Legendarni Mostarac i veležovac Ivan Ćurković (74), koji je udario dubok pečat na naš, ali i na evropski fudbal – i kao golman i kao sportski radnik - posjetio je i ove godine rodni grad na Neretvi.

Podsjetimo, legendarni Mostarac s dugogodišnjom beogradskom adresom bio je reprezentativac bivše Jugoslavije, prvotimac beogradskog Partizana i francuskog Sent Etjena te nekadašnji dugogodišnji predsjednik “Crno-bijelih”, prvi čovjek Olimpijskog komiteta Srbije, potpredsjednik Fudbalskog saveza Srbije, član raznih tijela FIFA-e i UEFA-e... ali i počesni konzul Sejšela, prvo za bivšu Jugoslaviju, a danas za Srbiju.

 Politika me ne zanima

No, svaki razgovor s Ćurkovićem počinje i završava sa Mostarom i Veležom.

- Svake godine dolazim u Mostar. To je moj grad. Kako godine prolaze, svaki put mi je sve draže kad dođem u grad na Neretvi, jer me za Mostar vežu samo lijepa sjećanja - konstatira Ćurković te, nakon kraće stanke, dodaje:

- Nažalost, mnogo je mojih prijatelja i otišlo, ali uvijek ima i onih koji su još tu ili, kako ja kažem, dole. U Mostaru imam i dio familije tako da mi svaka posjeta rodnom gradu dođe kao osvježenje u svakom pogledu, i u intelektualnom i u fizičkom.

Sve se u životu mijenja pa tako i grad Mostar.

- Prihvatam sve što se mijenja, što se mijenja u smislu uređenja grada, uređenja ulica, uređenja kulture, pravljenja mostova... No, ova druga priča, politička, mene ne zanima. Jer, kompletan Mostar je moj grad, i s jedne i s druge strane, i uzduž i poprijeko. Kao i svi drugi gradovi, Mostar je poseban. A ja se nikad nisam odrekao gradova iz bivše države, u sportskom i kulturnom smislu. Oni mi pripadaju, jer sam ja tu bio. Politika je nešto drugo.

Pored Mostara, Ćurkoviću su uvijek puna usta i mostarskih “Rođenih” – Fudbalskog kluba Velež.

- A i Velež je moj, kao i Mostar. Ja sam na svoj životni put krenuo iz Veleža. To nikad ne mogu potisnuti ustranu. U Mostaru može biti još pet klubova, ali je Velež ostao nešto što me je obilježilo za čitav život. Ti moji prvi fudbalski koraci i prva licenca ili registracija 1958. godine te potpisani profesionalni ugovor 1960. i četiri godine provedene u prvom timu, bili su mi odskočna daska, koju nikad ne mogu zaboraviti. Ni Velež ni Mostar. To je period koji me je obilježio u svakom smislu.

Mostar je uvijek bio multikulturan grad, gdje se tradicionalno znalo ko dobro pjeva, a ko je dobar igrač. Naprimjer, i sevdah je ostao nešto što je dio mene. To je tako... Prije nekoliko dana, u Beogradu je bila organizirana večer sevdaha pa sam otišao i slušao naše sevdalinke iz velikog zadovoljstva. To je dio moje kulture, uz koju sam odrastao. Drage su mi, naravno, i ostale pjesme. Za Mostar me vežu i ti prijatelji koji su još dole. Nikad nisam pravio nikakve razlike...

Nažalost, Velež je danas drugoligaš, u drugom stepenu takmičenja.

- Dešava se to klubovima... Danas je teško voditi fudbalske klubove, jer na ovim našim prostorima, jednostavno, nema sponzora, nema publike. Naši gradovi nisu više bogati, što automatski znači da nema pravih sponzora. Budžeti naših klubova su mali, teško se krpe, ti se ljudi dovijaju na sve načine.

Osnov Veleža i svakog našeg kluba treba da bude škola fudbala.

- Problem je, međutim, što nam odlaze igrači sa 17 ili 18 godine. Svi oni talentiraniji odlaze prerano. Kako? Danas je i u tom menadžerstvu velika demokratija. Danas menadžer ili agent fudbalera može biti svako, ko god to hoće. A nekad je bilo drugačije, ti su ljudi prvo morali dati kauciju, odnosno uplatiti određenu svotu novca FIFA-i. I, onda, kad nešto zabrljaš, uzmu ti taj novac... I Sepu Blateru sam, dok je bio predsjednik FIFA-e, rekao da su uveli previše demokratije u taj segment tako da nam danas djeca odlaze u inozemstvo i prije 18. godine. A to je veoma veliki problem. To je, međutim, neka druga tema...

