U dvorištu Područne osnovne škole u Liplju kod Zvornika mir je i tišina. Sportske rekvizite čak ni vjetar ne pomjera i osim ponekog novinara, druge namjernike u bližoj okolini, jednostavno, teško je sresti. Vrata škole su zaključana jer učenici, njih 16, u znak protesta protiv zabrane upotrebe imena njihovog maternjeg jezika, ne idu u školu.  

Povratničke muke

- Naša sudbina je stalna borba. Umjesto da bezbrižno žive svoje djetinjstvo, da školske dane pamte po onom što su naučili, po igri i druženju, uz svu surovost povratničkog života, naša djeca moraju se u najranijim godinama boriti protiv nepravde. Preko poniženja kojim smo izloženi ne možemo prijeći. Ne dozvole li da se uči bosanski jezik, ima i drugih načina mirne borbe za naša prava. Nećemo se predati – kaže nam Muharem Sinanović, član Vijeća roditelja u školi u Liplju i neumorni borac za prava Bošnjaka povratnika u Republiku Srpsku.

U danu naše posjete Sinanovića smo sreli nekoliko kilometara dalje od škole u Liplju, u šumi koja vodi prema prijevoju Velja glava. Pazio je na svoje koze, koje su izvor egzistencije njegove višečlane porodice. Od sedmero djece koje ima, neka su već stekla fakultetske diplome, druga se još školuju, a najmlađe od njih upravo je osnovac u Liplju.

Napadi i vrijeđanja

- Moj život je stalna borba i ja se nimalo ne žalim. Ništa mi nije teško osim poniženja i diskriminacije kojoj smo u ovom entitetu kao narod stalno izloženi. Da mi je neko rekao da će, toliko godina nakon rata, mojoj djeci biti oduzeto pravo na jezik kojim govore i pored svega što sam kao povratnik preživio, ne bih povjerovao. U prvim godinama povratka bili smo izloženi raznim provokacijama, verbalnim i fizičkim napadima, vrijeđanjima itd., što danas nije slučaj. Ali ovo što nam sada rade je posljednji stadij diskriminacije jednog naroda u vlastitoj državi – kaže nam naš sagovornik ističući da mu ništa nije važnija borba za porodičnu egzistenciju od one za opću stvar, čiji je godinama predvodnik.

Sastanak 1. februara 

Kad će bošnjačka djeca u Liplju krenuti u školu, i hoće li uopće krenuti, zavisi od rezultata sastanka zakazanog za 1. februar na koji su, kaže naš sagovornik, pozvani mnogi akteri problema nastalog sa zabranom izučavanja bosanskog i nametanja nepostojećeg „jezika bošnjačkog naroda“. Strahuje da je oduzimanje prava na bosanski jezik početak nečeg mnogo goreg kad su u pitanju ljudska prava Bošnjaka u Republici Srpskoj.

Žive od poljoprivrede

I Sinanović, kao i većina bošnjačkih povratnika na području Zvornika, bez obzira na obrazovanje koje imaju, živi od poljoprivrede i stočarstva. Prije rata radio je u državnoj firmi. Danas, kaže, za Bošnjake su vrata državnih firmi, javnih preduzeća i ustanova kao i lokalne administracije u ovoj općini zaključana. Rijetki koji uspiju dobiti posao, dobiju ga, navodi, zahvaljujući, isključivo, interesima više politike.