U Ustikolini je održana osnivačka sjednica Skupštine Udruženja porodica žrtava rata "Foča 92-95".
Za predsjednicu Udruženja izabrana je Halida Uzunović, dužnost potpredsjednika obavljat će Admir Borčak, predsjednik Skupštine je Dženan Mulahasanović, a potpredsjednica Sanela Altoka.
– Mi vapimo za ovim godinama, ali trebali smo podršku od institucija i rukovodstva u Foči. Ipak, nikada nije kasno da se aktivnije uključimo u potragu za našim najmilijima – kazala nam je Halida Uzunović. Sjedište Udruženja bit će u Foči, a osim traženja nestalih, najvažniji ciljevi su pružiti podršku preživjelim logorašima i porodicama žrtava, te izgradnja spomen-obilježja u znak sjećanja na ubijene.
Sanela Altoka-Osmić preživjela je najstrašnije zločine u Foči, a njen je cilj pronaći i članove svoje familije.
– Imala sam 12,5, a sestra 13,5 godina. Živjeli smo saroditeljima, na Livadama. Jedanaestog aprila 1992. godine zarobili su nas srbijanski gardisti, koji su nas, žene i djecu, pustili, a tada su komšije odradile te najgnusnije stvari. Lično sam preživjela najveći zločin, i ja i moja sestra. Bacali su nam i bombu u kuću, odveli mamu i strinu, preživjelo je nas petero djece – priča nam Sanela, koja je iz Foče izašla tek u avgustu 1992. godine. Dodaje kako ne zna je li teži taj ratni ili poratni period, u kojem traga za svojim najdražim. Oca je ukopala 2008. godine, i to joj je bio najteži dan u životu.
Njegov otac i brat ubijeni su u istom danu, a Abdulah Bostandžić uspio se istrgnuti iz ruku zločinaca. Par mjeseci krio se po šumama. Kasnije je uspio pobjeći prema slobodnoj teritoriji u okolini Tjentišta, a potom pješice stići i do Bjelašnice. U napadu na njegovo selo Đeđevo kod Broda ubijeno je 14, a zarobljeno više od 60 civila, koji su zatočeni u logoru KPD Foča.
- Bio je 20. april 1992. kada je počeo napad. Prvo su okružili selo, granatirali ga a onda krenuli u češljanje terena. Naša kuća je bila poprilično izdvojena i među prvima su našu kuću okružili. Ušli su i počeli tući. Sve su nas izbacili u dvorište. Vidio sam momenat kad su mog brata udarili, a mene su počeli tući. Ja sam odgurnuo vojnika s uperenom puškom i počeo da trčim, za mnom su pucali, ali nafaka je bila da me ne pogodi metak. Tek sam sutradan saznao da je na mjestu gdje je pao u tom momentu moj brat ubijen. Oca su odveli i mučili cijelu noć u obližnjoj kući. Pronašao ga je amidža, a bio je u takvom stanju da ga je prepoznao samo po džemperu i pantalonama – kaže Bostandžić.
Prema riječima direktora Instituta za nestale osobe BiH Amora Mašovića, Foča spada među gradove s najvećim brojem nestalih tokom agresije na BiH. Do sada je evidentirano 1.514 nestalih osoba, u 514 grobnica, među kojima je 55 masovnih, pronađeno je 1.014 skeletnih ostataka, od kojih je identificirano 887 žrtava.
– Pronađene su i 32 lokacije izvan Foče, na kojima su pronađeni građani Foče. Nažalost, Foča nosi i jedan od neslavnih rekorda po broju nestalih žena. Nema općine u BiH s tako visokim procentom nestalih žena. Više od 30 posto nestalih iz Foče su osobe ženskog spola. To govori o karakteru rata. Nije to bio rat vojski, već rat protiv civila. Bio je ono što piše u optužnicama protiv Mladića i Karadžića, ono na čemu Tužilaštvo u Hagu insistira, bio je to genocid na području Foče – ističe Mašović.