Žake i Platini

Na pitanje zašto je (pre)rano otišao iz Veleža, u 20. godoni, Ćurković odgovara:

- Mislim da nisam, otišao sam na vrijeme. To je bio moj veliki, ali i pravi korak. Na to sam veoma ponosan, na dolazak u Partizan. Tada su me tražili i Dinamo i Zvezda, ali sam izabrao Partizan zbog legendarnog Stjepana Bobeka. On me je fascinirao još dok sam bio dijete. Poslije se naše prijateljstvo produbilo tako da je to jedna posebna priča. Jednostavno, našli smo se kao sportisti. Bobek me je, kao trener, gledao na poseban način, a promijenio mi je i stil branjenja. Zbog toga sam i bio aktivan do 39. ili 40. godine.

Prema tome, moj dolazak u Partizan bio je prava stvar. Odlazak u jedan, također, multikulturan grad, veliki evropski centar, gdje sam stekao prijatelje i 1966. godine oformio porodicu, bio je dobar izbor. Beograd je za mene ostao centar. Naravno, upoznao sam ga iz svih uglova... Iskren da budem, ponekad se pitam šta bi bilo sa mnom da sam ostao u Mostaru. I moj odlazak u Francusku, u Sent Etjen, bio je pun pogodak. Te 1972. godine otišao sam u jedan mali, rudarski, radnički grad od 250.000 ili 300.000 stanovnika. To je, međutim, bila sredina koja je veoma voljela fudbal.

Tada ste imali i ponudu Bastije.

- Da, ali me je u Sent Etjen privukao taj sportski aspekt... Novac i drugi uvjeti bili su, praktično, isti. Naravno, ni tada nisam pogriješio, taj moj potez bio je savršen. Jer, došao sam u klub koji je imao perspektivnu generaciju, ali i nekoliko iskusnih igrača... Tu je tada bio i Eme Žake, koji je poslije bio i selektor Francuske. On je bio moj prvi učitelj u Francuskoj, a često smo i dijelili sobu na pripremama. On me je učio i naučio francuski jezik, jer je uvijek imao smisla za pedagogiju.

U Sent Etjenu, Ćurković je upoznao i legendarnog francuskog fudbalera i nekadašnjeg predsjednika UEFA-e Mišela Platinija, s kojim je i danas veliki prijatelj.

- Platini je kod nas došao 1978. godine kao velika zvijezda francuskog fudbala iz Nansija. To je i tada bio mali klub, a Sent Etjen je već imao reputaciju evropskog kluba. Ima jedna stvar koja je veoma prisutna kod velikih nacija, a to je ponos. Francuzi imaju jaku industriju, veliku kulturu... No, kad te velike nacije nemaju ponos, onda svi okreću glavu. A moj Sent Etjen je tih sedamdesetih godina vratio ponos cijeloj Francuskoj, a posebno onoj fudbalskoj.

I sa Partizanom i sa Sent Etjenom Ćurković je bio na korak od krova Evrope.

- Da, izgubio smo ta dva finala Kupa šampiona... Ali, to je tako, ne žalim. To su važna iskustva. Bilo je tu, međutim, i velikih pobjeda nad Hajdukom, Dinamom iz Kijeva... Velika je stvar što sam bio dio tih ekipa, koje su obilježile jedno vrijeme. Ponavljam, u tio vrijeme, Sent Etjen bio je ponos Francuske, bili smo na svim tim prijemima...

FIFA i UEFA

Na konstataciju da je nedavno, kao fudbalski radnik, bio blizu, na korak od imenovanja za predsjednika UEFA-e, Ćurković dodaje:

- Jeste, ali kad sagledam sve okolnosti, mislim da to ipak nije bilo realno. U određenim periodima, u velikim asocijacijama kao što su UEFA i FIFA, dođe do problema, uglavnom na tom ljudskom nivou. Jer, kad ste dugo na nekim takvim pozicijama, postanete vrlo važni, bitni, ne samo u fudbalu nego i u sportu, politici, u društvu. I onda se ljudi malo zanesu, čak i oni najpametniji, kao što je jedan Blater, koga veoma cijenim. Bio je sjajan predsjednik FIFA-e.

Platini mi je prijatelj, s njim sam proveo mnogo vremena. I on je bio izuzetan predsjednik UEFA-e... Ali, problem je što taj ego kvari mnoge stvari. On se razvija, ne smanjuje se. Teško ga je i sputati, jer su tu i priznanja, susreti, velika moć, veliki novac. Naravno, nije novac najbitniji, njihove plaće su sasvim dovoljne. Ali, jednostavno, svi dolaze tu i onda oni na neki način ne mogu sve to da kontroliraju...

I onda dolazi do razdora između Platinija i Blatera, što se, kako tvrdi Ćurković, nije smjelo desiti.

