Muzičar Goran Bregović otkrio je u potresnoj ispovijesti da je odrastao u skromnoj porodici, kao i da je njegov otac, nakon razvoda od majke, živio sam u kući bez struje i vode.
- Mislim da očevi nisu neophodni u životu i danas to malo bolje razumijem. U mom odgoju, otac je bio nevidljiv, ali je, samim tim što je bio prisutan, morao biti i neki model - rekao je Bregović i istakao da osim što je bio dobar model, "bio i alkoholičar".
Razvod roditelja
- Zbog toga se razveo od mame. Tako je propala jedna ogromna ljubav. Imao sam deset godina, moj mlađi brat pet. Kad čovjeku umre majka to je velika katastrofa. Jer, ona je neko s kim se volite svakodnevno. Otac vam nikada na taj način ne povjerava osjećaje. I kada umre, vi zapravo krenete da provjeravate svoj odnos sa njim. Što sam stariji, čini mi se da sve više ličim na oca. Kada se penzionisao, otac se vratio u svoje selo. Prvih pet ili šest godina nije htio da u kuću uvede struju. Ni vodu. Eto, nije htio.
Kada dođete kod njega, morate da razgovarate i nema televizora. Inače, u tom selu je bio jedini koji je otišao u partizane, ostali su bili u domobranima. Moja mama ga je uvijek zafrkavala kako je u partizane otišao jer su tamo bile bolje ribe. Seoski pop ga je u šali nagovarao da ne ide iz sela, da ostane da kod njih umre, jer na groblju nisu imali nijednog partizana. Kuća mu je bila malo izvan sela, u nekom šumarku. Sjećam se, jednom sam, vraćajući se sa neke turneje, iznenada svratio do njega; nisam se ni mogao najaviti jer nije imao telefon. Već je bio pao mrak. Pričao sam i provirio kroz prozor. Otac je sjedio za stolom, pustio tranzistor i pjeva. Sam. Ide pjesma, a on hvata one seljačke kvarte i kvinte. Ponekad bi, sa tim svojim seljacima, svirao violinu. Često o sebi mislim na taj način. Mogu se zamisliti - ispričao je muzičar za "Vreme" i rekao šta je shvatio tokom godina, razmišljajući o ocu:
Otišao je sretan
- Volio bih da umrem kao i on. Otišao je sretan, lako. I ispunio je želju seoskog popa. U tom svom selu Sveti Petar Čvrstec kod Križevaca. Naslijedio sam vinograd, ali nisam imao kada da pravim vino. Dobijao sam ga od rođaka koji su se jedno vrijeme brinuli o očevom vinogradu. Od tih hiljadu litara, stotinu je bila građevina, a ostatak ono domaće koje se siječe kiselom vodom. Seljaci su voljeli očevo vino. Kada je otac umro, dogovorio sam se sa rođakom da pazi na vinograd. Htio sam da nastavim. Zbog oca. Rođak je krenuo da radi i da mi šalje građevinu, a za sebe je zadržavao ostatak, takav je bio dogovor. Nakon pola godine, pozvao me je i rekao da ne može dalje. Njegova žena je pokušala da se ubije, bacila se pod voz, pa eto. Otišao sam u selo da vidim tu ženu. Voz joj je otkinuo ruku.
Kao bivši student filozofije gotovo profesor, krenuo sam da razgovaram o smislu života sa ženom koja je nekoliko dana ranije pokušala da se baci pod voz. Govorio sam o djeci, o porodici. 'Svakog jutra se budim u četiri ujutro, radim do uveče i ništa ne stižem. Ništa ne stižem'. To je bilo sve što je rekla. I, šta ćete onda uopšte govoriti nekome ko vam tako nešto kaže? Otišao sam. Rođak mi je ubrzo javio da je njegova žena, u sljedećem pokušaju, uspjela da se ubije. Objesila se. Više nije imalo smisla tražiti od njega da se bavi mojim vinogradom. Pronašao sam drugog, ali je on, nakon pola godine, dobio rak grla i umro. E, onda sam sjeo i izračunao: cijelo selo ima dvadeset kuća, a ja sam, zbog tog vinograda, za nepune dvije godine uspio da pobijem dvoje ljudi. Bolje ga ostaviti s mirom, pa kada odem u penziju, sam ću se njime pozabaviti - ispričao je Bregović.
