Novosadski kantautor Đorđe Balašević za Večerinji.hr piše kako su se borili za njegov život i ekskluzivno najavljuje koncerte. Njegov tekst prenosimo u cijelosti: 

Prije dvadesetak dana mediji su greškom objavili i jednu tačnu vijest. Naravno, svaka novinska kuća to je intonirala i komentirala na svoj način, ali u osnovi svodilo se na isto.

Kad bi se svi ti naslovi pročistili od proizvoljnih i neprovjerenih podataka, a pomalo i od želja onih koji su ih smišljali, ostala bi samo razočaravajuća informacija da su na Institutu za kardiovaskularne bolesti u Sremskoj Kamenici spomenutom “pjevaču” ugrađena četiri “stenta”, i da je poslije isto toliko dana provedenih na intenzivnoj njezi poslan na kućni oporavak. Po mojoj, doduše, neprovjerenoj verziji, nije mi, dakle, pozlilo, nisam hitno prevezen u bolnicu, nego sam se do nje odvezao sam i nisam se tog dana grčevito borio za svoj život, nego su se za njega srećom borili drugi koji se daleko bolje od mene znaju boriti za živote.

Svako od nas među poznanicima ima liječnika kojega maltretira u vezi svega što ima veze s medicinom, pa tako i mi gnjavimo svog prijatelja, vrsnog hirurga s čestim prezimenom i rijetkim darom da liječi i neizlječivo. Jednom davno vratio je Olju iz ruku već uzletjelih anđela, i od tada se njemu prvom obratimo čim se javi neka dilema oko zdravlja, bio to sastav kapi za nos ili laparoskopija pri operaciji žuči. Danima pred koncert u Kragujevcu, prvi nakon devetnaest godina, imao sam neki glupi osjećaj da bi to mogao biti i prvi Balaševićev koncert koji bih mogao propustiti? Godinama mi se povremeno javljala potmula bol u grudima, ali ne prava, nego prije neka “kineska” bol, za koju sam nepravedno optužio dijafragmu (to mi je djelovalo skroz originalno), ali s vremenom se taj neugodni spazam legalizirao do te mjere da mi je konačno potvrdio i uputnicu za još jednu konzultaciju s prijateljem.

Botovi s iskaznicama

Strpljivo je odslušao moju revolucionarnu hipotezu o dijafragmi, koja je prijetila da će uzdrmati osnove suvremene medicine, ali je mnogo više bio zgrožen kad je čuo da nikad u životu nisam napravio EKG. Onda je, zagledavši se u one grafikone (i ogradivši se da to ipak nije njegova specijalnost), konstatirao da je netko očigledno zreo za jedan ozbiljan servis, ili taj EKG aparat ili ja? Da skratim, nije bila u pitanju dijafragma...

Priznajem da me je i više od “hitne kontrole” na Institutu brinulo nešto oko “bubica” za tamburaše, čak mi je i laknulo kad je pregled nevoljko pomaknut za sljedeće jutro, budući da sam izračunao da komotno stižem na tonsku probu, ali onda se neočekivano zakuhalo. Mogao bih vas daviti detaljima iz prve ruke, koje sasvim sigurno nikad neću zaboraviti, ali nemam nikakvog prava na dramatiziranje, pa rođen sam pedeset i treće, zaboga, i normalno je da netko s tim matičnim brojem gostuje na koronarnom odjelu bolnice, a ne u kakvom “rijalitiju”? Jedan od najvažnijih uvjeta da budeš sretan u životu je taj da si sve vrijeme vršnjak svojih godina...

Pojavivši se prije neki dan na društvenim mrežama, u pokušaju da demantiram glasine da sam umro (ili, ako i jesam, da se sasvim solidno nosim s tim?), pokušao sam uzgred objasniti upravo to, kako nije neka vijest da je neki šezdesetsedmogodišnjak završio na Institutu za kardiologiju, nego je prije vijest da je neki drugi šezdesetdevetogodišnjak, koji upravo puni pet-šest arena, još uvijek “najpoželjniji momak u regionu”, ili je pak vijest fotografija njegove vršnjakinje ponosno uslikane u mrežastim čarapama. Botovi oslužbenjeni novinarskim legitimacijama odmah su iz tog konteksta izvukli kako nisam propustio priliku da “pecnem Čolu” (i Nedu Ukraden?), iako sam vrlo jasno naglasio da se divim njihovoj energiji i želji da ostanu mladi i po isteku radnog vremena. Zapravo su oni koje sam želio “pecnuti” netalentirani majmuni koji čak ni jednu karijeru kao što je Čolina ne znaju opisati bolje od “najpoželjniji momak u regionu” ili nekom još otrcanijom floskulom. Navikao sam se na diletante čija se kreativnost svodi na smišljanje uvredljivih naslova, i ne užasava me to što znam da dobivaju par stotina eura da bi radili to što rade, nego me užasava činjenica da su i tim sitnišem uvelike preplaćeni.

