Udruženje „Banjalučani za svoj grad” predalo je inicijativu gradonačelniku Banje Luke Igoru Radojičiću u kojoj se traži izgradnja replike fontane koja se nekada nalazila u starom parku „Petar Kočić“. Predsjednik ovog udruženja Naum Golić rekao je da su mnogi nostalgični za građevinama koje su godinama bile simbol grada.
- Građevina koja se posebno istakla, a koja je krasila i svaku razglednicu grada na Vrbasu i tako obišla čitav svijet je fontana iz parka „Petar Kočić“ koja se na tom mjestu nalazila prije njegove rekonstrukcije - kazao je Golić.
Parkovi i parkinzi No, nije se samo Banja Luka vremenom mijenjala. Mnogi žale za starim Sarajevom, starim Mostarom, starom Tuzlom... Zbog toga smo istražili šta to najviše nedostaje stanovnicima najvećih gradova u BiH.
Profesor književnosti i pisac Tihomir Levajac kaže da mu u Banjoj Luci nedostaju zelenilo, mladost i sport, a da su nekadašnji gradski planeri imali bolji odnos prema prirodi.
- Nedostaje mi sportska Banja Luka. Nekada, u velikoj Jugoslaviji, Banja Luka je imala šest sportova, a sada nema nijedan. Možete zamisliti kako mi je Banja Luka izgledala kada sam pri put u nju došao! Kao grad iz snova. Kestenovita, lipovita, maštovita, puna mladosti, dok je moj sadašnji doživljaj reduciran i filtriran - kazao je Levajac.
I Sarajlijama nedostaje zelenila, parkova i parkinga, kojih je sve manje zbog konstantne i loše planirane izgradnje stambeno-poslovnih objekata koji počesto niču upravo na zelenim površinama.
U vrhu liste znamenitosti za kojima Sarajlije žale svakako je i nekada nadaleko poznato kupalište „Bembaša“. Ono više nije ni blizu onoga što je bilo. Nekada je vrvjelo kupačima u ljetnim danima. Tu su se mnogi građani rashlađivali, odmarali, družili, najmlađi učili prve osnove plivanja. Takve „Bembaše“ više nema. Ostala je samo konstrukcija bazena, unutra je smeće, okolo korov.
U poratnom vremenu i Goražde je ostalo bez jednog broja svojih drvoreda i zelenih površina. Sjećanja Goraždanina Slavka Klisure su vezana za bagremove pored Drine na mjestu današnjeg hotela „Behar“. Svjedok je i industrijskog i urbanističkog razvoja grada.
Najbolji primjer je izgradnja Spomenika ubijenoj djeci Goražda kada je plato ispred spomen-obilježja najprije betoniran, a potom pokriven zelenim itisonima koji ne mogu vratiti izgled uništene trave. - Planiranje izgradnje treba prepustiti stručnjacima, a bojim se da danas o izgledu grada ne brinu stručnjaci, nego ljudi koji nekako usput rade taj posao - kaže Klisura.
Nedostaje mu plaža na obali Drine na Splavištu, gdje je odrastao i naučio plivati, kao i nekadašnja goraždanska stara čaršija s nizovima dućana, čija je ponovna izgradnja počela pa stala.
Teški urbicid
Mostar je i dalje najrazrušeniji grad u BiH. U ratnom periodu doživio je strahovita razaranja i teški urbicid, čije su posljedice vidljive na svakom koraku. Mostarci žale za mnogo čime što je nekada krasilo ovaj lijepi grad, za mjestima i objektima koji su bili njegovi svojevrsni simboli - od čuvenih robnih kuća do hotela „Neretva“ i Partizanskog spomenika.
Ugledni Mostarac i bivši dugogodišnji direktor Gimnazije Mostar Bakir Krpo ističe da grad na Neretvi više nema one slike ni duše s kojom se poistovjećuju Mostarci.
- To više nije taj grad, najprije po onome što slika govori, ali i njegova duša. Mostar je izgubio sve reference grada koji su svi u bivšoj državi i šire u regiji nosili na srcu i imali o njemu percepciju najljepšeg grada sa svim urbanim karakteristikama - kaže Krpo.
Dodaje da mjesta koja su bila opća mjesta njegove generacije nemaju dušu. Od Ričine, Korza, Rondoa, Balinovca, Babuna, pa ni Kujundžiluk i Stari most.
- Iako su obnovljeni, nemaju onu dušu. Meni lično nedostaje mnogo toga, stari izgled trga Musala, bašta hotela „Mostar“, kafana „Pariz“, koja je bila blizu parka, bašte oko Rondoa, izletište Bunica - govori Krpo.
