Glavni i odgovorni urednik propalog sedmičnika “Slobodna Bosna” Senad Avdić, umjesto odgovora tadašnjem listu “Ljiljan”, upućujući najteže uvrede na račun tog, svojevremeno njemu konkurentskog magazina (nakon što su u “Ljiljanu” Avdića optužili za neprijateljski odnos prema bošnjačkom narodu), u broju SB-a od 16. juna 1996. godine donio je tekst Fahrudina Đape objavljen 1993. godine u "Nedjeljnoj Dalmaciji". 

Sumnje i optužbe

- S kim mi, zapravo, imamo posla, neka se čitaoci uvjere na osnovu teksta koji donosimo. Tekst je sažetak feljtona što ga je u "Nedjeljnoj Dalmaciji", u februaru i martu 1993. godine, dakle u predvečerje hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu (kada je sve za tu agresiju spremno bilo izuzev "idejne osnovice"), napisao jedan od ljućih pripadnika Latićeve hajkačke ergele. A taj isti danas nikakvog posla u "Ljiljanu" nema osim da denuncira naš list kao "prosrpski" i "antibošnjački” - obrazložio je, između ostaloga, Avdić u SB-u od 16. juna 1996. godine pod naslovom “Svi Alijini ligističari”, referirajući se na istoimeni naslov feljtona koji je Fahrudin Đapo objavio u "Nedjeljnoj Dalmaciji” (februar - mart 1993. godine).

Kako tu tvrdi Avdić, Đapo (od 2011. do 2014. bio savjetnik aktuelnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, op. pr.) je u to vrijeme živio u Zagrebu te je u feljtonu “Tko je i za što se zalaže lider muslimanskog naroda: Svi Alijini logističari”, između ostaloga, objavio sljedeće:

- Jedno poglavlje u knjigama koje "će trebati da budu napisane" o odgovornosti za stradanja Muslimana Bosne i Hercegovine sigurno će biti rezervirano za Izetbegovićevu Stranku demokratske akcije koja je s prvim signalima rata sama sebe deligitimirala. Gotovo svi njezini osnivači i prvaci prešli su "u logistiku", ostavivši narod na milost i nemilost organiziranim bandama ubojica iz Srbije. Mnogi su čelnici SDA svoje patriotske obaveze i mobilizacijske pozive opravdali akreditivima raznih karitativnih organizacija i vladinih ureda uz nezaobilazni pečat i potpis Alije Izetbegovića, Alijini ljudi od povjerenja zakitili su se hrvatskim domovnicama i putovnicama, krenuvši po svijetu u unosnu akciju prikupljanja humanitarne pomoći i novca za pomoć Bosni. U džepovima većine rukovodilaca SDA zasjajile su se i zlatne "Dinners" kartice.

Izetbegović je svoje političke odluke, prema vlastitom priznanju, gotovo redovito donosio u neposrednim konzultacijama s neuobičajeno velikim brojem savjetnika. Gotovo cijeli sarajevski muslimanski intelektualni krug bio je privilegiran savjetničkim mjestom u kabinetu predsjednikovu. Temelji takve parapolitičke organizacije poljuljani su već u prvim mjesecima rata, a "predsjednikovi ljudi" pretvorili su se u njegove žestoke kritičare, nerijetko i tužitelje. Blisku Izetbegovićevu suradnicu dr. Dženanu Semiz-Efendić sumnje su odvele tako daleko da je u listu "Domovina" napisala: "Nedavno je objelodanjeno u hrvatskom tisku da je načelnik KOS-a bivše JNA Aleksandar Vasiljević u svom intervjuu za NIN naveo kako 'u najužem rukovodstvu SDA djeluju još uvijek dva saradnika KOS-a'. Postavlja se pitanje, nisu li oni poslužili KOS-u da inicira organiziranje SDA sa čelnim ljudima iz procesa 1983. godine, to prije što su tamo angažirani nedugo nakon što su bili pušteni iz zatvora?" Izetbegović se nije ni okrenuo na ovakve optužbe, a nikada nije javno govorio ni o izravnim susretima s generalom Vasiljevićem, bivšim prvim čovjekom KOS-a, neposredno pred rat u Bosni i Hercegovini. Aleksandar Vasiljević kaže da je "Alija Izetbegović zaista veliki igrač". Bivša JNA i njezina "željezna škola" KOS nisu se pretjerano trudili da prikriju svoj interes za Bosnu i Hercegovinu. Koliko su, međutim, uspjeli kadrovski ovladati bitnim političkim institucijama, može se samo sumnjati i nagađati. 

Špekulacije o nekoj izvanrednog moći KOS-a gotovo da su isto toliko opasne koliko i potcjenjivanja utjecaja ove tajne službe na političke tokove na prostoru bivše Jugoslavije. Stranka demokratske akcije sigurno je bila iznimno zanimljiva za KOS, a analiza njezine praktične politike pokazuje da je ona dobrim dijelom bila funkcionalizirana u pravcu rušenja prepreka koje su stajale na putu stvaranja hegemonističke srpske države na prostoru bivše Jugoslavije. Vjerski zanos muslimanskih masa u Bosni i Hercegovini artikuliran kroz politički pokret SDA i sasvim pozitivno motiviran iskorišten je kao prva točka optužnice protiv Muslimana Bosne i Hercegovine kao navodnih fundamentalista koji prijete kršćanskoj Europi. Beogradska propagandna mašinerija nije bila posve bezuspješna u svom svakodnevnom medijskom presingu, ponavljajući tezu o etničko-vjerskom sukobu u Bosni i Hercegovini i time pokrivajući pravu narav velikosrpske agresije na ovu državu – napisao je Đapo u „Nedjeljnoj Dalmaciji“ 1993., a prenio Avdić 1996. u „Slobodnoj Bosni“.

