Ovih dana otvorena je rasprava o Nacrtu kodeksa ponašanja i odijevanja na Univerzitetu u Sarajevu. Velika većina univerzitetskog osoblja, studenti i studentice, te nezavisne studentske organizacije na Sarajevskom univerzitetu konačno su javno odbacili jedan u nizu birokratskih dokumenata kojima Senat Univerziteta i politički moćnici iz stranke Bakira Izetbegovića nastoje do kraja zarobiti akademsku zajednicu i učiniti je svojom jeftinom sluškinjom.

Kritičko znanje

Podrobnije analiziran, pomenuti nacrt odražava duh rigidne kleronacionalističke ideologije i s njom usklađenog koncepta morala, karakterističnog za sržno klerikalizirane države, npr. Saudijsku Arabiju, Iran i sl. Ta je ideologija ovladala upravljačkim strukturama bosanskohercegovačkog akademskog prostora i ukinula kritičko mišljenje u njemu.

Njeni instrumenti na Sarajevskom univerzitetu nastoje rigidnim propisima u predloženom Kodeksu uništiti i ono malo individualne i kolektivne slobode i pretvoriti Univerzitet u svojevrsnu disciplinsku kaznionicu, u kojoj će biti moguće zabranjivati ulaz studenticama i studentima u fakultetske učionice zbog visokih štikli, majica s bretelama, napadne (ma šta to značilo) šminke, namjerno poderanih farmerica itd.

Glup i bespotreban, Nacrt kodeksa ponašanja i odijevanja na Univerzitetu u Sarajevu nije slučajan ispad njegovih autora i autorica, već zakonomjerna posljedica ideologije koju stranka Bakira Izetbegovića nameće društvu i akademskoj zajednici pod njenom kontrolom.

Sve je u toj ideologiji nazadno, antimodernističko, getoističko, nacionalističko, dozlaboga klerikalizirano i sve protivno duhu naučnog i kritičkog mišljenja. Zato su i reforme na sarajevskom, ali i drugim univerzitetima pod kontrolom te stranke vođene tako da ostvare strogu hijerarhiju upravljačkih tijela i koncentrišu akademsku moć u rektorat koji će upravljati svim, ama baš svim procesima na univerzitetu.

Takve reforme uništile su katedre i nastavno-naučne odsjeke kao mjesta proizvodnje znanja i naučne diskusije, a složene procese osvajanja novih prostora znanja svele na birokratske propise o napredovanju nastavnog kadra. Jednostavno rečeno, na univerzitetu je postalo važnije kako sačiniti biografiju i bibliografiju nego kako dostići novo znanje koje može postati paradigmatski važno za zajednicu.

Duh mediokritetstva brzo se proširio univerzitetskom vertikalom, a kriteriji političke podobnosti postali su važniji od onih naučnih. Akademsko osoblje u velikoj većini moralo je biti poslušno, da bi moglo napredovati u nastavno-naučnim zvanjima. Time je ukinuta mogućnost za uspostavljanje naučnog dijaloga u visokom obrazovanju, a pogotovo mogućnost da se novim kritičkim znanjem prevlada ono vladajuće.

Istodobno, većina akademske zajednice upregnuta je u ideološki pogon SDA, postajući njenom kadrovskom bazom.

Sama reforma univerziteta, njegova centralizacija i koncentracija moći u jedno tijelo, rektorat, omogućila je, dakle, njegovo ideološko porobljavanje. Sve nakon toga Izetbegovićevoj stranci bilo je jednostavno i vrlo lako izvesti, kako bi ne samo ideološki, već i pravno zarobila univerzitetski kadar, a u konačnici i moralno – Nacrtom kodeksa o ponašanju i oblačenju.

Redoslijed poteza

Pogledajmo redoslijed političkih poteza koji su gurnuli univerzitet u ralje Izetbegovićeve ideologije. Najprije je došao, reklo bi se benigan, ali po imidž univerziteta i bošnjačkog društvenog prostora u cjelini veoma opasan zahtjev iz SPUS-a, instrumentalizirane studentske organizacije u koju je SDA smjestila svoje kadrove, da se studentima omogući oslobađanje od svih nastavnih aktivnosti u vrijeme džume. Sekularna formula autonomije univerziteta učas je pretvorena u formulu izgradnje klerikalizirane državne institucije.

Neprijatelji Bošnjaka mogli su odahnuti i ovaj zahtjev SPUS-a tumačiti kao dokaz da Bošnjaci grade islamističke državne institucije i klerikaliziraju državu.

