U naselju Dusina podno Pogorelice u općini Fojnica 74-godišnja Fatima i tri godine stariji Muharem, domaćica i penzioner, žive u skladnom braku 54 godine i isto toliko zajedno poste.
Izrodili su četvero djece, imaju osmero unučadi, svako njihovo dijete ima po sina i kćerku.
- Posti se i danas dosta, ali se prije mnogo više poštovalo starije. I onaj ko nije postio iz bilo kojeg razloga, bolesti recimo, krilo se da ne posti, bilo ih je stid da se to zna. Nije bilo sata, pa se na sehur budilo od kuće do kuće, neko bi bio zadužen za to. Sad Dusina broji oko 500 stanovnika, a kad sam bio mlad, u selu je sat imao samo Mujo Salčinović Mujke. Kad bismo ga pitali u koje je vrijeme iftar, on bi reci u 19 i čejrek (15 minuta). Teravih-namaz klanjali smo uz fenjere i lampe u džamiji, nije bilo struje - prisjeća se Muharem Salčinović.
Fatima je rođena u Kruščici u dolini Neretvice, općina Konjic, a kada su se vjenčali, u svatovima je bilo 40 konjanika.
- Trebalo je svatovima oko četiri sata hoda da dođu do mog mjesta. Noćili su u obližnjem selu Čažanj i sutradan krenuli ovdje u Dusinu. Prije za iftar i sehur nije bilo izbora jela kao danas. Jelo se jedno jelo i svi za sinijom iz jedne ćase. Za ramazan su se kuhala malo bolja jela, imalo se stoke, meso se čuvalo u vodi ili žitu da se ne pokvari, nije bilo struje - govori Fatima.
Bijeli hljeb i sutlija
Kada je narod počeo raditi u preduzećima počeo se peći i bijeli hljeb, do tada samo onaj od kukuruznog ili heljdinog brašna.
Na ramazanskoj sofri obavezni su bili popara, keške, halva, sutlija...
