Alija Izetbegović, tadašnji član Predsjedništva BiH i predsjednik Stranke demokratske akcije, u ekskluzivnoj izjavi za "Slobodnu Bosnu" od 20. marta 1999. godine komentirao je atentat na federalnog doministra policije Jozu Leutara i reakcije koje su povodom toga uslijedile. 

O tvrdnji Jelavića

Na početku je “Slobodna Bosna” napomenula da je dan ranije u štampi osvanula izjava, tačnije optužba, člana Predsjedništva BiH Ante Jelavića o direktnoj odgovornosti bošnjačkog političkog vrha za atentat na zamjenika federalnog ministra unutrašnjih poslova Jozu Leutara i srdit odgovor Predsjedništva SDA na ovu izjavu.

Na upit SB-a kakav je njegov lični odgovor na Jelavićevu optužbu, Alija Izetbegović je kazao:

- Moj odgovor je istovjetan sa odgovorom Stranke. Možda bih mogao dodati da sam, uz sve ostalo, i iznenađen neozbiljnošću izjave čovjeka koga sam držao ozbiljnim ili, ako hoćete, neozbiljnim izjavama o vrlo ozbiljnim stvarima. Ovo je ipak Evropa i ne može se pričati bilo šta. U svom saopćenju Predsjedništvo SDA je zatražilo dokaze. Naravno da ih g. Jelavić ne može ponuditi jednostavno zato što bošnjački vrh nikada nije bio umiješan u nešto slično. Sa nama se mnogi ljudi slažu ili ne slažu, nabrajaju nam grijehove koje smo počinili i koje nismo, ali umiješanost u terorizam do sada nam niko nije spočitavao. Ali, evo, sada se to i dogodilo.

U proteklih skoro deset godina teško je bilo kontrolirati proključalu Bosnu. Zemlja je u izvjesnim trenucima ličila na vulkan. Nismo se uvijek najbolje snašli, ali činili smo najbolje što smo u tim prilikama mogli.

Intimno vjerujem da je slučaj sa g. Leutarom iskorišten (da li i organizovan?) da bi se zaustavio proces uspostave Federacije koji je, iako sporo, neumoljivo išao naprijed. Mješovita policija bila je svugdje manje-više uspostavljena, negdje realno, negdje simbolično, ali je bila uspostavljena i to je moglo da ide samo naprijed. Ne natrag.

Za proljeće se naslućivao pravi pokret povratka ljudi kućama, posebno u Sarajevo i Mostar. Kad je riječ o Mostaru, znali smo za otpore i odbojnost hrvatskih tvrdolinijaša prema ovom projektu i samo smo se pitali šta će učiniti da to osujete. Jer, Mostar je posljednja tvrđava i test. To znamo mi, ali to znaju i oni. Da li je to - to, vidjećemo. Govorim samo o političkoj logici, a ne o činjenicama.

Uporno tragati

Šta mislite ko bi mogao stajati iza ovog zločinačkog čina i šta u ovoj situaciji činiti?

- Na pitanje ko je izvršilac, ili ko bi to mogao biti, pouzdano može odgovoriti samo istraga - ako ikada odgovori. Nažalost, nemamo razloga za veliki optimizam. Svojevremeno je jedan britanski list istraživao fenomen terorizma u svijetu i utvrdio da je samo u manje od 1% slučajeva izvršilac otkriven. Sve do danas ostale su nepoznate ubice Džona Kenedija, Ulofa Palmea, Alda Mora, vodećih ljudi u visoko organizovanim državama.

Jedno vrijeme, vi mladi se toga ne sjećate, Crvene brigade su harale Evropom, a policija je nemoćno širila ruke. U posljednjih 30 godina u Irskoj su izvršene stotine diverzija, samo u nekoliko slučajeva izvršioci su otkriveni. Očito, kad je riječ o terorizmu, treba se baviti uzrocima, a ne posljedicama. Ali, ako bih se ipak upustio u nagađanje ko bi mogao biti izvršilac ovog posljednjeg atentata, rekao bih: ili je neka naša budala, ili je neki njihov vrlo inteligentan čovjek, naravno, u oba slučaja ekstremisti. Postoji i treća mogućnost - organizovani kriminal, ali to više nije politički kontekst.

