Prošli vikend sin Orin (Oryn) napunio je godinu. Dok sam mu pomagala ugasiti svjećicu na prvoj rođendanskoj torti, njegovo se lice ozarilo i osjetila sam navalu ponosa i radosti. Kroz glavu mi je prošla misao koja je na tren zaustavila srce ''šta bi bilo da nisam bila dovoljno hrabra da te rodim, zapitala se Brioni Farmer (Bryony), direktorica firme ''Precious Stars'', za opskrbu žena održivim proizvodima za menstrualnu higijenu, u tekstu za Daily Mail.

Za većinu žena odluka da postanu majke nije neki dramatičan trenutak, no u njenom slučaju bila je veliki iskorak iz zone sigurnosti. Ona od tinejdžerske dobi zna da je aseksualna, ali je očajnički htjela postati majkom. Evo šta o svom iskustvu piše:

- U vrijeme kad sam napunila 20, u to se umiješala i potreba da reagiram hitno, jer mi je nakon godina bolnih mjesečnica dijagnosticirana adenomioza, stanje koje uzrokuje nepravilan rast sluznice maternice unutar mišićne stijenke. Rečeno mi je da mnoge žene razviju problem s plodnošću i na kraju trebaju histerektomiju.

Prije toga preboljela sam i Lymeovu bolest, zbog koje sam od 15. do 19. godine bila vezana uz kuću. Moj nedostatak interesa za time da pronađem partnera možda je povezan i s nedostatkom prilika da nekog upoznam, s obzirom na to da sam se od 15. do 19. godine školovala od kuće te činjenicu da sam umjesto studija odlučila pokrenuti vlastiti posao od kuće, zbog kojeg sam komunicirala pretežno sa ženama. Počela sam isprobavati aplikacije za upoznavanje partnera, no izašla sam samo s jednim tipom koji me nakon pet spojeva vrlo pristojno pitao može li me poljubiti. Nisam to željela, ali sam svejedno osjećala obavezu reći da. Bilo je užasno, kao gruba invazija na moj lični prostor. Sjećam se da sam nakon toga otišla kući vozom. Osjećala sam se fizički bolesno i pitala šta nije uredu sa mnom.

Ponekad bih izašla s prijateljima i popričala s nekim tipom. Bilo je dobro, ali čim bih osjetila da se sprema nešto učiniti, uhvatila bi me panika. Promijenio bi se govor mog tijela, odmaknula bih se i prekrižila ruke, u nadi da će shvatiti poruku. Činilo mi najlakšim pretvarati se da već imam nekoga.

Osjećala sam se usamljeno i zbunjeno. Mislila sam da nešto nije uredu sa mnom, ali nisam znala šta. Nisam se nikom povjerila jer nisam znala kojim riječima opisati to što osjećam. Konačno, pročitala sam članak o aseksualnosti u jednom časopisu u kojem su žene govorile o svom nedostatku želje.

- To sam ja, pomislila sam čitajući njihove riječi. Bilo je to prosvjetljenje.

Na YouTubeu sam pronašla videozapise ljudi koji koriste izraz ACE, što je skraćeno od riječi aseksualan. Shvatila sam da ima mnogo ljudi poput mene i da nema ništa loše u tome. Osjetila sam olakšanje. Naučila sam da postoji spektar aseksualnosti, s tri glavne podjele: neko može biti potpuno aseksualan, što znači da ne osjeća nikakvu seksualnu privlačnost, nikada. Druga su kategorija demiseksualni, kad ljudi počnu osjećati seksualnu privlačnost tek kad se uspostavi snažna emocionalna veza te oni u ''sivoj zoni'' aseksualnosti, kod kojih se seksualna privlačnost javlja vrlo neredovno, ponekad i s godinama razmaka između odnosa. Neke aseksualne osobe spremne su na seks kako bi bile bliže svom partneru te ih se naziva seksualno sklonima. Ima i onih koji odbijaju imati seks, smatrajući ga uznemirujućim.

Spoznaja mog seksualnog identiteta dala mi je jasnoću i mir uma. No, što se mene tiče, ostao je neriješen problem oko toga kako zatrudnjeti, a samo godinu nakon te spoznaje dobila sam dijagnozu adenomioze. Ginekolog me upozorio da trebam zatrudnjeti što prije, ako to želim. Obuzela me panika, nešto za šta sam mislila da imam godine odjednom je dobilo rok.

Odlučila sam pristupiti pitanju rođenja djeteta kao bilo kojoj poslovnoj ili životnoj dilemi. Prvo je bilo utvrditi moje mogućnosti. Traženje romantičnog partnera s kojim bih mogla imati dijete nije mi se činilo jednom od njih pa sam posjetila web-stranicu Uprave za ljudsku oplodnju i embriologiju (HFEA), kako bih ispitala što mi je dostupno, od zamrzavanja jajne stanice do donacije sperme. Bilo je i informacija o surogat-majčinstvu, ali ja sam snažno osjećala da želim da dijete bude biološki moje, da doživim trudnoću i porod. Bavila sam se i idejom o zajedničkom platonskom roditeljstvu – idejom da možete dobiti dijete s nekim s kim ćete ga kasnije odgajati, kao što biste to činili kao razvedeni roditelji. No, nisam imala nekoga s kime bih to željela.

