Čim je obavljen žrijeb parova polufinala ovosezonskog izdanja Lige prvaka u fudbalu, iz Rima je stigla poruka: “Želimo osvetu za 1984. godinu.” Za poraz u finalu tadašnjeg Kupa prvaka neko će reći da je poraz od kojeg se Roma možda nikad nije oporavila na najbolji način, bez obzira na ono što je ovaj italijanski klub napravio od tada do danas.

Baš kao što su i mnogi stručnjaci skloni tvrditi kako je ta Roma iz prve polovine osamdesetih bila sjajna ekipa, među najboljima u Evropi. Na klupi su imali Šveđanina Nilsa Lindholma (Liedholm), koji je posložio ekipu oko Agostina di Bartolomeija, kapitena, libera s velikim ovlastima, uz sjajne Brunu Kontija (Conti), Brazilce Sereza (Cerezo) i Falkaa (Falcao).

Na drugoj strani bili su engleski velikan Liverpul i trener Džo Fagan (Joe), koji je dobio priliku da izađe iz sjene Bila Šenklija (Bill Shankly) i Boba Peislija (Paisley). I to s Kevinom Daglišom (Daglish), Janom Rašom (Ian Rush)... Do tog finala 1984. godine, Liverpul je već imao tri naslova prvaka Evrope, dva Kupa UEFA.

Zanimljivo, za njih je dolazak u Rim značio povratak na mjesto gdje su prvi put postali najbolji u Evropi, nadigravši u finalu Borusiju Menhengladbah. Olimpiko je tog 30. maja bio krcat, skoro 70.000 gledalaca. Nakon 120 minuta, bilo je 1:1 (Nil 13 – Pruco 42) i uslijedili su penali.

Junak finala bio je golman Liverpula Brus Grobelar (Bruce Grobbelaar), koji je, prije Liverpula, branio po Južnoj Africi, Kanadi...

Te večeri ponudio je svoj ples, neki čudni, kako su ga kasnije nazvali “špageti”, koji je, ustvari, bio samo odgovor na ponašanje Kontija i Frančeska Gracijanija (Francesco Graziani), koji su promašili. Grobelar ih je zbunio i Liverpul je postao prvak. Deset godina poslije, Grobelar se našao u centru velike kladioničarske afere. Bio je pod optužbom da je na 25 utakmica namjerno puštao golove u dogovoru sa malezijskim kladioničarima. To nikad nije dokazano, ali je na kraju svega bankrotirao.

Nažalost, ono što se dogodilo junaku finala, nije ni približno tragično kao sudbina Agostina de Bartolomeija. On je na kraju sezone otišao u Milan, nikad se nije vratio u rodni grad. Iz Rima su ga potjerali, posvađao se sa svojim bivšim saigračima.

Na desetu godišnjicu finala, 30. maja 1994., pronađen je mrtav na balkonu svoju kuće u gradu u San Marku, nadomak Salerna. Prethodno je ispratio svog sina u školu, a onda se vratio i pucao sebi u srce.

Nije dijelio tugu

Samoubistvo Bartolomeija bila je kulminacija svega onoga što se događalo ovom igraču od tog famoznog finala.

- Ti su penali obilježili živote mnogih ljudi. Ago je bio posebno ljut na Falkaa, koji nije želio pucati penal, pa je to morao uraditi Gracijani. Svi su sanjali trofej, a onda je u trenutku sve nestalo.

Ago je to sve teško proživljavao, svoju tugu nije dijelo s drugima - govorila je poslije njegova supruga.