Trener junior FK Željezničar Omer Joldić vratio se sa "Balkan Soccer Camp-a" u Dalasu (SAD), koji je organizovao "United States Soccer Education", te na svom Facebook profilu napisao priču - od golgote do američkog sna.

Teško vrijeme

– Zima ratne 1993. godine. Teško vrijeme u našoj Bosni i Hercegovini. Rat je bijesnio na granicama opštine Srebrenik i veliki broj izbjeglih ljudi se našao u našem malom mjestu. Dok smo tinejdžerski šetali ulicama našeg gradića moj jaran Damir Dani Mehmedović me upozna sa dječakom crne kovrdžave kose. U ta doba se sklapalo na desetine prijateljstava u jednom danu jer je koncentracija ljudi na tako malom mjestu bila zaista velika. Kaže da se zove Vedo i da je Brčak. Dani mu odmah reče da nije Brčak već Brezopoljac. 

Iskreno, meni je pričao kao Brčak. Vedo mi je odmah “leg’o”. Onako, na prvu. Veseo, nasmijan, ljepuškast i sa izuzetnim smislom za humor. Nisam ni slutio da iza njegovog osmijeha stoji planina životnih problema koja su se sručila na prsa tako mladog dječaka. U ta doba nismo bili dovoljno zreli da rezonujemo neke životne stvari. Rat je. Samo pitaš odakle si i to je to. Brčko, Gradačac, Gračanica, Srebrenica, Zvornik, Banja Luka… Protjerani ljudi i porodice a ti sve kontaš da će to potrajati još malo i kraj. Svi znamo koliko se odužilo. 

Dođe proljeće 1994. i krenuli smo da ganjamo loptu. Ja sam te godine prešao u Tuzlu, ali sam svaki dan putovao za Srebrenik. Jedan dan u kafiću “MB” moj dobri Nermin Džanić mi reče kako ima jedan ljevak u Gradini i da je odličan igrač. Uputim se na igralište kad tamo kovrdžavi Brezopoljac Vedo demonstrira centaršut lijevom nogom. Bio je majstor za te stvari. Sačekamo ga Nere i ja pa na šetanje. Samo je brbljao i nismo mogli doći do riječi. 

Samir Adanalić je bio jedini koji ga je znao zaustaviti u rafalnoj priči. Ali Vedo nam je svima bio drag i mi smo ga prihvatili kao da se s nama družio 100 godina. Nedugo poslije toga imao sam priliku da sa Vedom pričam nasamo. 

Znao sam da je bio smješten u Brnčanima i da je svaki dan pješačio nekoliko kilometara do Srebrenika i nazad. Skromno obučen. Kao i većina ljudi u to doba. Ali, on onako mršav, nekako je slao sliku dječaka koji nije potpuno sretan iako se osmijeh nije skidao sa njegovog lica. 

Tada mi je ispričao samo dio svoje životne priče, a dio ću saznati 25 godina poslije. Nije mu bilo lako. Iz svog Brezovog Polja, svoje kuće, sretne porodice, pecanja i kupanja pokraj Save, odjednom si izbjeglica u Brnčanima pored Srebrenika. Živio je sa roditeljima, Saketom i Šuhrom, dok mu je brat Nedžad bio u Americi. On mu je poslao to ljeto Leviske 501 i Nike patike. Vedo glavni u Srebreniku.

Vedo nam je  1996. godine saopštio da ide za Split pa za Houston. Svi smo mislili da će se vratiti za Brezovo Polje iz Srebrenika, ali sudbina je htjela da Vedo ode u Ameriku. Nisam ga vidio do 2001. godine. Vedo sa kovrdžama i uljem u kosi. K’o da je ’94. Od tada, Vedu sam viđao svake godine. Nije bilo vremena da ispriča svoje iskustvo iz daleke zemlje, jer ga nije bilo dovoljno za svakog od nas. Znaju to najbolje ljudi koji dođu iz inostranstva, a imaju puno jarana. Malo je i godina da se sve prepriča. 

Zadnje dvije godine Vedo provede puno vremena i u Sarajevu. U dugim šetnjama mi je ispričao stvari koje nikada nije do tada. Odlazak sa majkom Šuhrom iz Brezovog Polja preko Majevice i Kalesije do Srebrenika, izbjegavanje smrti i gledanje ubistava, odvođenje oca i brata u logor i još mnogo stvari koje bi čovjek u tom vremenu najradije zaboravio. Nažalost, kovrdžavi Brezopoljac je prošao golgotu.

Velika podrška

Danas, 25 godina poslije, Vedad Hadžajlić je sretno oženjen sa Irmom i otac je dvoje predivne i prelijepe djece, Edina i Esme. Sudbina je htjela da budem njihov gost prije nekoliko dana. Mogu reći da sam ponosan na kovrdžavog Vedu. Došao je u Ameriku kao preplašeni dječak u neizvjesnost i u nepoznato. Brat Nedžad mu je bio velika podrška, ali je početak bio težak. 

Vedo je danas direktor fudbalske akademije i trener. Uspješan, edukovan, ambiciozan i pošten. Kao i njegova porodica. Za sve koji ga znaju sa sigurnošću mogu reći da je Vedo odsanjao američki san. Upornošću i profesionalizmom, odricanjem, plakanjem, znojem i trudom, Vedo je tu gdje jeste.

Iako više nema kovrdža, iako su sijede već odavno na glavi, Vedo je još uvijek onaj isti. Nasmijan i pozitivan.  Veliko hvala na gostoprimstvu Irmi, stubu porodice, njihovoj slatkoj Esmi i Edinu i naravno, mom Vedatoru – napisao je Omer Joldić.