Počela sam vjerovati da ću se najlakše snaći kao samostalni roditelj te da je najbolja opcija začeti doniranom spermom. Dala sam sebi vremena. Iduće tri godine posjećivala sam stranicu HFEA-a, istražujući opcije za odabir sperme, proces inseminacije i stope uspješnosti raznih klinika. Umirila me visoka doza sigurnosti i činjenica da donor ne može ostati zauvijek anoniman, tako da dijete može uspostaviti kontakt s njim u budućnosti, ako to poželi. Željela sam tu mogućnost za svoje dijete.

U međuvremenu sam prošla i program za udomiteljstvo, za koje svaka osoba starija od 21 godinu može aplicirati. Godinu kasnije dobila sam licencu, nakon pet mjeseci obuke koja je uključivala učenje raznih vještina brige o djeci i roditeljstva, uključujući pedijatrijsku prvu pomoć (sve mi je sada korisno kao majci). Čini se rano, no ja sam željela dijete od svoje 18. godine, kad su mi roditelji pomogli kupiti stan u jugozapadnom Londonu, deset minuta od njihove kuće. Tražili smo mjesto s dvije spavaće sobe kako bi uvijek mogli prespavati.

U sljedeće tri godine udomila sam devetero djece. Najmlađi je imao tri dana, a najstariji je bio šestogodišnjak. Ta su udomiteljstva trajala tek sedmicama, najduže osam mjeseci. U septembru 2021., kad sam imala 24 godine i udomljavala novorođenče, nešto je u meni kliknulo. Pogledala sam bebu u kolijevci i osjetila neodoljiv osjećaj da je pravo vrijeme da i sama rodim. Bio je to trenutak koji nikad neću zaboraviti. Zatražila sam blagoslov roditelja, kojima sam već s 19 godina priznala svoju aseksualnost i oni su me ohrabrili u tome da jednostavno budem to što jesam. Ali reći im da želim sama imati dijete činilo se kao razgovor s većim ulozima. Oboje su me podržali i ponudili mi novčanu pomoć ako moja ušteđevina za postupak oplodnje ne bude dovoljna.

Odabrala sam donora uglavnom na temelju njegovog zdravstvenog stanja i toga koliko smo bili slični, kupila sam dvije bočice sperme za dvije šanse za začeće putem potpomognute oplodnje. Moram dodati: otad sam kupila još dvije bočice, koje su u skladištu ako poželim još jedno dijete da bi moj sin imao brata ili sestru. Banka sperme, sa sjedištem u Evropi, poslala ih je u moju kliniku u Londonu, gdje su razni testovi i skeniranja identificirali najplodnije vrijeme za usadnju sjemena. Prvi pokušaj nije uspio, no drugi pokušaj sljedeći mjesec bio je uspješan. Koštalo me nešto više od 6.000 funti, što je oko 7.000 eura.

Kad sam napravila test na trudnoću kod kuće, bila sam sretna, ali i zabrinuta zbog povećanog rizika od pobačaja koji dolazi s adenomiozom. Moja trudnoća bila je psihički i fizički iscrpljujuće iskustvo. Patila sam od mučnina i mnogo sam se puta pitala jesam li počinila grešku jer sam se osjećala bolesno. No, sve se promijenilo onog trenutka kad se Orin rodio. Imala sam carski rez, mama mi je bila partnerica i gledala je kako ga izvlače iz mene. Znala sam da je stigao kad sam čula kako je zaprepašteno uzdahnula. Kad je počeo plakati, i ja sam se rasplakala - moj sinčić je napokon stigao. Položili su mi ga na prsa i preplavili su me osjećaji.

- Zdravo, Orin - rekla sam - ja sam tvoja mama.

Osjetila sam kako me srce boli od ljubavi prema njemu. Prve sedmice s novorođenčetom bile su mi radost. Ostali smo s mojim roditeljima dok nije napunio šest sedmica. Oni su pazili na mene dok sam ja uživala paziti na njega.

Ljudi me pitaju jesam li usamljena, što je pitanje koje se sigurno nameće sve većem broju žena koje se odlučuju za majčinstvo bez partnera. Moj iskreni odgovor je ''ne''. Mislim da za to mogu zahvaliti svojoj aseksualnosti. Uživam u vlastitom društvu. I imam dobre prijatelje koji, također, pomažu.

A otkako imam Orina, mnogi aseksualni ljudi mi se javljaju i kažu da sam im dala nadu u to da bi i oni jednog dana mogli imati porodicu. Da, ponekad jednostavno morate biti malo kreativni. I, naravno, ponekad je teško biti samohrana majka. Ali da nisam dobila Orina na ovaj način, možda nikad ne bih postala majka. A ne mogu zamisliti život bez tog prekrasnog dječaka. On je jedini partner koji mi treba, piše 24.hr.