Liberalno krilo

U nastavku je, kako prenosi Avdić, u Đapinom feljtonu elaborirano i kako se Izetbegović u vrhu SDA „okružio svojim zatvorskim prijateljima dopustivši da osnovne ideološko-kadrovske tokove definiraju militantni imam Hasan Čengić i zagovornik "tvrdih" rješenja Omer Behmen“.

- Stranka se hermetički zatvara, a nepodobnima se proglašavaju svi oni koji za svoj etički i politički stav ne uzimaju kur'anski background. Iako Izetbegović tvrdi da se "negdje u pozadini nalazi ta povezujuća nit - islam". Stranka demokratske akcije po svim svojim simbolima i po unutarnjoj fizionomiji i infrastrukturi nametnula se kao dominantno vjerska stranka. Izetbegovićevo demoniziranje bošnjaštva kao nacionalne identifikacije bosanskih Muslimana i razlaz s liberalnim krilom koje su predvodili Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović takođe su bili u funkciji "čišćenja" stranke od "nepodobnih elemenata".

O ikonografiji na skupovima SDA

Dalje je Senad Avdić prenio i dio u kojem je Đapo u hrvatskom listu 1993. napisao:

- Znakovit je jedan Izetbegovićev dijalog sa masom svojih sljedbenika: "Braćo, nas neki optužuju da smo vjerska stranka. Jesmo li mi vjerska stranka?" - glasno je rekao Izetbegović. "Jesmoooo" - odgovorilo je više od pet tisuća članova. A na predizbornom skupu stranke na Ilidži.

"Nismooo!" - kazao je Izetbegović...

"Nismoooo!"

"Nismoooo!" - odgovorili su sljedbenici... -

Gotovo provokativna islamska ikonografija na skupovima SDA išla je naruku velikosrpskoj propagandnoj mašini, koja je, vješto manipulirajući iracionalnim strahom kršćanskoga Zapada od islama, postupno sebi i srpskim zločinačkim eskadronima davala alibi i legitimaciju za genocid nad Muslimanima Bosne i Hercegovine. Karadžić javno poziva Izetbegovića da se odrekne "Islamske deklaracije", prijetećim tonom govoreći kako "Muslimani Šerijat mogu uvesti u svoj život, a u naš neće nikada". Omer Behmen je u takvim Karadžićevim riječima vidio provokaciju "podmetnutu da bi se javnost angažovala da bi četnici, s kokardama na glavama, u Bosni i Hercegovini radili šta hoće".

Jedan do ideologa SDA, urednik "Muslimanskog glasa" i danas "Ljiljana" Džemaludin Latić pisao je kako je stvaranje islamske republike BiH izlišno pitanje zato što se kao muslimana po drugi put stavlja u poziciju krivca koji mora da se brani - umjesto da živim u skladu sa svojom sviješću i tradicijom". Pravo pitanje, po Latiću, koji se prvi put morao braniti na procesu u Sarajevu 1983. godine, glasi: "Mogu li bosanski Muslimani na ovim prostorima, od Novog Pazara do Bihaća, u Beogradu, Nišu, Bijelom Polju, Bileći, Bijeljini i Ključu, živjeti kao muslimani ili ne?" "Ovaj autohtoni slavenski narod - piše Latić - koji u islamu živi više od pet stoljeća, u XX stoljeću doživio je sa srpske strane tri velika nasilna pokrštavanja, strašan genocid od 1941. do 1945. godine i strašnu ateističku dresuru od blizu pola stoljeća, progone i iseljavanja!" - podsjetio je Senad Avdić 1996. šta je, između ostaloga, Fahrudin Đapo, tadašnji novinar „Ljiljana“, pisao tri godine ranije.

O eliminiranju imena Bošnjak

- Eliminiranjem povijesnoga muslimanskog nacionalnog imena Bošnjak, uz inzistiranje na vjerskom imenu musliman, s distinktivnim velikim "M", prvaci Stranke demokratske akcije direktno su stajali u blok s "promicateljima hrvatske i srpske nacionalne ideologije (koji su) u okviru ove zajednice tradicionalno afirmirali univerzalizam islama, čime su zapravo potkopavali zahtjeve za posebnim muslimanskim nacionalnim identitetom" (Ivo Banac). "Muslimanski narodi - pisao je Izetbegović početkom sedamdesetih u "Islamskoj deklarciji" - nemaju 'dara' za nacionalizam. Da li treba da se žaloste nad ovom činjenicom?" Prema istom Izetbegovićevu djelu, "panislamizam je uvijek izvirao iz samog srca muslimanskog naroda, nacionalizam je uvijek bio uvozna roba."

Još jednu krucijalnu razliku između Zapada koji živi "pod formalnim znakom kršćanstva" i islamskog učenja navodi Džemaludin Latić govoreći kako je "Zapadu razdvajanje vjere od politike svetogrdno". O onome za što ga mnogi često optužuju, o težnji da u Bosni i Hercegovini uvede islamski poredak, Izetbegović je u bezbroj navrata govorio odrečno. Oponenti su mu, pri tome, često navodili dio iz "Islamske deklaracije", u kojemu piše: "U jednoj od teza za islamski poredak današnjice, naveli smo da je prirodna funkcija islamskog poretka težnja za okupljanjem svih muslimana i svih muslimanskih zajednica u svijetu. U današnjim prilikama ova težnja znači borba za stvaranje velike islamske federacije od Maroka do Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije..." – pisao je također Đapo 1993., a podsjetio Avdić u SB 1996.

(Nastavak feljtona donosimo u ponedjeljak)