“Dubioza kolektiv”, muzička senzacija iz Sarajeva, u svom stilu osvaja svijet. Gdje god da se pojave, njihovi nastupi su itekako dobro posjećeni, a balkanski tango, ples koji su izmislili, pleše se na sve četiri strane svijeta.

Egzotika destinacija

Tokom čitave 2018. godine, imali su zakazane koncerte mjesecima unaprijed, a sada je sedam energičnih momaka napokon na odmoru, doduše kratkom, ali i to je nešto. Već sredinom januara nastavljaju osvajati publiku.

Pokretačka snaga ovog sjajnog benda je Brano Jakubović (41), Sarajlija bez dlake na jeziku. Iznimno rijetko se oglašava u medijima, a još rjeđe daje intervjue. Ni ovaj nije bilo jednostavno ugovoriti, ali je Jakubović dao ekskluzivan i veoma otvoren intervju za “Dnevni avaz”. Dotakao se brojnih tema, muzike, planova, ali i porodice i društva.

- Koncerti su premašili naša očekivanja. Svirali smo u mnogim gradovima gdje prije nismo bili. Posjeta je bila odlična, a uvjeti u salama vrhunski. Uživali smo, a sada je vrijeme da se malo odmorimo pa krećemo opet – kaže Jakubović.

"Dubioza" je postala svojevrstan brend. Ima li za Vas još neki vrh koji niste osvojili? Nešto u fazonu "Metallice", jedine grupe na svijetu koja je svirala na Antarktiku?

- Nismo svirali na Antarktiku, ali smo imali koncert u Arktičkom krugu na otoku Karlsoj. Jeste da je skroz na drugoj strani, ali je dosta blizu šarafa na globusu. Nama je važno da je svaki koncert odsviran sa stopostotnom energijom, svejedno je je li u Donjem Vakufu ili u Novoj Kaledoniji. Egzotika destinacije manje nam je bitna od kvaliteta koncerta, jer kad sviramo, želimo biti muzičari, a ne turisti.

Prije više od godinu izašao je “Dubiozin” posljednji album “Pjesmice za djecu i odrasle”. No, Vi, kao ni ostatak grupe, ne mirujete. Konstantno nešto radite, snimate... Ne živite od stare slave?

- Stara slava je za penzionere. I tada se ne može živjeti od nje, a ni od penzije. Nama je ostala još koja godina aktivnog profesionalnog života pa se trudimo da radimo što više, jer nas to ispunjava, čini zadovoljnim, a možda se za penzionerske dane i ušteka nešto stare slave i male penzije.

Uprkos uspjehu i slavi koju je "Dubioza" postigla, svi ste ostali, kako se kaže, gradska raja. Kako ste izbjegli te zamke?

- Ja nisam gradska raja već više od deset godina, jer sam se preselio na selo i postao pravi čovjek od zemlje ili, kako se popularno kaže, seljak. Lopata i motika su najbolji psihološki stabilizatori. Nema nikakvih zamki uspjeha i slave kad zovu plastenici i lijehe.

Rijetko se oglašavate u javnosti, još rjeđe dajete intervjue. Smara li Vas taj dio života javne ličnosti?

- Trudimo se da se pojavljujemo kad imamo šta da kažemo i kad imamo nešto novo da najavimo. Nema razloga da budemo stalno prisutni u medijima. Već ima i previše delegata koji vole biti na malom ekranu. Neki dan sam gledao intervju sa psihologinjom Jasnom Bajraktarević, koja je na genijalan način objasnila da je politika najgadniji rijaliti šou trenutno. Mi smo samo glupa publika, koja prati politički TV rijaliti. Imamo svoje omiljene kandidate, pratimo šou svakodnevno i glasamo svake četiri godine. Političari su uglavnom nerealizirani kompleksaši, likovi koji "gledaju kroz tarabu dok drugi g*ze" i onda se takvi, jadni, dokopaju televizije i počinje bolesno iživljavanje ne bi li dobili trenutak nečije pažnje.

Možete li sumirati proteklu godinu?