Rođeni Bijeljinci, čak i oni najstariji, s nostalgijom se sjećaju vremena kada je krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća počela ubrzana urbanizacija Bijeljine. Prašnjave makadamske ulice počele su da ustupaju mjesto modernim asfaltnim ulicama.
Mnogi za to vrijeme značajni javni i kulturni objekti, kao što su zgrade kina „Edison“, kasnije pozorišta „Scena“ i hotela „Drina“, srušene su i ispred tadašnje i sadašnje zgrade Gradske uprave projektiran je i izgrađen moderan gradski trg.
Omladinska pozorišna grupa „Scena“ osnovana je u Bijeljini davne 1834. godine. Studenti i radnici, pozorišni poklonici i entuzijasti, zaigrali su u Nušićevom komadu „Svet“. Kasnije su na scenu postavljali djela Jovana Sterije Popovića, Isaka Samokovlije, Molijera i drugih.
Danas Bijeljina nema pozorište za kojim žale mnogi zaljubljenici u pozorišnu umjetnost.
Stari sjaj
Zbog nekontrolirane eksploatacije soli u jamama ispod grada Tuzla je u prethodnom stoljeću ostala bez svojih prepoznatljivih kulturno-historijskih građevina. Usljed tonjenja tla s lica zemlje izbrisane su zgrade Baroka, starog hotela „Bristol“, gimnazije, pošte i niz drugih kulturno-historijskih građevina.
Prošle godine srušena je zgrada općine Tuzla, prethodno zgrada pošte iz doba austrougarske vladavine, a nakon privatizacije i „noviji“ hotel „Bristol”, na čijim temeljima je nikao hotel „Mellain“.
Od pobrojanih građevina koje se nalaze u srcima starijih Tuzlaka, na Trg slobode, nekadašnji Trg oslobođenja, vraćena je zgrada Baroka. Izgrađena je iznova kako bi barem djelimično vratila „stari sjaj“ nekadašnje tuzlanske čaršije. U Bijeljini ostalo sjećanje na liftadžiju Faku
Davne 1960. godine izgrađen je i prvi bijeljinski neboder od devet spratova, najviša zgrada u Bijeljini koja je dominirala gradskim trgom. Neboder je bio i jedina građevina s liftom.
Liftom je upravljao pravi lift-boj Fahrudin Hrustić, kojeg su Semberci odmilja ubrzo prozvali „liftadžija Fako“.
Fako je liftom od prizemlja do posljednjeg sprata vozio ne samo stanare već i brojne posjetioce. Osim vidikovca s koga je „pucao“ pogled na cijelu varoš, na posljednjem spratu nebodera nalazio se Klub privrednika, tada moderna kafana koju su posjećivali svi oni koji su mogli da odvoje novac za uslugu vožnje liftom i za piće koje je bilo poprilično skuplje u odnosu na ostale kafane.
Tako je jedan posjetilac, oduševljen onim što je doživio na vidikovcu, a ujedno i šokiran cijenom kafe, ostavio zapisan lični utisak:
„Popio sam nebodersku kafu, od cijene još me boli glava. U liftu sam izljubio Nafu – da isprobam je li ljubav prava“.
Zbog nedostatka sredstava za održavanje i popravku kvarova lift ne radi, a život u neboderu je postao više kazna nego prestiž. Zeničani: Sve što je vrijedilo i sačuvano je
Građani Zenice najviše žale, kako kažu, za Titovim vremenom. Stariji Zeničani teško da se mogu prisjetiti nekog objekta ili znamenitosti koja je nekada postojala, a da je izgradnjom modernog grada više nema, odnosno da žale za njom.
Mirsad Oruč (71) je rođeni Zeničanin i kaže da dobro pamti nekadašnji izgled ovog grada. Kaže da ni za čim posebno ne žali.
- Sve što je vrijedilo i sačuvano je. Ono što nije nema ga više. Zenica je danas urbanistički najuređeniji grad u BiH i mnogo je ljepši nego prije. Prije je to bila kasaba, a danas moderan grad. Prilikom gradnje vodilo se računa o kulturno-historijskim objektima, džamijama, crkvama, sinagogama... - tvrdi Oruč.
I njegov sugrađanin Abdulah Kaknjo (77) kaže da je ovaj grad danas puno ljepši.
- Ne bih ništa vraćao jer ništa nije ni oduzimano. Možda je jedino prije bilo više ljudi u ovoj robnoj kući i općenito u gradu – kazao je Kaknjo.
