Na imanje u Rašljevu kod Brčkog, gdje ga je 17. avgusta 1944. godine ispod šljive rodila majka, Izet Dedić, danas 74-godišnjak, vratio se onog dana kada je Josip Broz Tito otišao s ovog svijeta. Već 38 godina živi u podnožju brežuljka, pored potoka, zajedno sa svojom porodicom – životinjama.  

Vozi bicikl

- Koze, jarići, pas Garo i mačak Bajro moja su porodica ili, što bi veliki Jesenjih rekao, “Drugog carstva ja pronađoh vrata, jer mi niko ne zbori k’o bratu. Svakom psu sam spreman oko vrata svezat svoju najljepšu kravatu” – izgovara u jednom dahu Izet dok poji svoje stado.

Ne citira Izet samo Jesenjina, već i grčke filozofe, druge velike pisce, mudrace, ali i hadise. Jesenjinovu pjesmu “Pismo majci” zna u pola noći ili bijela dana i smatra je jednom od najljepših ikad napisanih.

- Djeca, nažalost, zaborave majku, ne poštuju je, a ja, recimo, nožić koji mi je ostao kao uspomena na moju majku, ne bih dao ni za najbolji automobil na svijetu – kaže on.

Godine i dane ne broji. Gazi 75., a bicikl planira voziti do stote. Oženio bi se u 90. godini ili, kako voli reći, pet minuta prije smrti.

- Imao sam brak, ali sam se razveo. U jednom hadisu stoji kako je dragom Allahu, dž. š., najmrskiji razvod braka. Zbog djece! Ja nisam imao djecu i zato sam se na vrijeme razveo – govori Izet.

U omanjoj kući pod svjetlošću baterije čita knjige. Tranzistor i program Radija Zagreb jedina su mu veza s civilizacijom. Veoma voli pjesme svog prezimenjaka Arsena i kaže kako ih zna napamet, pa čak i one kojih danas nema na internetu.

- Čitam svakodnevno, a neke citate ponavljam u sebi da ih ne zaboravim. U kući imam knjižicu “Zlatna pravila života”, izuzetno volim “Dnevnik Marka Aurelija”, djela grčkih filozofa... Sve što dođe pod ruku, ja čitam – kaže ovaj gorštak.

Najmrskija rečenica

U životu je promijenio 25 preduzeća, stekao uvjete za penziju, ali nikad nije ubrao plodove svog rada.

- Od svih rečenica, najmrskija mi je ona: “Idi, ganjaj penziju.” Ono “ganjaj” mi je odvratno i ja je nisam ni ganjao. Oni trebaju mene da ganjaju, da me ulove i da mi daju ono što sam zaradio – smatra Izet.

Na svom posljednjem ispraćaju zamolit će da se pročitaju imena onih kojima nikad neće halaliti. Ukoliko taj njegov prijedlog za života ne prihvate, kaže da će tražiti ljude koji će ga sahraniti na njegovom imanju uz natpis: “Ovdje leži tijelo jednog kozara koji je mnogo nepravde pretrpio.”

- Neka me sahrane kao dobrog psa. Mogu napisati i ime ako hoće – poručuje na kraju Izet Dedić, s kojim u društvu sati prolaze kao minute i čije riječi tako zazveče da se razliježu brdima i dolinama.

Gljive nema od Titove smrti  

Izet Dedić kaže kako od Titove smrti nije naišao na gljivu sorte Amanita muscaria. Tog maja 1980. godine, prisjeća se on, nebo je plakalo četiri dana...

- Takva gljiva pojavi se samo ako je pravi čovjek na čelu naroda. Otkako je otišao Tito, nisam naišao ni na jednu, a do njegove smrti bilo ih je na sve strane – govori on.

Ostavio i duhan

U životu se tri puta napio i zbog toga se pokajao, a od 2005. godine duhan nije pomirisao.

- Napisao sam samo N. Ž., što znači novi život, i poslije 40 godina prestao sa pušenjem – ponosno govori.