Senad Bašić (56) jedan je od najpopularnijih glumaca na ovim prostorima. Prošetati u njegovom društvu sarajevskim ulicama i nije baš idilično iskustvo, jer ga svako malo zaustavljaju prolaznici. Jedni se želi slikati s njim, drugi žele autogram ili, jednostavno, da pozdrave Rukfaša iz serije “Lud, zbunjen, normalan”, dok je drugima draži Majko Kjajević iz “Audicije”.

Otkrio nam je da se, zbog brojnih fanova koji ga maltene na svakom koraku zaustavljaju, uglavnom kreće sporednim sarajevskim ulicama.

 Neprijatna strana

- Prošetam ja Sarajevom, ali nekako gledam da to budu ove sporedne ulice. Sad svako ima fotoaparat i svi žele da se slikaju. To je neka prijatna, ali i neprijatna stvar, jer čovjek nije uvijek raspoložen, nekad dumam u glavi šta me čeka, kakve obaveze, a ljudi prilaze, prvi, drugi, treći, deseti... Pogotovo je takav slučaj kad dođe dijaspora. Smisao glumca jeste da bude prepoznat i da ga ljudi znaju, ali eto, ima i ta neprijatna strana da svi imaju fotoaparat. Prije nije bilo tako, a sada me djeca od sedam godina zaustavljaju i traže sliku –kroz smijeh nam govori Bašić.

Povoda za razgovor s Bašićem nikad ne manjka, a kako je u posljednje vrijeme bio baš zazuzet turnejom “Audicije”, kao i drugim projektima, tema za razgovor se nakupilo. Doduše, na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje je profesor, u toku su ispitni rokovi, ali je Bašić ipak našao vrijeme za intervju za “Dnevni avaz”.

Tradicionalno, prvo slijedi kafa i cigareta, a onda dugotrajni razgovor, koji smo zbog brojnih fanova, rekli bismo, vodili u ilegali.

 Šta je ključno za glumca da bi ga publika prepoznala?

- Neko kaže harizma, neko hemija, neko vibracija, a ja kažem ne znam. Branko Gavella je baš o tome objavio fenomenalnu knjigu, koja se zove “Glumac i kazalište”. On objašnjava taj fenomen na način da je u pitanju organsko prisustvo glumca. U cijelom anasamblu, bez obzira na to je li njegova uloga glavna ili sporedna, ili ima neku ulogu sa zadatkom... Iako centar pažnje nije na njemu ili u tom trenutku ništa ne govori, mi gledamo u tog jednog lika. On to poredi sa mačkom. Takav glumac ima organsko prisustvo, kao što bi imala mačka koja bi se popela na scenu i igrala se s klupkom. Mačka bi bila potpuno organska, njena igra bi bila nepredvidiva, šta bi sve radila, kuda bi skakala i svaki njen pokret bio bi organski. Gavella to objašnjava na taj način da onaj ko je potpuno organski prisutan na sceni, cijelim svojim bićem, svim svojim organima, pa i vibracijama, mislima, zapravo je nešto što je potpuno magično i privlači pažnju publike.

 Racionalni autoritet

 Jeste li strog profesor?

- Ma, nisam, strogost se veže za neki patrijarhalni mentalitet i mislim da je to nespojivo s ovim demokratskim društvima, koja mnogo više poštuju racionalni autoritet. Patrijarhalni autoritet se gubi bar u krugovima koji se bave kulturom i kod obrazovanih ljudi. Okrutnost i strogost nisu dobar način za učenje. Mislim da je igra dobar način, jer gluma je u svojoj osnovi igra, a smatram da je i ljubav dio toga. Pedagogija glume je vrlo nalik pedagogiji djeteta, jer dijete najviše uči kroz igru.

Nove generacije studenata veoma su sposobne i sami pronalaze način za učenje. Nova tehnologija i brzi sistem omogućavaju im da dobiju drugačije ideje i primjenjuju ih.

 Koliko je napredak tehnologije dobrodošao našem društvu?

- Našem društvu sigurno nije dobrodošao, jer je naš mentalitet do te mjere teško promjenjiv da ponekad treba da prođe 100 godina da bi se nešto promijenilo. Ako se ograda nagne i hoće da padne, naš čovjek nikad neće napraviti novu nego će potklocati tu istu. Jednom prilikom sam u Hadžićima snimao film i bili smo na nekoj staroj željezničkoj stanici, gdje se nalazio poljski WC. Sjećam se da je bio naget do te tačke da će se srušiti i onda je neko uzeo pritku i zakovao da se ne sruši. A u njega se moglo ući jedino dijagonalno. Čak sam slikao taj detalj i rekao: “Ovako je sve u Bosni.” Volio bih otići da vidim da li još postoji.

