Kad govori o umjetnosti, Safet Zec (74) je svoj na svome. Bosanac koji uživa svjetski ugled, sa mnogo ljubavi i strasti govori o svojim djelima, izložbama, planovima, ali s isto toliko predanosti čuva svoju porodicu daleko od očiju javnosti. Zna se tek toliko da živi na relaciji Venecija – Pariz – Počitelj - Sarajevo te da supruga Ivanka i on imaju sina Gorčina i kćerku Hanu te dvije unuke Saru i Doru. 

Upravo Hana stoji iza fenomenalno organiziranih Zecovih izložbi u zemlji i inozemstvu, tvorac je njegovih kataloga te očeva desna ruka u poslu. Ova mlada umjetnica odlučila je da prekine očevu tradiciju te je ekskluzivno i prvi put govorila o ocu i velikom umjetniku, kao i o njihovom porodičnom životu. Također, ustupila nam je za objavljivanje njihove porodične fotografije iz privatnog albuma.

 Venecijansko bijenale

Hana živi u Parizu sa suprugom Federikom (Federico) i djecom, odakle je i govorila za “Dnevni avaz”.

- U suštini, ja sam već dugo tvorac kataloga, zapravo godinama radim očeve kataloge. S obzirom na to da živim u Francuskoj i vladam njihovim jezikom, postala sam izdavač kataloga, njegovih radova, ali i ostalih projekata na francuskom jeziku – govori nam Hana, koja je i nakon udaje odlučila zadržati djevojačko prezime.

Bavite li se samo time ili…?

- Radila sam kao grafički dizajner, ali u posljednje vrijeme radim dosta izdanja i za druge umjetnike u Francuskoj. Vidjeli su kako radim za Safeta pa su nas pozvali na saradnju. Ovo je druga godina kako radimo kataloge. Kažem mi, jer nas ima više u izdavačkoj kući. Ranije smo bili agencija, ali eto, sad smo izdavačka kuća, koja organizira umjetničke događaje.

 Koja je izložba Safeta Zeca trenutno aktuelna?

- Radimo na tome da izložbi “Exodus”, koja je prošle godine bila izložena u okviru Venecijanskog bijenala, omogućimo da putuje u druge gradove i mjesta bar širom Evrope. Bit će postavljena u Rimu 2019. godine, a sada pregovaramo i o drugim mjestima. Izložba je smišljena tako da može putovati, a u pitanju su velika platna koja nemaju ramove pa je tako transport mnogo lakši. Pojednostavljeno je čak do te tačke da se može sklopiti u jednu rolnu. Onda, Safet ima otvorenu izložbu u Parizu, u galeriji “Schwab Beaubourg”, a čini je četrdesetak slika i grafika. To je galerija koja se zalaže da svake godine njihovi umjetnici imaju tu izložbu, koja bude otvorena po mjesec.

 Neki kompromis

Vjerujem da ste ponosni što ste kćerka jednog od najvećih bh. umjetnika.

- Da, naravno. Ponosim se očevim radom i moram reći da mu treba mnogo više pomoći nego što mu mogu pružiti. Ali, eto, radim sve što mogu i koliko mogu sa svim onim znanjem koje su mi roditelji pružili. A to je znanje umjetnosti, jezika, mogućnost da putujem… Mislim da smo našli neki kompromis i da mu nisam samo ispomoć nego posjedujem profesionalnu figuru koja je uklopljena u sve to.

Vaš otac kaže da ste njegova desna ruka. Koliko Vam to znači?

- Mnogo mi znači. I zaista mi je važno da on može mirno da radi ono što želi, a da mu ja pomognem oko stvari koje bi mu oduzimale mnogo vremena, poput organizacije, razgovora s ljudima, pregovaranja… Kako god nije baš lako biti njegova kćerka i saradnica, jer kad je posao u pitanju, najvažnija nam je profesionalnost.

Želja mu je da jednog dana budete voditelj nekog muzeja. Šta Vi kažete?