Šta činiti? - Uporno tragati za počiniteljima i uključiti, bez rezervi, sve koji nam u tom poslu mogu pomoći. Kao što znate, to smo već učinili. Na naš zahtjev u zajedničkoj istrazi već učestvuju eksperti SFOR-a, IPTF-a, Amerikanci i drugi. A što se tiče političke akcije, nama jedino preostaje - nastaviti gurati projekt cjelovite Bosne naprijed i poručiti ekstremistima: nećete nas omesti, vratićemo se u Mostar, ujedinićemo grad, sviđalo se to vama ili ne. Naravno, ako se radi o "njima".

Kako je Senad Avdić spalio iluzije: Zašto bi Hrvati ubili Leutara?!

Zanimljivo je da je Senad Avdić dugo vremena u svom prošle godine ugašenom sedmičniku uporno negirao izjavu prvog predsjednika nezavisne BiH Alije Izetbegovića da su Leutara mogli ubiti hrvatski ekstremisti. Tako je Avdić u svojoj kolumni “Noćas spaljujemo iluzije” od 20. januara 2000. godine objavio tekst “Zašto bi Hrvati ubili Leutara?!”. Tu je, između ostalog, tvrdio kako izvještaj Federalnog MUP-a o okolnostima ubistva Joze Leutara “mnogo više skriva nego što otkriva, mnogo više pitanja otvara nego što ih stavlja ad acta, neuporedivo više informacija nudi o profesionalnom profilu i političkim afinitetima onih koji su ga pisali i onih koji su tragali za ubojicama nego o motivima i, konačno, imenima počinitelja zločina i njihovim nalogodavcima!”  

- Promptno je svoje mišljenje o kvalitetima materijala iznijela Misija UN-a u BiH i čelništvo udružene međunarodne policije: izvješće MUP-a o atentatu na Leutara nije prihvaćeno, a njegovi autori su vraćeni na popravni. Sličan prezir prema ovom "senzacionalnom štivu" ispoljio je i Ured Visokog predstavnika, a prema dostupnim informacijama ni Kantonalno tužilaštvo nema ništa drugačije, odnosno bolje mišljenje o njemu – tvrdio je Avdić.

Kritizirajući policijske navode o “NN izvršiocima”, Avdić dalje zaključuje kako se može “dokučiti da su N. N. lica najvjerovatnije hrvatske nacionalnosti, da su po svemu sudeći fanatične pristalice Hrvatske demokratske zajednice, i to njene hercegovačke idejno-političke sekcije”.

- Na osnovu čega MUP-ovi istražitelji dolaze do ovakvih sudbonosnih zaključaka? Pa, reklo bi se mnogo više na temelju određenih indicija političko-idejne naravi nego na temelju čvrstih dokaza zasnovanih na profesionalno provedenim istražnim radnjama. Ali, šta drugo i očekivati od policije koja je dopustila da se petnaestak minuta nakon atentata na licu mjesta, odnosno mjestu zločina šetka i Kurto i Panto, uključujući ministre Federalnog i Kantonalnog MUP-a, ali i obične "znatiželjnike"; od policije koja dopušta, a krunski svjedoci vozač Željko Ćosić i "slijepi putnik" Ivo Rezo bez ikakvih policijskih istražnih radnji napuste Sarajevo; policije koja ni dan-danas nije stoprocentno sigurna kojom je vrstom upaljača Leutar poslan na onaj svijet i, konačno, od policije koja se u rasvjetljavanju ovog slučaja nužno mora oslanjati uglavnom na političko-stranački ambijent i kontekst i "šire" implikacije društvene, političke i (među)stranačke.

