Kad je veliki protest penzionera u srijedu pred Vladom Federacije BiH prijetio da eskalira i kad se u trenutku više nije znalo hoće li penzioneri izgubiti i ono malo strpljenja, u masu je, svjedoče mnogobrojni, ušao Josip Pejaković i smirio strasti. 

Poručio je penzionerima da i sami snose odgovornost za situaciju u kojoj su oni i mi zajedno s njima, da je njih 400 hiljada ogromna glasačka mašinerija, da trebaju stati, razmisliti, a prije svega u tom trenutku iz Sarajeva svijetu odaslati sliku dostojanstva. 

- Dosta je bilo loših slika iz Sarajeva – poručio je Pejaković.

Umrijeti kao čovjek 

Odakle Vi na protestu penzionera? Pa Vi ste još aktivni, puno radite, igrate predstave? 

- Otišao sam da čujem šta su zahtjevi. I pomalo egoistično i zbog sebe, jer svi moji pokušaji da se izborim za to što postoji u svim dijelovima bivše Jugoslavije – status zaslužnog umjetnika - bili su bezuspješni. Nedavno je umrla Nada Đurevska, kojoj je taj status pripadao, ali nema nikakve koristi od toga što će neko sutra, post festum, reći da je Nada bila zaslužni umjetnik. Njoj je bolesnoj trebala pomoć da umre kao čovjek. Ako je bila toliko važna kao što su govorili nakon njene smrti. Za života i Nada i mnoge moje kolege bezobzirno su odbačeni.

No, Vi to ne dozvoljavate, Vi ste glasni, Vi ne prešućujete.

- Tragedija je u tome što je sistem vrijednosti sveden na najnižu moguću mjeru. I ja sam poslan u penziju sa 65, pa je tadašnji ministar Ivica Šarić potpisao da mogu još da radim, pa došlo do tadašnjeg premijera, nekog Zeljkovića. On kaže: “Ma ko je taj Pejaković, neka ide u penziju”. Pristao sam, ne želim da se moje ime povlači, da mi neki Zeljković određuje koliko ja vrijedim. Pristao sam na autorski honorar u visini moje penzije.

Pa zašto niste otišli uživati na Vlašić, u zavičaj, živjeti mirno, bez stresa, u prirodi...

- Imam tamo kuću i sedam duluma zemlje, imam puno bolje uvjete nego u Sarajevu, ali opet sam u Sarajevu. Nemam od čega živjeti, to mnogi ne vjeruju, ali nemam. Zato moram da radim. Ali, tome sam naučen, da radim do posljednjeg časa. 

Rekli ste mi ipak da ne smijemo, ne možemo, ne trebamo biti negativni, pesimistični. Da ima uvijek i pozitivnoga. Gdje Vi to pronalazite?

- Da živim samo u negativnom, ja bih vjerovatno do sada poludio.

Ali odavde idu samo loše, negativne, pesimistične poruke.

- Misle i u Beogradu i u Zagrebu da smo mi primitivni, neobrazovani, glupi, da zavisimo od njih kao od neke droge. Naši svi uspjesi su tamo, nisu u Sarajevu, nisu nikad ni bili. Ova je zemlja više ovisna o susjedima danas nego što je ikada bila. 

Ako i imaju tako loše mišljenje, složit ćete se da i mi ne radimo puno da ih demantiramo, da kažemo kako je drugačije.

- Pa da, mi im stalno nudimo argumente za to. Evo vidite, ja nikada nisam javno govorio o predstavama, serijama, kulturi koju nudimo. Eto, nisam se javio na telefon Isoviću i Jukiću koji su radili seriju „Lud, zbunjen, normalan“. Time sam jasno rekao šta mislim. Pitao sam onda jednom Mustafu Nadarevića, pa šta tebi treba da igraš u toj seriji, ti si veliki glumac. Mustafa mi je rekao: „Josipe, ja sam zaradio više za godinu u toj seriji nego u čitavoj karijeri. Je li ti jasno“?

Meni je jasno, ali se čudim kako to Vama nije jasno.

- Osjećam ja posljedice. Čim se pokrenem i okrenem odavde, svađam se s ljudima iz Srbije i Hrvatske. Kad sam otišao kod Stankovića u emisiju „Nedjeljom u 2“ na HTV, zove me menadžerica iz Hrvatske i vrišti, veli da sam svojim izjavama doveo hrvatsku turneju u pitanje. Pa zašto? Što sam rekao da znam šta nisam. Šta sam ja to rekao da je moglo ugroziti moje bitisanje u Hrvatskoj? 

Krvava priča

Možda je i do Vas, očekuje se da jasno i glasno kažete kojem narodu pripadate.

- Pa ne mogu ja nikada biti toliki Hrvat koliki oni žele da budem. I što će mi to?! 

To je koncept društava u regionu. Pripadnost jednoj naciji bude presudnija od zanimanja, znanja, obrazovanja.

- Pa mogao sam i ja biti ministar, nuđeno mi je to. Za mene se govorilo da sam zajedno s Omerom Pobrićem i Safetom Isovićem osnovao SDA, pa su valjda htjeli da mi se revanširaju. Možda sam i trebao prihvatiti, lakše bih se utopio u ovo što vi tvrdite da je realnost. Jedino što bih se morao svako jutro brijati, imati odijela, šoferi bi me čekali. Ali, kad bih se tome posvetio kao što sam se posvetio pozorištu dok sam bio direktor Drame, bio bih odličan ministar. Ali, to samo govori kako je ovo nikakvo vrijeme, kako je ovo vrijeme koje samo treba preživjeti. I ništa više! Ne tražiti ništa više od toga jer će onda svaki pokušaj da tražim više osjetiti moja porodica, pa će me pitati - a što ti je to trebalo? Ali, šta ako svi šutimo? 