- Uzaludno je sumirati godine. Kao i svaka druga, i ova je bila puna uspona i padova. Osim standardnih želja o dobrom zdravlju, sebi i svima drugima u 2019. želim mnogo manje nacionalizma i fašizma, a mnogo više “normalizma”.

Koliko pratite dešavanja oko nas? Kako ih komentirate? Hoće li nam stvarno ikad biti bolje ili trebamo postati bolji ljudi da bi se to desilo?

- Kad bih bio u mogućnosti da vam odgovorim na ovo pitanje, dao bih sebi ime "Nostradamus iz Zabrđa" ili "Brano tarot" i zaposlio bih se u jednoj od onih TV emisija gdje proriču budućnost.

 Balkanski matriks

 Ljudi konstantno odlaze iz BiH.

- Odlazak ljudi, i mladih i starih, je čisti protest. Većina ljudi ne bježi isključivo radi egzistencije. Odlaze visokokvalificirani, odlaze obrazovani, odlaze oni koji već imaju posao. Ljudi ne žele biti svakodnevno ponižavani. Sve što vrhovi države, entiteta i kantona rade je uvreda za inteligenciju. Ljudi odlaze, jer ne žele da im djeca odrastaju u balkanskom matriksu.

 Gdje Vi vidite budućnost svoje djece?

- Da bih odgovorio na ovo pitanje prvo moram i ovim putem pružiti javnu podršku Davoru Dragičeviću, Murizu Memiću i svim ljudima koji se bore za istinu i pravdu. Pozivam sve građane da se uključe u ovaj protest i izađu na ulicu, jer ovo nije samo pružanje podrške roditeljima koji su izgubili djecu. Ovo je u isto vrijeme borba za svu našu djecu, koja trebaju i moraju imati budućnost u kojoj ne postoje ubice koje slobodno hodaju ulicama i uživaju u zaštiti vlasti. Budućnost svoje djece vidim tačno tamo gdje je i oni budu vidjeli. Uloga roditelja, prema mom mišljenju, je da djeci omoguće izbor, a da izbor prepuste njima samima. Ako budu željeli da idu ili ostanu, ako budu željeli biti doktori ili frizeri, moje je da im pokušam malo pomoći da sami ostvaruju svoj put.

Sve je to rokenrol

Oduvijek se govorilo da su muzika seks, droga i rokenrol. Kako danas sve to izgleda?

- Seks još izgleda onako kako je oduvijek izgledao. To je kategorija koja će trajno ostati nepromjenjiva. Svijest o riječi "droga" polako se mijenja. Ja podržavam Udruženje "Kanabih", koje je pokrenulo inicijativu za promjenu zakonske regulative o upotrebi kanabisa u medicinske svrhe u BiH. Rokenrol polako gubi svoju snagu, jer je to polje koje je maksimalno istraženo i teško je napraviti nešto novo. Uspostavili su se novi oblici, ali kao što narod kaže, "sve je to rokenrol".

Dino Šaran i ja - dva kanistera

Nije tajna da Vi i Dino Šaran niste bili u dobrim odnosima. Šta se promijenilo u posljednje skoro dvije godine?

- Dino i ja nismo bili ni u kakvim odnosima, jer smo se površno poznavali. Kad smo se počeli intenzivno družiti, skontali smo da smo kao dva kanistera, koji mogu da pretoče sadržaj jedan drugome. S velikim zadovoljstvom gostujemo jedni drugima na koncertima, na pjesmama, rođendanima, svadbama, sunetima i svim drugim mogućim prilikama.

Uvijek povedemo aplauz

Odmarate li se ikad? Dosadi li Vam život na točkovima s obzirom na to da skoro uvijek putujete kombijem?

- U posljednje vrijeme dosta i letimo. U regionu se malo sredio avionski saobraćaj pa možemo uhvatiti konekcije. Ja više volim naš kombi, po principu svoj na svome. I avion ima onaj dio koji uključuje točkove i taj je pri slijetanju najgori. Naš narod uvijek aplaudira poslije slijetanja. Mi se trudimo da taj običaj prenosimo na sve destinacije i uvijek povedemo aplauz. Nekad nam se putnici pridruže, a najčešće se okrenu i blijedo nas gledaju.