Zato se iz izvještaja FMUP-a lakše daju saznati odnosi unutar Hrvatske demokratske zajednice BiH i pozicija pokojnog Joze Leutara unutar njih, nego što imamo priliku steći uvid u osnovne tehničke okolnosti pod kojima je atentat izvršen. Osnovne indicije i ulazne informacije policajcima FBiH da Leutarovog ubojicu potraže unutar "hrvatskog faktora" korištene su iz izvještaja AID-a, prema kojem su djelatnici bošnjačke tajne policije tokom bezmalo cijelog kritičnog (prethodnog) dana pokrivali kretanje doministra unutarnjih poslova i njegove pratnje. Bezmalo zbog toga što je Leutarovo vozilo, prema tvrdnjama agenata AID-a, njihovoj nadljudskoj pažnji i oku sokolovu izmaklo samo tokom nekih pedesetak minuta. Unutar tih pedeset minuta "rupe", federalni su policajci tražili prostora za svoj analitičko-istražni angažman. Našli su ga, najvjerojatnije, u pretpostavci da je vozač Leutarovog službenog "golfa" Željko Ćosić za to vrijeme skoknuo do najbliže "hrvatske" teritorije (Kiseljak, Vitez?!), gdje su mu majstori "na brzaka" ugradili smrtonosnu eksplozivnu napravu koja će narednog jutra ubiti doministra.

Stvar izgleda prilično uvjerljivo za zaljubljenike jeftinih kriminalističkih romana, međutim, za one koji vole Spilenea, Chandlera ili Simenona čitava priča ne vrijedi ni pišljiva boba. Prvo, kako će tužitelj izaći pred sud sa saznanjima koja su prikupljana tokom tajnog policijskog praćenja po hijerarhiji drugog čovjeka policije!? Šta treba misliti o ministru koji tolerira tajno pokrivanje njegovog zamjenika!? Koliko se takvom ministru, čak i da je stoprocentno u pravu, uopće može vjerovati kada bilo šta govori, piše ili dokumentira. Drugo, nije poznato da je teroristička praksa ikada zabilježila da je neko ko je unaprijed znao da je u automobilu paklena naprava sjeo za volan i nastavio dalje voziti kao da je sve ama-ha uredu?

Toliko ako se držimo policijske logike. Ukoliko se slučaj prebaci u sferu političke motivacije, stvari stoje još pogubnije po materijal FMUP-a upućen Tužiteljstvu. Svako ko išta zna o odnosima unutar HDZ-a BiH dobro zna da je unutar hrvatske politike Leutar bio manje-više marginalna figura. Njegov utjecaj i ugled u Hercegovini su bili ništavni, smatran je nužnim zlom koje je još pride "oženjeno Srpkinjom". O saznanjima, a pogotovo dokumentima o kriminalu (ili zločinima) u Hercegovini, mogao je samo sanjati. Sve što je eventualno mogao znati i dokumentirati ticalo se srednjobosanske teritorije i Sarajeva. Javno je objelodanio samo to da će iznijeti saznanja o ubojstvima Hrvata u središnjoj Bosni. Nešto malo je mogao znati i o gigantskoj aferi "Promdei-banka". Doduše, na skupovima HDZ-a stidljivo se zalagao da policijski i vojni dužnosnici odgovaraju po hijerarhijskoj, a ne stranačkoj logici: premalo da bi ga neko zbog toga ubio. I tako dalje, sve nelogičnost do apsurda, sve apsurd do nevješte konstrukcije. To je rezultat gotovo jednogodišnjeg rada Žilića i njegovih suradnika na rasvjetljavanju ubojstva nekada drugog čovjeka federalne policije Joze Leutara!

Ako je već ovaj izvještaj morao i trebao biti takav, dakle sa unaprijed postavljenom političkom tezom, onda je trud bio potpuno izlišan: moglo se jednostavno postupiti kao Haris Silajdžić, nadmeno i superiorno, kada je otprve za auto-bombu koja je raznijela pola zapadnog Mostara optužio "kočničare Federacije" poznate pod šifrom "hrvatski ekstremisti"! Koji doduše imaju karakteristične bradice, bosanske pasoše i žive u rustikalnim krajolicima centralne Bosne... – tvrdio je Senad Avdić u tekstu od 20. januara 2000. godine.

(Sutra: “Slobodna Bosna” 1999. godine: Napad na Leutara, prema zvaničnoj policijskoj evidenciji, je 132. teroristički akt koji je za dvije godine izvršen u BiH; Počinitelji su otkriveni u samo 25 slučajeva)