Darko Cvijetić, bh. pjesnik i pozorišni djelatnik, rođen je u Ljubiji kod Prijedora 11. januara 1968. godine. Osnovnu i srednju Elektrotehničku školu završio je u Prijedoru i od tada je vrtlar. Pisanjem se bavi, kako kaže, otkad piše, a najznačajnije knjige su mu „Masovne razglednice iz Bosne“, „Manifest Mlade Bosne“, „Emotikoni u viberu“... U pozorištu je od rođenja, glumi, režira... Predstava „Feničanke, materijali“ njegov je autorski projekt, režirao je “Bunar”, prema tekstu Radmile Smiljanić... Najznačajnije uloge su mu Raskoljnjikov, Boris Davidovič Novski, Estragon, Clow... Sretno je oženjen Ljiljanom i ponosni otac Danje, studentice grafičkog dizajna
1. Nedavno ste na Pozorišnim/kazališnim igrama u Jajcu dobili nagradu za režiju za predstavu „Bunar“, rađenu prema tekstu Radmile Smiljanić. Ističete da Vam to mnogo znači.
- To je priznanje kući, jer su mnogi prije mene sanjali to priznanje. Utoliko je jače jer ja nisam završio akademiju. Nema budale koja mi to nije nabila na nos. “Ako nema akademije, onda treba dobiti dvije nagrade, jednu zato što je bolji od vas koji imate akademiju, a tek onda zato što je najbolji”, kako bi to rekao Josip Pejaković.
2. Nije da niste pokušavali, koliko mi znamo, i u Sarajevu i u Zagrebu.
- Na kraju se to svelo na autodidaktizam, samoučenje, u smislu da sam bio asistent svima koji su bili ovdje. Danas, zahvaljujući internetu, možeš da studiraš šta hoćeš. I danas se to potvrđuje da su najveće budale i najškolovanije budale.
3. Možete li ovo posljednje malo bolje pojasniti?
- Nisu sav užas koji nam se sad događa, mislim na one koji će se odreći svega iz Jugoslavije osim svoje diplome, kreirali radnici, nego su ideolozi bili školovani ljudi. I zna se koji.
4. I dalje pišete, o čemu?
- O svemu što vidim kroz prozor. Fenomen je da neko objavi tri rukopisa u pola godine. Kako? Slovenci su napravili izbor mojih pjesama na slovenačkom jeziku i ta knjiga je objavljena pod imenom „Paraolimpijske himne“. „Ježene kožice“ objavljene su u Zenici u izdavačkoj kući „Vrijeme“. „Emotikoni u viberu“ u izdanju „Samouprave“ iz Sarajeva. Pogodilo se tako da kome god sam poslao rukopis bio je prihvaćen. Sad trebam pauzirati najmanje godinu da ne bih pomislio da sve što pišem valja.
5. Skromnost jeste vrlina, no Vi ipak znate svoje pjesničke vrijednosti.
- Od svojih deset knjiga izdvojio bih dvije pjesme, ali to isto bi uradio i Visten Oden.
6. U svojim knjigama i pjesmama pišete i o vremenu rata u Prijedoru.
- Nisam birao mjesto na kojem ću se dogoditi. Dogodio sam se u Prijedoru. To smatram elementarnim poštenjem i najmanjim mogućim literarnim vraćanjem duga za dar koji si dobio, da pišeš.
7. Sada ste već čest gost različitih književnih i pozorišnih festivala u BiH i regionu.
- Bio sam dva puta na „Sarajevskim danima poezije“ s možda najvećim pjesnicima u Evropi, tako će biti i ove godine, u septembru. Sada slijede promocije knjige „Emotikoni u viberu“ u Beogradu, u Zagrebu, potom opet Sarajevo, Novi Sad, Ljubljana... Sve je potpuno isti posao, zaliti ružu, biti otac, pisati pjesmu, režirati predstavu, odnijeti samoj majci ručak, reći komšiji dobro jutro...
8. Poezija Vam se prelila van BiH.
- Da, počevši od prevoda na slovenački, postoje već pregovori o izboru pjesama na talijanski, hebrejski, njemački. Doktorica Lajtman sa Zagrebačkog sveučilišta ove je godine na slavističkim studijama u Krakovu predstavila naučni rad na temu „Smrt u pjesništvu Darka Cvijetića“, ove godine u čikaškom časopisu za poeziju, jednom od najvećih na svijetu, prevedeno je nekoliko mojih pjesama u rubrici „Srednjoevropski pjesnici“.
9. U čemu još uživate?
- U mladosti svog djeteta, u pozorištu, u mogućnosti da svaki dan za ovaj svijet učinim nešto.
10. Bez čega dan ne smije proći, pa makar na minutu?
- Svaki dan gledam nebo jedan minut. Ali ozbiljno ga gledam. 365 minuta godišnje ja gledam nebo i nebo gleda mene, odnosno mogu da zavirim u ponor i da ponor zaviri u mene.
11. Boli li Vas to što Vam prijatelji odlaze iz Bosne i Hercegovine?
- Naravno, ja svoj boravak u crvenom soliteru doživljavam kao boravak monaha u manastiru. Jednom je moj učitelj rekao: „Vaše je da pišete, sve drugo su izgovori“.
12. A odlazak mladosti?
- Uskoro ću biti najstariji u soliteru i moći ću sam da se vozim liftom i tako ostvarim dječački san.
13. Slobodno vrijeme?
- Samoća, internet u smislu da možeš biti na glečeru, a pisati za “New York Times”. Možeš živjeti i u Prijedoru ili bilo gdje, pa i najmanjoj bh. kasabi, bitno je samo da ima Wi-Fi.
14. Postoje li ljudi koji Vas oduševljavaju?
- Viktor Ivančić, zbog svog vječno naoštrenog pera (zato što je završio elektro školu kao i ja), pjesnik Mladen Blažević, koji je pobjegao iz grada na selo i ima puno djece, uzgaja paprike i piše genijalnu poeziju. Glumac Dragan Jovičić, jer smo nedavno otkrili da smo rođaci, i Miljenko Jergović jer razmjenjujemo noćne e-mailove.
15. Ima li tu „običnih“ ljudi?
- Moja supruga koja drži nebo iznad mene da mi se sve ne sruči na glavu.
16. Čitate li novine?
- Čitam, još čitam. To je dio „šuškavog“ rituala kojeg se ne odričem. Na istom kiosku već godinama.
17. Je li Vas strah da ćete prestati pisati?
- Nema većeg straha za pisca i nema pisca koji nema taj strah. Taj strah dobiješ čim napišeš prvu rečenicu u životu.
18. Koju biste pripovijetku izdvojili
- „Smrt Ivana Iljiča“ Lava Tolstoja zato što tu priču čitam svake dvije godine. Zato što se s vlastitom smrtnošću suočavam u toj priči, a to se ne može podnijeti više nego svake dvije godine.
19. Možete da se pohvalite da ste svojoj kćerki poklonili zvijezdu.
- Kćerki sam za 18. rođendan poklonio zvijezdu na nebu. Ona je odabrala i rekla mi: „Ono je moja zvijezda“. Uvijek je to njena zvijezda i kad bude baka, niko ne može da joj je otme i bit će tu i kad i njena unuka bude baka. Treba imati svoju zvijezdu.
20. Gdje sebe vidite za neko vrijeme
- Kao dedu u parku na klupi s bočicom pitke vode i kesom smokija, a unuče se igra.