Po njima, jedna od najvećih uvreda je da za nekog iz Srbije napišu da je nastupao u Hrvatskoj, pa je poslije mog zdravstvenog “incidenta” brže-bolje objavljeno da sam još prije dvije sedmice održao četverosatni koncert u Splitu, u smislu, “a to može izdržati? E, pa tako mu i treba?!” Uz sve poštovanje zaslijepljenosti i zlonamjernosti, nekad bi možda reda radi trebalo u Google jednostavno ukucati “Spaladium Arena, Balašević” i pojavile bi se magične brojke 9. marta 2018? Ja ih slučajno napamet znam i vrlo dobro pamtim, a da bi i neupućeni saznali tako konspirativan podatak kao što je datum mog posljednjeg gostovanja u Splitu, nije potreban kurs iz istraživačkog novinarstva, dovoljno je samo nešto malo pismenosti. Svi dnevni događaji već se dugo svode na vijesti, a vijesti se objavljuju na temelju hvatanja bilješki pri premetačini društvenih mreža, i tu na žalost nema baš uvijek dovoljno materijala za skandalozne i senzacionalne naslove. Zato su, zanemarivši ostalih jedanaest i pol, od ukupnih dvanaest minuta moje izjave, majstori negdje iskopali kako sam navodno nekad i negdje “peckao Čolu” zbog reklamiranja kave, što je u tom momentu bilo daleko važnije od neke beznačajne afere oko preprodaje oružja.

Iskreno, ne sjećam se da je moj dragi kolega ikad reklamirao i kafu, pa se ne sjećam da sam išta o tome rekao, ali kad sam već ovaj pasus nepristojno sveo na nivo imena i krenuo u nepotrebnu raspravu s diletantima, moram razjasniti da su vjerovatno mislili na moj odgovor na konferenciji za novinare uoči jednog, sad već davnog koncerta u Ljubljani, kad sam na pitanje hoće li se sad i moji novi CD-i dijeliti uz vrećice deterdženta odgovorio da sumnjam, jer su moje pjesme uglavnom mnogo nježnije balade i da se zato mogu dijeliti jedino uz omekšivač za rublje. Botovi su svoj komentar na moje komentare dovršili dilemom “to bi trebalo biti duhovito?”, ali o mojoj duhovitosti na sreću odlučuju ljudi s kojima dijelim isti smisao za humor, a ne teledirigirani mutanti koji se i gledajući emisije na televiziji za svaki slučaj nasmiju tek kad krene onaj snimljeni smijeh u pozadini.

Upuštam se u naizgled nebitne detalje, ali to činim samo da bih pojasnio zašto uporno pokušavam lično najaviti ili objaviti ono do čega mi je stalo. U ovom listu i u ovoj rubrici, potpisujem sve što sam rekao, a sve svoje crvene olovke još sam davno istrošio ispravljajući slučajne i namjerne greške u svim onim nesretnim “prenesenim” tekstovima. Imam, dakle, dvije relativno ekskluzivne vijesti, jednu dobru i jednu lošu, s tim da sam svjestan da ono što je za nekog dobra vijest za drugog može biti loša, i obrnuto. S moje tačke gledišta, znači, dobra vijest je da nisam umro baš iz prve. A loša vijest je da to ipak nije skok u vis, ili tako nešto, gdje imaš tri pokušaja, nego ih na žalost imaš neograničeno. U svakom slučaju, kod kuće sam, pješačim lagano, pokušavam se prilagoditi na svoj “apgrejdani” kapacitet i uživam u decembru.

Posljednji mjesec u godini u cijelom je svijetu najljepši mjesec u godini, vrijeme darivanja i praštanja, a u našoj porodici posebno je obilježen i s tri rođendana, tako da se uz sve crveno označene datume u kalendarima praznik smjenjuje za praznikom. Uz to, Olja je konačno dovršila svoju dugo pripremanu knjigu. Najave o njoj, kao i promociju, uklopila je uz datume rođendana Jovane, Petre i Simone, tako da Djed Mraz praktički stanuje kod nas dok gostuje u ovim krajevima. O Oliverinoj knjizi ne mogu puno govoriti, pozivam se na prvi amandman, previše sam neobjektivan, spominjao sam na koncertima da ona možda i nije moja prva ljubav, da je definitivno moja posljednja ljubav, ali da to zvuči pomalo fatalno, pa je najsigurnije da kažem da je ona moja Jedina Ljubav. I kako da onda kažem išta o njezinoj prvoj knjizi, to jest o “prvoj koju je imala strpljenja da zapiše”, kako to sama objašnjava.