- Vidjet ćemo kako će se stvari odvijati. Prošle godine sam prvi put bila kustos jedne njegove izložbe. Zapravo, to je bilo prvi put da sam mogla osmisliti izložbu i da pokažem ljudima koji rade u muzejima, kako bismo to mogli prikazati. Prvi put sam imala priznatu ulogu u tome što sam, inače, radila i ranije. Nekako vam s godinama i iskustvom priznaju i vrijednosti. Zapravo, nije lako biti kćerka nekog priznatog umjetnika. Obično je malo teži prvi pristup kad otac kaže nekome: “Kćerka će moja da radi s vama.” Onda, situacija postaje drugačija kad shvate da imam iskustvo i znanje, da mogu pomoći i da nije samo to što sam njegova kćerka nego i moja profesionalnost.

Pisati i crtati

Bavite se umjetnošću na neki malo drugačiji način nego Vaš otac. Šta ste naslijedili od majke?

- I od mama, ali i od tate, naslijedila sam način življenja. Uvijek se radilo kod nas, pazilo se da sve bude lijepo, sa stilom, smislom i ukusom. Mama mi je mnogo pomogla oko škole, a s obzirom na to da i ja imam kćerke, dosta mi pomaže i oko njih. Imala je dosta strpljenja oko starije kćerke Dore, koju je učila pisati i crtati. Vjerovatno je mnogo više bila uz mene nego tata i uvijek sam imala potporu od njih u svim periodima odrastanja.

Imate dvije kćerke. Je li se i kod Vas dosta toga promijenilo od kada ste postali majka?

- Takav je osjećaj. Ustvari, dogodi se promjena i sve što smo stizali i završavali ranije, moramo isto to nastaviti raditi, ali mnogo manje vremena imamo zbog djece. Djeca su veliki posao, ali i veliko zadovoljstvo, zapravo ljubav. Tačno je da, kad dobijemo djecu, tek onda razumijemo svoje roditelje i sve ono što se nama dešavalo.

Vaš brat Gorčin i Vi bili ste djeca kad ste izbjegli iz Sarajeva. Kako se sjećate tog perioda?

- Bilo je gusto, ali ne tako kao što bi bilo da smo ostali u Sarajevu. Ali, proživjeli smo teškoće na drugi način, nismo znali jezik i slične stvari. Ali, eto, snašli smo se. Brat je baš bio mali, zato ja imam jača sjećanja pa mi je i iz tog razloga u tom periodu bilo teže. Ali, eto, to je sve život i moramo ga živjeti. Uvijek maštam o nekom povratku u Sarajevo, ali se nekako odgađa zbog drugih obaveza i, generalno, životne organizacije.

Za kraj, kad planirate doći u BiH?

- Nadam se da će to biti za vrijeme zimskog raspusta, jer starija kćerka voli da skija i veoma bi se obradovala kad bi tako bilo. Postoji mogućnost da joj se želja i ostvari.

 Nešto što nije naše

Gdje se vidite u godinama koje dolaze, u Parizu, Sarajevu…?

- Ne znam, stalno se i ja pitam, ali nije tako lako odlučiti, jer su vremena neizvjesna. Za sada smo tu, jer nam je život tako organiziran, ali smo se naviknuli na nešto što nije naše i, eto, dobro funkcioniramo. Stalno se, ipak, pitam šta je najbolji izbor i put. Vidjet ćemo hoću li ostati u Parizu ili ne.

Vodilja do posebnosti

- Treba dosta vremena za stvaranje određenog kataloga, treba poznavati umjetnika i njegov rad, imati dobar materijal, paziti kako stvarnost pretočiti na papir. Treba biti dobra fotografija, onda raditi s dobrim i upućenim ljudima. Vrlo su važni tekstovi koji će pratiti fotografije. Ono što je malo siromašnije, treba ispratiti nekim dobrim tekstom. Onda, svaka izložba ima drugačiju ideju, a na nama je da je kroz katalog prezentiramo na pravi način. I sve to radimo korak po korak, zapravo tematski. Potrebno je imati neku vodilju kojom ćemo doći do posebnosti – pojašnjava Hana.

Ima neka veza

Koliko ste Vi vezani za BiH?

- Ne dolazim tako često, jer je veoma komplicirano biti vani i održavati jaku vezu. Jednom godišnje smo u Počitelju, dođemo i u Sarajevo na kafu. Onda, ovdje je velika dijaspora tako da imam dosta kontakta s našim ljudima pa se, zahvaljujući njima, ne osjećam tako daleko od BiH. Imamo dobre informacije o dešavanjima u našoj zemlji, jer postoji dvojezični portal preko kojeg dosta toga saznamo.