Sarajlija Aleksandar Ristić (75), nakon završetka uspješne trenerske karijere u Njemačkoj, trenutno živi u Dubrovniku, odakle je njegova supruga Mia. “Kralj Aleks”, kako Nijemci zovu Ristića, jedan je najzaslužnijih za prvu utakmicu reprezentacije BiH koja je odigrana 1993. godine u Diseldorfu. 

On i Enver Marić, tada šef struke i trener Fortune, organizirali su prijateljsku utakmicu između našeg državnog tima, koji je tada bio u začetku, protiv kluba iz Diseldorfa. Rezultat je bio 2:2, a sav prihod je išao u humanitarne svrhe. 

Kako kaže, stalno je u Dubrovniku, nakon što je živio u Njemačkoj.

Kako podnosite ovaj toplotni val?

- Super, nemam problema. Ne hodam mnogo po suncu, a ni ne moram, jer sam penzioner. Ne moram nigdje ići iz kuće. Na kupanje odem samo predvečer. Inače, previše je vruće pa se i ne isplati izlaziti iz kuće tako da kupanje tokom dana više bude patnja nego užitak. 

Kad Vas možemo očekivati u Sarajevu s obzirom na to da sada, od kada ste u penziji, imate i slobodnog vremena, a Dubrovnik nije daleko?

- Ne znam, ubrzo sigurno ne.

Zašto, niste dugo bili u našem glavnom gradu? 

- Ne, nisam bio u Sarajevu od kako je bio rat. Jednostavno, ne mogu. Toliko me to tada potreslo. Ništa, jednostavno, ne mogu. Svi ljudi koji su bili u tom gradu, toliko propatili da... Ja nisam niti sam slušao bombardiranje ni prolazio kroz to sve, ali sam psihički osjećao tu patnju i bilo mi je loše.

Za vrijeme rata, u Sarajevu je bio Vaš otac?

- Da, majka mi je umrla u Sarajevu kad je bio rat u Hrvatskoj. Tada sam posljednji put došao u Sarajevo samo na jedan dan, na sahranu... Braći, rodbini i mojim prijateljima tada sam rekao: “Morate se pripremiti, jer će rat ubrzo doći i ovdje...” Svi su mi se tada smijali, kažu: “Ma, gdje će ovdje? Znaš ti nas kakvi smo, živimo zajedno čitav život i da se ovdje zarati, nema šanse.”

Na to sam im odgovorio: “Pazite se, i za vrijeme Drugog svjetskog rata u Bosni je bilo najgore.” Zbog toga me bilo strah da bi tako opet moglo biti... I nedugo potom, ostvarile su se te moje crne misli. Tako je i bilo...

Ima li kod Vas nostalgije za Sarajevom? 

- Ima, kako nema... No, ovo drugo, o čemu smo razgovarali, jače je od mene. Jednostavno, ne mogu. A fali mi Sarajevo. Hoću da mi u uspomeni ostane ono, da tako kažem, staro Sarajevo. Kao što sam ga ja doživio, do početka rata.

Pratite li bh. fudbal? 

- Da, ne baš nešto intenzivno, jer nemam bosansku televiziju. No, pratim... Znam da je Sarajevo u prethodnoj sezoni osvojilo duplu krunu, a naročito pratim igrače koji igraju u inozemstvu. Također, u kontaktu sam i sa prijateljima tako da imam dosta informacija. Drago mi je zbog uspjeha Sarajeva.

Jeste li imali priliku da gledate naš državni tim otkad je selektor Robert Prosinečki?

- Jesam, ali uglavnom snimke i isječke s utakmica. No, moram istaknuti da sam razočaran zbog toga što se Bosna i Hercegovina do sada plasirala samo na jedno veliko takmičenje Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Bosna ima isto tako kvalitetne igrače kao Hrvatska.

Veliki broj Bosanaca i Hercegovaca igra dobro u inozemstvu, u dobrim klubovima, ali reprezentacija nije ili ne igra onako kako bi trebala, po kvalitetu. Ne znam zašto je to tako, sigurno ima i nekih opravdavajućih razloga, ali prema kvalitetu igrača, BiH nimalo ne zaostaje za Hrvatskom. 

Vi ste prije desetak godina bili jedan od glavnih kandidata za selektora reprezentacije BiH, ali je na kraju na to mjesto ipak izabran Miroslav Ćiro Blažević.

- Da, razgovarao sam s ljudima iz Nogometnog saveza BiH. Tada sam bio i korektan i konkretan. Rekao sam da hoću preuzeti reprezentaciju BiH, ali ne mogu doći da stalno živim u Sarajevo, jer sam tada bio u Njemačkoj, gdje mi je bila i porodica.

Ali, kad god treba, to sam im tada naglasio, mjesec, dva ili tri, spreman sam doći u Sarajevo i raditi s igračima i ekipom. Također, mogao sam dolaziti i svako 15 dana ili mjesec, ali nisam mogao stalno boraviti u Sarajevu kako zbog porodice, tako i zbog svega onoga o čemu smo pričali.

Selektor reprezentacije BiH ne mora stalno biti u Sarajevu, ali bio sam spreman koliko god treba vremena biti u gradu na Miljacki. Pa i tri mjeseca u komadu... Dosta članova Izvršnog odbora NSBiH bilo je za mene ili taj moj prijedlog, ali je prevagnuo stav da selektor mora živjeti u Sarajevu! 

Tokom karijere u HSV-u, Šalkeu, Fortuni iz Diseldorfa, Oberhauzenu, Union Berlinu... trenirali ste mnogo velikih igrača, je li najveći od njih Franc Bekenbauer (Franz Beckenbauer)?

- Bekenbauer je bio najveći, u onoj generaciji s Johanom Krojfom... To su stvarno bile svjetske klase. Moram spomenuti i Kevina Kigena, engleskog reprezentativca, ali i Kalca, Magata, Hrubeša... Sve su to klasni igrači Hamburga, koji su odigrali mnogo utakmica za reprezentaciju Njemačke – rekao je na kraju razgovora za "Dnevni avaz" legendarni bundesligaški stručnjak.