Bivši selektor fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine i trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević oglasio se na Facebooku gdje se prisjetio kako se prvi put u životu napio, a za sve su krivi "Zmajevi".

Popularni Ćiro je rekao da se nakon dvije pobjede protiv Belgije u svega pet dana po prvi put u životu napio. Napisao je i jedno prisjećanje na lijepe dane koje je imao kao selektor Bosne i Hercegovine.

Otac Mato bio alkoholičar

- Moj otac Mato bio je, nažalost, alkoholičar. Kao dijete gledao sam ga kako pijan dolazi kući, razbija tanjire, lomi čaše i dovodi druge pijance da prave cirkus. S 13 godina kažem: "Bože, daj mi brzo te godine kad ću bit jači od njega". Obožavao sam svoju majku Katu, bila je prava svetica, pa sam htio što prije doći u te godine i zaštiti je od njega.

Par godina kasnije, kada sam napunio 17, na Jahorini u flanelskoj košulji postajem prvak Jugoslavije u daljinskom trčanju. Niti jednom Bosancu to do tada nije uspjelo jer su ta prva mjesta uvijek bila rezervirana za Slovence. Jak sam k’o drvo tada, a Mato napravi novi cirkus po kući… Uhvatim ga za ruke i kažem: "Tata, dosta je, nećeš ti moju mamu više maltretirat".

"Braco, brojim ti do tri", kaže on, "ako ne pustiš naj***o si!" Jedan, dva, pa dođe i do tri, a ja ga ne puštam. Vidim mu u očima i da se divi mojoj snazi jer ne može ni da mrdne koliko ga čvrsto držim… Ta majka, ta svetica koju pokušavam zaštiti, ode u tom trenutku do šporeta, tamo gdje stoje drva, uzme jednu cjepanicu i, mene pukne po leđima.

"Sram te bilo, ti ćeš tatu dirat!", povika na mene. "Mama oprosti, eto ti ga", kažem i pustim ga. Takve su bile te majke tada…

On se, međutim, okrene opet prema njoj i kaže: "Pi**a ti materina, jesam li ti rekao da se ne miješaš". (Takvi su valjda bili i ti očevi što vole popiti). Nedugo nakon toga pozove me Mato, stavi rakiju na stol, i kaže: "Ajde, sine, zamezi s tatom". Ja sam mu na to k’o iz topa rekao da neću.

Zarekao se da neće piti

"Tebi u inat…", kažem mu, "nikada neću piti!"

On meni na to reče da onda nikada neće biti čovjeka od mene jer, po njegovoj filozofiji: je**š čovjeka koji ne pije…

Nisam kap alkohola popio od tada, kao što sam se njemu i zarekao, ali nakon utakmice s Belgijom koju sam kao selektor reprezentacije BiH pobijedio u Genku sa 4:2, nisam imao druge. Obećao sam, naime, raji da ću se napiti ako pobijedimo, a mi ne da smo ih pobijedili – razvalili smo ih! - prisjetio se Ćiro Blažević.

Kaže kako se te utakmice sjeća kao da je jučer bila.

- Rano smo poveli u Belgiji, Džeko je dao efektan gol, a oni su poravnali rezultat u najgorem mogućem trenutku, početkom drugog poluvremena. U drugom dijelu se činilo kao da su oni bliže pogotku, ali nakon prekida igre od 12 minuta zbog navijačke bakljade, a koju sam preko mikrofona morao lično smirivati kako sudija ne bi poništio utakmicu, stvari se vrlo brzo počinju mijenjati u našu korist.

Imali smo jedan prekid kod kornera, a ja vidim Jahića kako stoji k’o Sveta Gera. "Šta stojiš tu, pi**a li ti materina…", zagalamim na njega, "idi tamo zabiji gol!"

Ode on i – pazite molim vas ovo – zabije gol! Utakmica se tu prelomila…

Do kraja smo im zabili ukupno 4 komada i ostvarili jednu od najvećih pobjeda reprezentacije BiH u historiji. 

Ćirino remek-djelo

Revanš se igrao za svega pet dana na Bilinom polju u Zenici, stadion je bio rasprodan, a atmosfera uzavrela. Mi tome, međutim, nismo podlegli i bili smo na razini zadatka koji je stavljen pred nas. Već nakon 15 minuta vodili smo s 2:0.

Džeko je zabio oba gola, a ja sam samo zadovoljno sjedio, smješkao se i, gledao svoje remek-djelo.

Na kraju poluvremena, u kojemu je Belgija samo jednom zapucala na gol, stadionom je zaorilo skandiranje: "Ćiro majstore!", "Ćiro majstore!".

U tom trenutku sam znao da ćemo pobijediti te da nam niko više neće stati na put da osvojimo drugo mjesto u ovoj našoj strahovito jakoj grupi. Belgiji smo u 5 dana uzeli 6 bodova, a ni Turcima, koji su tada bili treće rangirana reprezentacija u Evropi, nismo dopustili da puno bolje prođu.

Kako onda, pitam vas, da se ne napijem… I Mato bi bio ponosan jer sam, čini se, napokon postao čovjek - napisao je Ćiro Blažević.