Pohvale šifrirane u zavist

Još na dvadesetogodišnjici braka rekao sam joj da sve manje slavim godine koje smo proveli zajedno, a sve više žalim za onim koje nismo. U jednoj pjesmi pravdam se: “A šta sam znao ja, ti si bila još devojčica, leteo je kao leptir tvoj čuperak”, ali tek sam u ovoj knjizi sagledao i sve što je određivalo sudbinu djevojčice koju sam zamišljao kako se utrkuje sa šlepovima na Begeju, ne znajući kamo odlazi predahnuti kad ih sve pobijedi. Neću reći da me je smrtno rastužila ta priča, jer znam da je nije tako zamislila, ali čitajući je, na trenutke sam se osjećao potpuno očajno što me barem ponekad nije bilo da joj se nađem. One koji znaju Olju nije iznenadila ova knjiga, oni drugi imat će kao i uvijek svoju verziju tuđe stvarnosti, ali Olivera i kaže da je odavno navikla da pohvale prima šifrirane u zavist i osporavanje. Moram se paziti da ne zazvučim “seksistički”, i ograđujem se da je ovo samo moje iskustvo, po kojem nije obavezno da žena bude ružna da bi bila pametna. Naravno, to pravilo je još i daleko uočljivije kod muškaraca, ali ja sam ipak previše staromodan da bih ljepotu ravnopravno spominjao uz oba spola. I eto, kao što već rekoh, previše sam pristran da bih dalje pričao o autorici knjige...

Dan poslije nesuđenog koncerta u Kragujevcu trebao je biti objavljen niz od šest “kalendara” u beogradskoj Kombank dvorani, ali stjecaj okolnosti presudio je da umjesto toga jedan drugi Balašević ispuni BG Arenu. Aleksa organizira Megdan, borilački MMA turnir, i peti po redu je više nego uspješno održan prije nekoliko dana, još jedan ukras na borovim grančicama našeg prosinca. Priznajem da sam ponekad zbunjen odlukama svog sina, ali tako to ide. On je potpuno svoj i ponekad se zabrinem zbog toga, ali mogu samo zamisliti što je mom starom bilo u glavi kad sam napustio gimnaziju, pa upisao faks zaobilaznim putem, i onda ni iz čega prodao prvu ploču u milion primjeraka, zahvaljujući čemu je s velikim zakašnjenjem saznao da sam umjesto udžbenika za treći razred društvenog smjera kupio gitaru marke Vegas, proizvodnje “Muzička naklada-Zagreb”. Roditelji bi voljeli da djeca zauvijek ostanu njihova, ali potajno znaju da im je u životu najvažnije da ostanu svoji. Bio sam na tom događaju, u publici, što baš nije moja prirodna sredina, a osim toga više sam puta “proplivao “kad bi Aleksu netko od nabildanih momaka pozvao po prezimenu, izgleda da sam trebao to prezime privatizirati dok je još bilo vrijeme.

Da se mene pita...

Drži li se ono još na nekom “bilbordu” u Kragujevcu, Osijeku ili Zagrebu, baš tim redom? Doživio sam kojekakve počasti u životu. Neke formalne, ugravirane i uramljene, ali mnogo više malih tajnih počasti, pod sjajem upaljača i pred zborom Bistrookih. Kad bih pokušao izdvojiti neku od njih, to bi bilo neprimjereno i nedoraslo. Kao da klipan na ekskurziji pokušava britvom odvaliti kockicu renesansnog mozaika. Neki trenuci daleko više vrijede kad su spojeni jedan uz drugog... Uglavnom, rečeno mi je da niko nije vratio kartu za koncert. Ni u Kragujevcu, ni u Osijeku, ni u Zagrebu. Znate li za telegram s više potpisa? Nije važno kad, kažu. Kad-tad. Samo javi. Proljeće, ljeto, sljedeći decembar... Pa ti onda budi bolestan ako imaš obraza...

A što ćemo s ovim decembrom gospodo? Ne bih htio hvatati na sentimentalnost, ali nisam baš u nekoj situaciji da se rasipam decembrima. Postoji li neki ovogodišnji datum za pomaknuti Kragujevac? Jedino dvadeset osmi? Dva dana poslije Zagreba? Za dva dana ćemo stići, pa i da se svi gastarbajteri Europske unije poredaju na Bajakovu. To će biti u redu...  

Dva dana poslije Zagreba? Naravno. Zagreb liječi. A Osijek je moj Lega Grad, i bogu hvala da je prvi po redu. Ako ne uspijem održati koncert u Osijeku, nigdje neću... U porodici i dalje sumnjičavo vrte glavom, ali nisu li me upravo oni iz bolnice dopratili riječima da od sad više neću biti “stand-up”, nego “stent-up” komičar. Postoje, jasno, još neki testovi koji se moraju obaviti, poslije mnogo godina ponovno se osjećam kao sportaš, rečeno mi je da mogu nastupiti tek nakon službenog liječničkog pregleda. Da se mene pita, ja bih sve potvrdio još sad, ali da se mene pitalo, vrlo je vjerovatno da me se već mjesec dana ništa ne bi pitalo...

Onda, ako u međuvremenu ne dospijemo u “breaking news”, dvadesetog navečer, moj lega... Je li to pametno? Pa, možda baš i nije... Ali, koliko se sjećam, srce i pamet nikad i nisu išli zajedno...