Vi ne šutite, od sedamdesetih glasno govorite. Od monodrame “On meni nema Bosne” do ove posljednje „Bh. stend-drp tragedy“, preko političkih angažmana, Vi ne šutite.

- Ja sam u scenskom smislu posljednji Mohikanac koji Bosnu nadređuje na ovakav način. Zato i igram ovu zadnju predstavu, koja je popriličan osinjak novih informacija. Vrše na mene pritisak da ne igram nju, da ne igram „On meni nema Bosne“.

Ko vrši pritisak?

- Pa ima oko mene ljudi koji imaju interes da radim s njima, eventualno kao muzička pauza među pjevačima, da nekome pravim karijeru, da mi bacaju milostinju. Pritisak prave i na moju porodicu, da utječu na mene, da više ne radim i govorim o nečemu što dvije trećine ljudi ne prihvata, a postalo je svojina samo jednog naroda. Nepravedno je što je Bosna autorski pripala Bošnjacima i to zahvaljujući rigidnim politikama kod Srba i Hrvata.  

Jednostavno, ovi drugi su očarani time što žive u Bosni, primaju plaću od Bosne, bljuju po Bosni, a kad sve ovdje dobiju i otmu, odu u Srbiju i Hrvatsku da uživaju. Ja sam jednog trenutka zato sve zgužvao u sebi i počeo raditi novu predstavu, ima takav naziv da bih privukao publiku. Mislili su da je u pitanju neka zafrkancija, a ja sam ispričao ozbiljnu, krvavu priču o Bosni u kojoj se krije rješenje.

Čudan zeman

Vi, dakle, imate rješenje za Bosnu? 

- To je Abdulvehab Ilhamija, šejh iz Žepča. On je rješenje. On je bio najveći uglednik tog doba. Udavio ga je na travničkoj tvrđavi Dželaludin paša. Ilhamija je napisao pjesmu „Čudan zeman nastade“ i zbog te je pjesme zadavljen. U isti sat, u isti dan kad i Murat kapetan Gradaščević, brat Huseinov. Ilhamiju su sahranili pod zadnji basamak na ulasku u kulu, da ga gaze i mrtvog. To su radila naša braća. Tu je i priča o Huseinu kapetanu Gradaščeviću, koji je postao prvi pravi bosanski vezir, dao slobodu i drugima, u svojoj vojsci je imao 30 posto kršćana, gradio im bogomolje. Tu je rješenje.

Kako kad i danas, toliko godina poslije, Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH, nudi Bosnu u amanet.

- Nisam ja ozbiljno shvatio tu priču. Nije naš problem izvan, nego unutar BiH. Kad imate bespravno izgrađen objekt, kakav je RS i nadolazeći entitet, a hoće da se legaliziraju, onda imate i ovakve priče. Miraz koji je Bosna unijela, historijski i kvalitativno i kulturološki i materijalno, jači je od svih njihovih entiteta i amaneta. 

Čini mi se da uporno bježite od konkretnih odgovora na politička pitanja. Jeste li umorni od politike ili, jednostavno, više nećete da se bavite njome?

- Ja s politikom neću ni pod razno da imam posla. Svi su me do sada zloupotrijebili. Nije moj gubitak što sam govorio, već što sam izgubio vrijeme podržavajući one koji to nisu zavrijedjeli. Jer, ovo je ništa. I nije problem što ne valja stanje nigdje u ovoj državi. Problem je što njom upravljaju nekompetentni. Budućnost BiH je u dobrim djelima, koja će pobijediti surovost i teror koji je dolazio u BiH. Nekako smo se pomirili s tim napadima izvana. Ali, ne mogu se pomiriti s tim napadima iznutra.

Ante Marković, „Agrokor“ i regija

Nekako za Vama ide glas da možete predvidjeti situaciju, pa da znate šta će se dogoditi?

- Ja bih dao sve na svijetu da 1975. nisam pogodio da će se ovo Bosni dogoditi. Ja ne bih bio ja kad ne bih rekao nešto u šta više niko ne vjeruje. Ante Marković me je oslobodio puno problema, omogućio mi da živim kao čovjek, on mi je pokazao put kojim će ovo sve ići. Falila mu je još jedna godina da postavi na noge jedan prostor između Srbije, Hrvatske i BiH. 

Neku regionalnu uniju, nalik Evropskoj?

- Tu niko ništa ne bi izgubio, sve bi ostalo isto, ali ne bi bilo 1.750 kilometara granice s jedne i 920 s druge strane. Slobodno tržište, mi prodajemo njima, oni nama. 

No, Hrvatska je već u EU i ništa od toga.

- E, pa nije. Te 2011. i ja sam rekao Anti (Markoviću, op. a.) – “Hrvatska će ući u EU”, a on je rekao: “Kad propadne „Agrokor“, molit će oni da uđu u regionalni savez”. On je to znao. Ja sam prepoznavao nacionalističke nakaze, koji su krvoločno bili protiv Bosne. On je znao rješenja.