Dodikovo provođenje procesa pravoslavizacije školskog sistema u RS legitimirano je na Sarajevskom univerzitetu preporukom da se nastavni proces praktički prekida u vrijeme džume. Na taj način je Izetbegovićeva SDA od univerziteta pod svojom kontrolom napravila religiocentrični geto u sekularnom evropskom obrazovnom prostoru.

Nakon toga uslijedila je promjena Zakona o visokom obrazovanju u Kantonu Sarajevo. U društvenoj praksi pretvoren u zakon kojim se regulira rad Sarajevskog univerziteta, on je akademskoj zajednici do kraja oduzeo i institucionalnu i naučnu autonomiju.

Vlast je, dakle, nametnutim zakonskim procedurama karakterističnim za autoritarne, da ne kažem diktatorske režime, ovladala univerzitetom i naukom.

Mogli smo konačno odahnuti i po odgovore na pitanja kakve naučne projekte treba razvijati na fakultetima otići u centralu SDA, a ako tamo ne znaju, onda na Poljine, u vilu gdje stanuju vlasnici naših života, kako to pokazuje progon profesora na Medicinskom fakultetu koji se odvija, prema napisima na portalu Žurnal.info, po volji direktorice koševske bolnice.

Ubijanje mrtvaca

Sagledan u ovakvom kontekstu, Nacrt kodeksa ponašanja i oblačenja nije ništa drugo do glogov kolac u lijes Sarajevskog univerziteta, završno ubijanje mrtvaca.

Činjenica da je on moguć, te činjenica da se njime studenticama i studentima ukidaju elementarna prava na slobodu tijela i izgleda, a profesorskom kadru naređuje da ne može ni po koju cijenu u svom kabinetu držati alkoholno piće i zapaliti cigaretu, dokaz su kakvo se bezumlje zacarilo u upravljačkim univerzitetskim strukturama.

Restauracija srednjovjekovnog uma na Sarajevskom univerzitetu nije uspjela, ali ostaje gorko saznanje da je menadžment te institucije ideološki porobljen. No, njegov ketman ne može biti mentalnom normom ukupnoj akademskoj zajednici. Zarobljeni um menadžmenta ne može se nikakvim kodeksima pretvoriti u mentalnu normu koja bi profesorskom i studentskom kadru diktatorski odredila granice mišljenja.

Inkvizitorski duh

Inkvizitorski duh koji unaprijed stigmatizira žene, pokušavajući ostvariti potpunu kontrolu njihovog tijela, a muškarce svodi na funkcije erosa, traži od univerzitetskog kadra da se pretvori u moralnu policiju koja će provjeravati studentsku i profesorsku odjeću i obuću, tragati za pirsinzima na licu i tetovažama po tijelu.

Takav duh, stacioniran u upravljačkim strukturama, ne vidi akademski prostor kao stalno kritičko provjeravanje dostignutih naučnih znanja i slobode da se razvije lokalno kritičko znanje koje bi u svojim raspravama propitalo sve društvene fenomene bez straha od moguće kazne.

Umjesto razvoja znanja i kritičkog mišljenja paragrafima u predloženom Kodeksu o ponašanju i oblačenju zahtijeva se od Univerziteta da postane institucija primjerenog religiocentričnog morala koja će ostatku društva pokazati kako mediokriteti i malograđani izgledaju i govore na javnim mjestima.    

Legitimiranje gluposti

Pristati na amandmansko djelovanje na ovaj inkvizitorski dokument i učestvovati u institucionalno organiziranoj javnoj raspravi o njemu podrazumijeva samo jedno – legitimirati njegovu glupost.

Zato je dobro da ga je već nekoliko fakulteta potpuno odbacilo, poručivši Rektoratu i Senatu da su promašili stoljeće i da 21. nije po svome duhu isto kao 13., iako je danas navala neokonzervativizma na globalnom planu itekako primjetna.

Pljuska iz koje niče pobuna

Ako je odbacivanje glupog i besmislenog Nacrta kodeksa ponašanja i oblačenja znak da je neposlušnost djelotvorna, onda bi promjena političke vlasti na narednim izborima mogla donijeti slobodu akademskoj zajednici.

Drugim riječima, glogov kolac koji je SDA htjela zabiti u lijes Univerziteta vratio se njegovom Senatu kao pljuska od koje su zasad obrazi samo malčice zabridjeli. A iz te pljuske, po svemu sudeći, niče pobuna koja će pomesti SDA s vlastodržačkog trona. Put od univerziteta kao disciplinske do njega kao slobodne institucije očito ide samo preko pada Izetbegovićeve stranke s vlasti.