 Zašto je to tako?

- Sve to pokazuje lijenost i nespremnost tog čovjeka da bilo šta promijeni. Kod nas nekako sve funkcionira po principu “hajde da zaustavimo tako kako jest, nema veze što je krivo i loše”. Primjer koji sam ispričao, dovoljno govori o našem mentalitetu i na koji je način on spreman da prihvati brzu promjenu. Mi smo apsolutno nespremni za promjene.

 Bili smo mladi

 Jeste li očekivali da ćete s “Audicijom” ponovo puniti dvorane?

- Iskreno, nisam očekivao. Ali, pune dvorane govore o tome koliko je ovaj projekt zaista bio jak kad smo bili mladi, ali eto, i sad, kada smo u nekoj trećoj dobi. Možda je razlog i to što se narod zaželio dobre šege, šale, zabave... Ljudi dođu u teatar da se ismiju do suza, jer su željni nepretencioznih projekata, koji samo hoće da zabave publiku. Vjerujem da im je dosta nerazumljivih pantomima i galame, a i meni isto. Cilj teatra je, prije svega, zabava, da nešto nauči čovjeka i oduševi ga, to su tri cilja, a mi smo ih, očigledno, ostvarili. Pozivam ljude da se smiju, jer je salva smijeha jača od salve topova.

 Znači li to da nam je smijeh potreban?

- Normalno je da je potreban. Treba se, prije svega, držati Eriha Froma (Erich Fromm), koji je lijepo pisao o tome. On je pisao šta je istinski smisao postojanja i definirao ga je kao duboku radost. To je nešto najljepše, svaki čovjek koji to osjeti, može reći da nije uzalud živio. Pod tim nije podrazumijevao neko cerekanje, hirlikanje, smijeh... nego onu duboku rezonancu radosti koju čovjek osjeti zbog toga što je živ, što postoji, što vidi, čuje, pa čak vidi i ono što je nevidljivo. Sve ovo izaziva tu duboku radost i ja bih se složio s njim. Umjetnost donosi takvu vrstu vibracije, čak čovjek ne mora biti ni nasmijan, a da ta vibracija bude u njemu prisutna.

 Šta se dešava sa “Sjajnim momcima”?

- Odigrali smo dosta toga u Evropi, išli smo u Australiju, onda postoji plan da u oktobru uradimo i Ameriku. Kad je u pitanju ovaj komad, kod Mustafe Nadarevića, Moamera Kasumovića i mene postojao je strah od neuspjeha. Ali, publika nas je ohrabrila pozitivnom vibrom, jednostavno smo joj dozvolili da nas ispolira. U komediji je potreban taj uzajamni proces između glumaca i publike.

 Porodica trpi zbog mog posla

 Pored toga što ste glumac i profesor, Vi ste i suprug, otac, djed.

- Porodica trpi zbog svega. Umjetnost nije činovnički posao od osam do četiri nego je baš zahtjevan i iscrpljujući. Nekad vam naumpadne neka luda ideja u dva sata po noći, probudi vas neki san, krenete da gledate nešto i tako uznemirite djecu i ostale u kući pa se pitaju jesi li normalan. Ovakvih i sličnih primjera ima mnogo.

 Evropa je jedna velika ku...

- U Americi je slikar dobar ako se prodaju njegove slike, ako se ne prodaju, onda ne valja. Za Evropu je to potpuno nemoguće, jer Van Gog (Gogh), u tom slučaju, nije dobar slikar zato što za života nije prodao nijednu sliku. Mocart (Mozzart) bio je bijednik koji nije uspio da živi od svojih djela nego od podučavanja djece da sviraju klavir. Znači, bio je nikakav umjetnik prema toj američkoj definiciji. No, Evropa sada ima neprocjenjivo blago od njegovog djela. Kao da su sačekali da Mocart umre pa ga unovčili. Tako nam je sve. Evropa je ku… stvarno, jedna velika ku... i u kulturi – kaže Bašić.

 Faruk, Velija, Senad...

 Kako Vam se fanovi obraćaju?

- Kako ko. Neko me zove Faruk, neko Senad, profesore, Velija, nećete vjerovati, zovu me i Fuke iz filma “Kod amidže Idriza”, onda Majko Kjajević. Uglavnom, zovu me po ulogama, što je, opet, neka dobra satisfakcija i to znači da je publika upoznata sa mojim radom i ulogama.