Kada spomenete Nives Ivanković, ljudi širom regiona će je se najprije sjetiti po liku otkačene konobarice Miki u humoristično–muzičkim serijama „Je l’ me neko tražio?“ i “Nad lipom 35”.
Zenički festival
Uvijek nasmijana i raspoložena, Ivanković je nedavno boravila u Zenici, gdje je bila članica stručnog žirija u vrijeme održavanja 18. festivala bh. drame.
- Proteklo je više od 20 godina od mog posljednjeg dolaska u Zenicu kad sam igrala u predstavi koja je izvedena na sceni HKD-a Napredak. Upravo zbog tog sam prihvatila poziv da ponovo dođem i osjetim čari ovog grada koji je prelijep – kaže Ivanković na početku razgovora i dodaje da je na Festivalu spojila ugodno s korisnim.
Smeta li Vam kad Vas publika prepoznaje po ulogama iz televizijskih serija?
- U proteklih 26 godina rada iza sebe imam velik televizijski opus i to je normalno. Zbog finansijskih problema rijetka su gostovanja predstava, pa čak i unutar Hrvatske, a kamoli inozemna. Mi, glumci, kroz ekran ulazimo svima doma pa je to nekako lijepo –kaže Ivanković i dodaje da je imala lijep osjećaj u susretu s ljudima na ulici koji su prepoznali njen rad.
Prvakinja drame splitskog pozorišta iza sebe ima i brojne uloge u filmovima dramskog žanra.
- U filmu sam kao predodređena za dramske uloge, na televiziji je komedija, a u teatru je objedinjeno i jedno i drugo. Teatarska elita u početku pojavljivanje na televiziji nije blagonaklono prihvatala, to mi je bila i otežavajuća okolnost. Vremena se mijenjaju i kažem da sam pionir u nekim stvarima. Znamo da je komedija najteži fah, premda ga ljudi shvaćaju olako i misle da je to jednostavno – kaže Ivanković i dodaje da je lakše publiku rasplakati nego nasmijati.
Komedija je najzahtjevnija i u teatru. Ne hvalim se, nego govorim generalno, Bogu hvala, dao mi je i taj dar da mogu nasmijati ljude. Nevjerovatan je osjećaj kad vam priđu na ulici i kažu najljepšu rečenicu „Divno je što nas nasmijavate, hvala vam na tome.“ To je najljepša nagrada – kaže Ivanković.
Za ulogu u filmu „Zvizdan“ 2015. godine dobili ste “Zlatnu arenu” za najbolju žensku sporednu ulogu, a upravo taj film i ta uloga su Vas doveli i do Filmskog festivala u Kanu. Jeste li očekivali toliki uspjeh koji je film doživio?
- Film je nagrađen u Kanu. Nikad niti u najluđim snovima pomišljala da ću biti dio najprestižnijeg svjetskog festivala. I dalje smatram da je to bio samo jedan san i ne znam kad se probudim je li to što se dogodilo uopće bila istina. Predivno iskustvo, to je jedna velika mašinerija, a mi smo mala kinematografija.
Najdirljiviji i najljepši trenutak nije bio ni red carpet, ni sam festival, već slijetanje u Nicu. U tom trenutku sam shvatila da me je pošten način rada, upornost, strpljivost dovelo do toga da budem dio najprestižnijeg svjetskog filmskog festivala –kaže Ivanković.
Babilon sisters
Uslijedio je angažman u talijanskom filmu „Babilon sisters“ režisera Điđi Rokatija (Gigi Roccati).
Nikad mi nije palo na pamet da ću otići u Italiju snimati film, da ću glumiti na stranom jeziku. Nikad ne znate kamo vas život nosi. Sve je lijepo i zadovoljna sam kako se sve to razvija – kaže Ivanković na kraju.
Životni put
- Završila sam sarajevsku akademiju i bila stipendist splitskog HNK. Moj put je bio teži za dokazati se da to mogu. Nisam se libila niti jednog posla i polako napredovala u teatru, to je bio trnovit put. Danas etablirani glumci sve snimaju, od reklama do bilo kojih žanrova pa čak i sapunica. Mislim da instinkt koji me je vodio nije bio loš – kaže Ivanković.
Split i Sarajevo
- Split je rasadnik talenata, kad se pogleda statistički. To je sredina koja je okrutnija prema svojima. Kažu: ko prođe Split, taj je prošao Njujork, Kan i sve ostalo. Ja sam naturalizirana Splićanka. Ima nekih velikih poveznica sa Sarajevom, vrlo sličan mentalni klop i smisao za humor – kaže Ivanković.
