Edin Mujčin (51), nekadašnji as zagrebačkog Dinama i reprezentativac BiH govorio je za tamošnji portal Index.hr povodom 30 godina od formiranja Hrvatske nogometne lige.

U intervjuu za ovaj portal, Mujčin se prisjetio agresije na BiH, odnosno podsjetio je na priču kako je pobjegao iz BiH kada je počeo rat koji ga je zatekao u Gornjim Kolibama. Tada je imao 22 godine.

- Nisam mogao preko granice kao što sad ne mogu ni Ukrajinci jer su punoljetni morali ostati u zemlji. Mi smo krenuli par puta, došli do granice s Hrvatskom, ali nas je vojska tjerala nazad. Golman Damir Pinjagić, koji je s nama igrao u Poletu u Bosanskom Brodu, uspio je otići u Marsoniju i preko radija nas je pozivao da dođemo trenirati, ali nismo mogli preko.

Ujak mi je poginuo na frontu

Nije bilo ni struje ni vode, a bili smo na frontu. Malo se o tome zna, a ja to nisam ni volio pričati puno. Prva dva pokolja sam vidio svojim očima. Ja sam tad imao 22 godine i bio sam u rovu sa svojim bratom Zemirom kad su nas probijali. Nisu nam dali da budemo u istom rovu da ako pogine jedan ne pogine odmah i drugi. Kad su mi to rekli sam tek postao svjestan težine situacije i da bi tu nešto stvarno gadno moglo biti. Misliš si ‘Ma, neće valjda’, ali onda shvatiš o čemu se radi. Dođeš do Save i nema dalje.

Kako je 1992. na kraju završio u Marsoniji?

- Ujak mi je poginuo na frontu i sprovod je bio u Slavonskom Brodu jer kod nas nije mogao biti. Članovima obitelji dopustili su da pređu granicu i odu na sprovod i tako smo se brat i ja uspjeli izvući. Direktor bolnice u Brodu i predsjednik Marsonije su nas našli i s njima smo se dogovorili da ćemo tamo trenirati i igrati. Prvih sedam dana smo spavali u bolnici jer nismo imali gdje.

Nisam ga viđao u svlačionici

Sve je bilo jako blizu prve linije pa smo se stalno prebacivali po okolici jer su bile uzbune i granatiranje. Trenirali smo u Podvinju, selu par kilometara od Broda pa smo biciklima išli na treninge. Gornje Kolibe su malo selo, možda 1500 stanovnika, ali je dalo čak četiri prvoligaška igrača.

U toj Marsoniji smo u tih par godina bili brat Zemir i ja, Veldin Karić te moj kum Armin Mašić - rekao je Mujčin.

Prisjetio se i susreta s Franjom Tuđmanom.

- Nisam ga viđao u svlačionici, ali bili smo na puno druženja i večera s njim u klubu i u restoranima, osobito nakon što bismo nešto osvojili ili dobili neki veliki derbi. Imao je on uvijek svoje ljubimce, a ja sam pokušavao biti nekako u zaleđu da se ne guram tamo prema njemu. Sjećam se jedne anegdote kad smo bili na večeri u Okrugljaku nakon što smo ušli prvi put u Ligu prvaka.

Imali smo zajedničku večeru s njim, a mi igrači smo došli već, ‘ajmo reći veseli, jer smo taj uspjeh zaista slavili. Tuđman je držao govor, a glavna faca Silvio Marić je bio već malo pod gasom i onako je zalegao na ruke na stolu. Govori Tuđman ‘Dečki, čestitam vam. Imat ćete sve što god vam treba da budete još bolji’, a kad je to čuo, Mara je podignuo glavu, prekinuo ga i rekao: ‘Gospodine predsjedniče, a suce?’ A kaže Tuđman: ‘I suce ćete imati ako treba - prepričao je Tuđman.