Koliko je posljednji rat opustošio bh. sela i koliko su vlasti malo učinile da se ljudima omogući povratak, lako se može zaključiti po brojnim ruševinama kuća, škola, nekadašnjih tvornica, ali i po broju obnovljenih kuća iz kojih se zimi ne vidi dim, a noću svjetlo.
Dokaz za to su i prazni i devastirani seoski zadružni domovi i škole, koji su do početka agresije vrvjeli životom, a danas zjape prazni, zarasli u korov ili služe rijetkim povratnicima za odlaganje sijena i drva. Među takvim školama je i ona u glamočkom naselju Šumnjaci, petnaestak kilometara udaljenom od grada.
- Pamtim vrijeme kad je u selu bilo više od 600 mještana. Pred rat nas je bilo oko 250, u više od 100 kuća, a danas nas je jedva pedesetak, i to mahom starijih. I oni polako umiru, a mladi se ne vraćaju u sela, već i iz grada odlaze van zemlje, u potrazi za poslom. Šumnjaci su nekad bili jedno od najvećih glamočkih sela i dobro se živjelo od stočarstva i poljoprivrede, a mnogi su radili i u preduzećima – kaže 72-godišnji Petar Radumilo.
Njegovo stado od stotinjak ovaca i nešto janjadi danas je jedno od rijetkih u tom kraju.
Petar kaže da mu je uz ovce najbolje, odmara se i ne mislim na brojne probleme.
- Imali smo prije rata punu školu koja je radila u dvije smjene, a od rata ona zjapi prazna – govori on, pokazujući u pravcu školske zgrade u kojoj je neko upravo istovarivao bale sijena.
Petrovu priču potvrdilo je i nekoliko drugih mještana, od kojih većina živi od minimalnih penzija, dopunjujući kućni budžet poljoprivredom i stočarstvom.
Živo samo ljeti
U selu je obnovljena crkva, koju koriste i mještani susjednih sela koja su, kao i Šumnjaci, puna i živa samo u vrijeme vjerskih blagdana i ljeti, kada je djeci raspust ili je godišnji odmor raseljenim Glamočanima.
