Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ
S naše strane nije bilo nikakve inicijative i naša delegacija je tavorila u Ženevi, sve dok se jednog dana iznenada u Ženevi nije pojavio sam Alija Izetbegović.
Njegova pojava je bila iznenađujuća za sve nas, budući da niko iz naše delegacije nije znao da on dolazi, niti razlog njegovog iznenadnog dolaska, pogotovo što u samim razgovorima nije bilo nikakvog osnova da šef naše države dolazi u Ženevu jer se nije radilo o bilo kakvom sporazumu koji bi trebao biti prihvaćen ili odbijen ili o bilo čemu što bi bilo vezano uz razgovore i njihovu sadržinu, a da to nije mogla da rješava i o tome prosuđuje naša delegacija.
Ipak sam odlučio upitati Izetbegovića otkuda i zbog čega je predsjedavajući našeg Predsjedništva i šef naše države došao u Ženevu, šta je to tako važno i hitno da je on morao doći i to bez znanja naše delegacije.
Na moje pitanje Izetbegović je odgovorio da su ga na razgovor pozvali Oven i Vens (specijalni izaslanici lord Dejvid Oven - David Owen i Sajrus Vens - Cyrus Vance, koji su početkom 1993. predložili mirovni plan za BiH, op. pr.). Ja sam na to reagirao rekavši:
„Alija, ti si šef jedne države, a njih dvojica su činovnici UN-a i EU i oni nisu intitulirani da tebe pozivaju, nemaju taj kapacitet i pravo, pogotovo što je tvoja država u ratu, a ti si glavnokomandujući naše Armije i ti ne treba, izuzev ako je nešto veoma bitno, kao npr. postizanje sporazuma, da na njihov poziv dolaziš njima na noge. Oni su trebali tebi doći, kao što to rade kad god im padne na pamet. Za tako nešto bi morao biti neki veliki razlog.”
Izetbegović mi nije odgovorio na moju primjedbu, ali je vodio razgovore s Ovenom i Vensom i to bez prisustva ikoga od nas. Naime, dva dana kasnije, kada se Alija spremao na put u zemlju i kada smo svi bili okupljeni u salonu hotela u kojem je odsjeo i vodili konvencionalan razgovor, došlo je, što se tiče mene, do objašnjenja cijele ove historije. Prisutni u salonu su bili svi članovi naše državne delegacije i dvojica Šaćirbegovića koji su za tu priliku došli u Ženevu.
Alija ni tada nije dao objašnjenje svog dolaska, ali je na kraju zamolio sve prisutne da se povuku, a mene je zaustavio da bi o nečemu razgovarali. Za neke od prisutnih je taj njegov postupak bio neugodan, ali su se svi povukli i nas dvojica smo ostali sami. Tada mi je rekao da su ga dva predsjedavajuća pozvala da bi mu predložili da stupi u direktne pregovore s Bobanom i Karadžićem, jer bi, navodno, time mirovni proces bio otvoren i mi bismo se približili rješenju.
Neizbježna podjela
Na to sam veoma oštro reagirao, rekavši:
„Prvo, Alija, ti kao šef države i inače je u diplomatskoj praksi zakon, nikada ne treba sam da razgovaraš s ljudima i to iz dva razloga. Prvi je da, kad si sam, tada ti mogu svašta reći, čak i prijetiti, a da za njih nema nikakvih posljedica, jer nema svjedoka takvih razgovora. Drugi je da imaš uvijek odstupnicu u tom smislu da ni sam ne treba da govoriš bez svjedoka. Stoga, Alija, nipošto ne prihvataj taj prijedlog, to da ti razgovaraš sa onima koji su se digli protiv Ustava i državnog ustrojstva i uz to vrše masovna ubijanja, nisu tebi partneri i takav postupak ne dolazi u obzir. Ta dvojica su sa stajališta našeg zakona kriminalci koji su ustali protiv ustavnog sistema i započeli rat i bezrazložno ubijanje ljudi. Ako pristaneš da s njima direktno razgovaraš, oslobađaš ih te kvalifikacije, vi postajete strane u sukobu, mi gubimo poziciju napadnute države i konsekvencija je neizbježna podjela Bosne i Hercegovine. Osim toga, oni su silom uzeli kontrolu nad dijelovima naše teritorije, ali zapamti, neke su države uzele silom kontrolu nad cijelim teritorijama drugih država, ali ako su to učinile bespravno, one su izgubile. To što neko silom kontrolira ne može biti osnova za pravno osnovano rješenje. Oni su pobunjenici protiv ustavnog poretka i to oni koji ubijaju civile i napadaju državu. To gledište mi nikada ne smijemo izgubiti, ne samo teorijski i u smislu istine nego i praktički u smislu da ne prihvatamo nikakvo rješenje koje previđa tu činjenicu“.
Na moje riječi je Alija odgovorio da je već pristao da razgovara s Bobanom i Karadžićem i da me je zadržao da mi kaže kako bi želio da pođem s njim sutra ujutro u Zagreb, gdje je već kod Tuđmana aranžiran razgovor između njega i Bobana. Ja sam mu zahvalio na pozivu, ali i rekao da ja s Bobanom nikada neću pregovarati, osim što ću biti svjedok na sudu kada mu se bude sudilo zbog zločina nad muslimanima u Hercegovini i zapadnoj Bosni.
Nakon tog razgovora nikada više nismo nas dvojica razgovarala o tim pitanjima, jer je uskoro sve postalo jasno, a osobito kada je bio lansiran Oven-Stoltenbergov plan o stvaranju unije tri države, od kojih bi svaka bila neovisna kao ustavnopravni i politički subjekt, a samo bi kao međunarodnopravni subjekt bila jedinstvena.
Ali, to je jedna druga historija koju ću ispričati u sljedećem nastavku ove priče.
