako kao da će svake sekunde probiti kožu. Ostat će upisano i to da je kažnjenik Danilo Drezgić naoštrio metalnu kašiku i sebi prerezao grlo, ali je bio toliko slab da nije mogao da se ubije, već je umro tako što je iskrvario na suncu!

Zatvorenici su dijeljeni u mnoge grupe i nosili su svoja "pogrdna imena", tako su postojali "podbadači", to su bili zatvorenici koji su uvijek govorili istinu, kao što je ta da Goli otok nije bio radni, nego zarobljenički logor ili su javno govorili da je hrana loša i pokušavali da izazovu nemire. 

Oni bi najgore prolazili. Zatim su postojali "repati", to su oni kažnjenici koji su uporno odbijali da prijave rodbinu i prijatelje na slobodi. Oni koji su, dakle, ostavili izvan zatvora rep opasnih veza. Tu su bili i "dvolični" robijaši koji su se preobrazili samo na riječima, ostavši informbirovci u duši. Oni su bili silom primoravani da proganjaju ostale zatvorenike da bi dokazali da je njihovo prevaspitanje zaista bilo pravo. Bilo je i "dvomotoraca" to su oni koji su se drugi put vratili ovdje jer "nisu naučili lekciju".

Zatvorenici su na najmonstruozniji način mučeni, dobivali su sledovanje - dnevno kantu vode i parče hljeba! Često su na najgori mogući način mučeni, tako što bi sami sebi iskopali rupu, a zatim su zatvorenici morali da vrše nuždu po njima u toj rupi.

Na Golom otoku bio je muški, a na Svetom Grguru ženski logor. Većina zgrada na otoku smjestila su se između uvale Mala Tetina i uvale Melna.

Posljednji politički zatvorenik otpušten je 1956. godine, to je ujedno i bio kraj savezne uprave nad otokom, on je otad bio u nadležnosti Hrvatske. Kasnije je taj otok postao zatvor, a kao takav ukinut je 1988. godine.