Svojim samoubistvom Slobodan Praljak uskratio je dio zadovoljštine žrtvama koje je ostavio iza sebe, stav je Ričarda Goldstona (Richard Goldstone), prvog tužioca Međunarodnog tribunala za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) u Hagu.  

Ovaj Južnoafrikanac danas je u penziji, ali vrlo aktivan u naučnim i pravnim krugovima.

Veliko žaljenje

- Smrt tog čovjeka je događaj velikog žaljenja za posljednje dane rada Tribunala. Na neki način, žrtve su tim činom uskraćene. One nisu dobile punu pravdu - kaže Goldston u ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“.

Tribunal će 31. decembra definitivno zatvoriti svoja vrata. Kakav je njegov učinak?

- Priznanje koje su žrtve za svoja stradanja dobile, najvažnije je dostignuće Tribunala. Govorimo o hiljadama i hiljadama ljudi na području bivše Jugoslavije koje su prošle pakao. U mnogo slučajeva, to je priznanje došlo jako kasno, ali čak i tada imalo je svoj značaj i težinu. I to se pokazalo kroz reakcije brojnih žrtava koje su, naprimjer, prošle sedmice ispratile presudu Mladiću. Onda, oba tribunala, i za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu, pokazala su da su u stanju provesti pošteno suđenje.

Na početku nije bilo mnogo onih koji su vjerovali da će tužioci, sudije, istražitelji iz svih dijelova svijeta biti kadri zajedno raditi. To su ljudi koji dolaze iz različitih pravnih sistema, govore različitim jezicima i imaju različita iskustva. A uspjeli su uspostaviti funkcionalan i učinkovit međunarodni krivični sud!

Uspjeli su, bez obzira na razlike, stvoriti nešto što niko ozbiljan nije mogao osporiti. Niko relevantan nije mogao naći argumente da suđenja pred jednim ipak ad hoc sudom nisu provedena pravedno, prema standardima međunarodne pravde.

Nadalje, ICTY je snažno doprinio poštivanju zakona i običaja ratovanja. Prvi puta tužioci i sudije koristili su te principe. Kako je to praktično izgledalo? Uzmimo na primjer zločine po osnovu spola. Na početku rada ICTY-a postojala je niska spoznaja odredbi međunarodnog krivičnog prava u zločinima temeljenim na spolnoj pripadnosti. Silovanja su tretirana u sklopu zločina protiv čovječnosti. 

Uz podršku nekolicine žena sudija, a navest ću da se radilo o dvije u ICTY-u i jednoj u sudu za Ruandu, pravne odredbe bitno su unaprijeđene. Prve optužnice ICTY-a referirale su se samo na zločinima po osnovu spolne pripadnosti u slučaju Čelebići.

A onda je došlo do ustanovljenja dvije široke definicije o ovoj vrsti zločina koje su potom ugrađene u Rimski statut, koji je temelj za rad Međunarodnog krivičnog suda (ICC).

Brisanje razlike

Potom, došlo je do sužavanja definicije pojma koji se odnosi na razlikovanje zaštite civila u međunarodnim oružanim sukobima i ratovima koji to nisu. Kada je osnovan ICTY, to razlikovanje činilo se nelogičnim. Smatrano je da nevini civili možda i trebaju imati pravo na manju zaštitu. 

Vlasti na terenu nisu bile spremne na činjenicu da će se susresti s međunarodnom pravdom, da o međunarodnim sudovima i ne govorimo. Takvo nešto bilo im je nezamislivo. I još da ti sudovi određuju karakter rata!

Niko nije mogao očekivati da će se neko drugi, a ne oni sami i njihove vojske, baviti dešavanjima na terenu i načinom na koji su vodili ratove.

Rat na prostoru bivše Jugoslavije počeo je kao međunarodni oružani sukob. Kraj ratova, međutim, više nije bio takav. E, onda su sudije ICTY-a tu razliku svele na takvu mjeru da je ona skoro pa nestala. To je značilo da tužioci više nisu morali prvo ustanovljavati jesu li zločini činjeni u kontekstu međunarodnog ili unutrašnjeg sukoba.

Ovi, kao i još neki napreci u pravu, pokazali su važnost praktičnog pokazivanja koliko se u dešavanjima zanemarivalo zakonito postupanje. Sve je to vodilo prema aksiomu da tužioci mogu optužiti i vodeće aktere sukoba, poput Radovana Karadžića i/ili Slobodana Miloševića. Uspjesi oba tribunala doveli su do uspostave ICC-a.

No, bilo je i neuspjeha! U prvom redu je brzina ili sporost da se optuženi izvedu pred lice pravde. Odgovorne vlasti, posebno one u regionu konflikta, ali i država koje su na terenu imale svoje vojnike, presporo su radile na provođenju onoga što nam je u mandat dalo Vijeće sigurnosti.

Drugi neuspjeh je da prisustvo i rad tribunala nisu doveli do veće spoznaje koja bi navela potencijalne zločince da se suzdrže od svojih nedjela. ICTY nije uradio dovoljno na ohrabrenju pomirenja, mada je jasno da je čak i sada historija mržnje i prezira jednih prema drugima na Balkanu naprosto prejaka.

Potpuna nezavisnost

Je li i koliko je ICTY bio instrument u rukama (zapadnih) sila?

- Ne! Nije politika vodila procese pred Tribunalom. To je isključivo bilo u rukama sudija i tužilaca. Oni su bili potpuno nezavisni i ona je u cijelosti poštivana i od Ujedinjenih naroda i od država članica.

Koliko ste Vi, kao prvi glavni tužilac, bili izloženi političkim pritiscima?

- Nikoliko. Kao glavni tužilac nikad se nisam susreo ni s pokušajem političkog utjecaja ili političkih zahtjeva.

Suočenje s istinom

- Na Balkanu postoji historija žrtvovanja. Previše ljudi odbija se suočiti s istinom, da prihvati da je na svim stranama bilo teških zločina. Mislim da je za takvo stanje najkrivlje rukovodstvo na terenu. Oni ozbiljno nisu (bili) dorasli zadatku - smatra Goldston.

Uspostava pomirenja

- Ne vjerujem u priče da je jedan od zadataka ICTY bio i uspostava pomirenja. Istina, mi se jesmo nadali da će naš rad pomoći tom procesu, dati mu važan doprinos. Možda smo u nekim slučajevima i uspjeli. Ali, pogledajte – i sada imate i previše ogorčenih svađa o tome šta se na Balkanu dešavalo – upozorava Goldston.

Tribunal je ispunio svoju misiju

Kada se sve sumira, je li ICTY ispunio svoju misiju? 

- Da! On jeste ostvario svoju misiju. Svi optuženi koji su ostali u životu, izvedeni su pred lice pravde u Hagu. I to jeste bila primarna zadaća Tribunala. Oni koji su vjerovali da će to samo po sebi dovesti do pomirenja u regionu, očekivali su previše od jednog pravnog mehanizma. Nemojte zaboraviti, zadatak Tribunala bio je da istraži zločine počinjene tokom sukoba na prostoru bivše Jugoslavije i da se krivci privedu pravdi – zaključio je Goldston.