- To sam često govorio Platiniju. Nemoj to da radiš, jer vas dvojica ste vezani. Platini, odnosno predsjednik Francuske Širak, pomogao je svojevremeno Blateru da 1998. godine dođe prvo na poziciju generalnog sekretara FIFA-e... A Blater je mnogo pomogao Platiniju da postane predsjednik UEFA-e pa ga je onda doveo i u FIFA-u, a tada je bio strano tijelo. Naime, tadašnji predsjednik UEFA-e Lenart Johanson i društvo nisu baš voljeli bivše fudbalere...

Kad je Platini izabran za predsjednika UEFA-e, rekao sam mu: “Ti i Blater ste vezani do kraja karijere. Ako budeš pametan, on će te dovesti i do predsjednika FIFA-e, jer on će se brzo povući...” No, kada je Blater ponovo istaknuo svoju kandidaturu za predsjednika FIFA-e, Platini ga je pitao: “Zašto ideš još jednom u kampanju, rekao si da nećeš.” Mislim da je Blatera gurala njegova okolina, ali nije važno. Uglavnom, kasnije je nastala velika šteta, posebno za njih dvojicu, jer su sjajno vidili svoje asocijacije. Onda su isplivale neke stvari, ne kriminalne, ali jednostavno, trebalo se i to bolje odraditi. Ljudi vrlo često zaboravljaju da nekada, da tako kažem, arhivu i te stvari moraju voditi na vrlo precizan način, da se to ne vrati kao bumerang.

Ćurković je za svoj predan sportski rad dobio niz priznaja, od Ordena Legije časti, do počasnog konzula Sejšela, tako da ostaje utisak da je više cijenjen u inozemstvu nego u domovini.

- Nemam taj utisak. I ovdje, na našim prostorima, imao sam veoma važne funkcije. Naravno, to su funkcije, ne nagrade. No, kad vam Francuska da Orden Legije časti, Orden zasluga za narod te Zlatnu medalju za sport i omladinu, odnosno tri najviša moguća priznanja, onda morate biti zadovoljni.

Legendarni Mostarac je i počesni građanin Sent Etjena i nosilac svih najviših priznanja tog grada.

- To su, također, velika priznanja... Ovdje nemam priznanja te vrste, ali... Dovoljno mi je što sam imao važne funkcije u sportu tako da je iza mene ostalo nešto što je opipljivo. A to je, također, veoma važno.

Osim, Mušović...

I, za kraj, Ćurković se osvrnuo i na sportske prijatelje iz Bosne i Hercegovine. Ivicu Osima, za koga kaže da je njegov drugar, kao predsjednik kluba, doveo je u Partizan 1990. godine.

- S njim imam poseban odnos... Kad sam prošli put bio u Sarajevu, sreo sam se s Džemaludinom Mušovićem. Sreli smo se na jednom ulazu, potom smo se dugo posmatrali i sjetim se – Muše. Malo smo se družili... On je dugo bio u Emiratima sa mojim drugarom, Mostarcem Esom Dugalićem, koji je odrastao pored mene. Esu sam vodio i u Sent Etjen... Volim se sresti i sa Mirsadom Fazlagićem, s kojim sam zajedno igrao za reprezentaciju bivše Jugoslavije, s Vahidinom Musemićem... No, najčešće se vidim s generalnim sekretarom Olimpijskog komiteta BiH Saidom Fazlagićem te sa predsjednicima Izetom Rađom, profesorom, te sa Mostarcem Marijanom Kvesićem - kaže Ćurković, koji je od 2004. godine u penziji.

Počasni konzul Sejšela 

- Ja sam počasni konzul Sejšela u Srbiji. Još od 2000. godine... Nekoliko puta sam tamo ljetovao, a imao sam jednog prijatelja, ljekara, koji je bio stručan i zbog toga i utjecajan pa je bio i blizak sa predsjednikom države. Upoznao me je s rukovodećim ljudima i predsjednikom Sejšela pa se tako i rodila ideja o tom mom angažmanu. Svake dvije godine se sastajemo na Sejšelima... Diplomatija Sejšela temelji se upravo na tim počasnim konzulima. To je vrlo praktično. Male zemlje i trebaju tako funkcionirati, a ne da imaju skupe ambasade po svijetu - objašnjava Ćurković.

“Dnevni avaz” je ozbiljan medij

Legendarni Ćurković pristao je bez imalo dilema na razgovor za “Dnevni avaz”.

- Budući da je riječ o ozbiljnoj novini, mediju, bolje bi bilo da se sutra nađemo na kafi u Sarajevu nego da razgovaramo telefonom. Iz svog Mostara se vraćam za Beograd pa mi neće biti teško da svratim do Sarajeva, gdje imam dosta prijatelja, kaže Ćurković te dodaje:

- Kad god dođem u BiH, čitam “Avaz”. Inače, dnevno kupujem po pet-šest novina, jer ne volim web-portale.