Ima jedna pretpostavka, nekog učenog čovjeka, da je ime Cazina možda izvedeno iz latinske riječi „casino“ od samostana ili manastira Monte Casino u Italiji i povratne seobe dijela Zapadnih Gota. To je pretpostavka. A istina je da ovaj grad i cijela njegova okolica obiluju znakovitim reljefnim nazivima rijeka, potoka, brda, dolova, sela, zaselaka i starih utvrđenih gradova i gradina.
Ćoravi i magarci
Za vid toga, postoji i jedna pučka predaja u Cazinu sačuvana do današnjeg dana, koja glasi:
- Vezir uđe u grad, pa zadovoljan što je tako lako pobijedio, nadari zatečeno pučanstvo zemljom, samo se moradoše uzeti prezimena, u što se koji pretvarao. Tako su postala imena, kojih i danas ima u Cazinu i u okolici, Ćoralići - pretvarao se ćorav, Magaraševići - pretvarao se u magarca, Puškari - pretvarao se u pušku, Pjanići - pretvarao se pijan, Topići - pretvarao se topalast, hrom.
Onaj putnik koji iz Bihaća prođe pored Ostrošca, kojem će se kasnije vratiti, u gradu mora pitati za kuću porodice Pozderac. Nije je teško naći. Ona iznad grada čuva čaršiju. Gleda sa svim svojim historijskim bremenom. Kao da sve one ličnosti s njenih, sada klimavih prozora, pomalo virkaju na Cazin.
- U ovoj kući boravio je 5. decembra 1942. godine vrhovni komandant, drug Josip Broz Tito – kaže Elvir Begić, Cazinjanin.
Kuća Nurije Pozderca: Elvir Begić, kao i svaki Cazinjanin, zna da je tu bio Tito i zna ko su bili Pozderci
Od riječi do riječi, to tako piše i na tabli prikovanoj iznad drvenih vrata na ovoj vrijednoj starini. Rodna kuća Nurije Pozderca, ustvari kuća porodice Pozderac, sagrađena je oko 1820. godine.
- Sagradio ju je Ahmet-aga Pozderac, cazinski beg, jedan od vođa otpora odlukama Berlinskog kongresa, inače otac Nurije i Hakije Pozderca. Sama arhitektura objekta, raspored prostorija, kao i vrsta materijala koji je upotrijebljen prilikom njegove gradnje, te način obrade pojedinih dekorativnih elemenata, skoro je identična objektu Eminagića konaka u Tešnju, što potvrđuje tvrdnju da je objekt podignut u prvoj polovini 19. vijeka – kaže Begić.
Džon Vejn brine se o djeci na izletištu Stovrela
Objekt je tokom Drugog svjetskog rata bio meta napada okupatorske vojske, italijanskih i ustaških vojnih formacija. Djelimično je ostao sačuvan namještaj iz perioda prije Drugog svjetskog rata, ali s vidljivim oštećenjima od metaka i gelera.
- Ima li ovdje neko izletište – pitamo prolaznike prema staroj čaršiji u Cazinu.
- Haj' ti, sinko, na Ostrožac – govori jedan dedo.
Turistička patrola na ulazu u Ostrožac (Foto: E. Trako)
Ostrožac stara utvrda i zamak. Postoji u dokumentima zapisano da se njegovo ime prvi put spominje 1286. godine. Ljetopisac Ivan Tomašević tvrdi da je pod imenom Horosium ili Hostosach postojao još 405. godine prije naše ere. To nije historijski dokazano i naučno utemeljeno.
Više od sedam stoljeća Ostrožac je bio u centru događaja. Mnogi su gospodarili ovim gradom. Ostroške zidine svakom od vladara su vidjele leđa. I to je najveća istina.
- Iz 1403. godine pronađen je zapis – kupoprodajni ugovor o palači, a sačuvan je i pečat okruglog oblika u čijem je središtu bila kula s ulazom, a pokraj nje osmokraka zvijezda i polumjesec, a oko crteža natpis na latinskom „S coumunitatis Ostrocensis“. Iako je imao jaku vojnu posadu, Ostrožac pada u ruke Ferhad-bega 1577. godine. Onda ga od Ferhad-bega otima general Kevenhiler (Khevenhuller). Onda opet, dvije godine kasnije, Ostrožac uzimaju Turci - pripovijeda Muhamed Dervić, direktor Kulturnog centra Cazin.
Onda su Ostrošcem upravljali Beširevići, kako kapetani, sve do 1836. godine. Kako su tri stoljeća stolovali ovim gradom, tako im je i pripalo pravo da Beširevići naslijede imanje. To daje za pravo Mehmed-begu Bešireviću pravo da ostrožački grad proda Lotaru fon Berksu (Lothar fon Berks), koji je od 1896. do 1905. bio načelnik Bihaćkog okruga.
Osoblje restorana „Didova avlija“
Pa je Fon Berks na južnom dijelu grada podigao dvorac i tu se nastanio 1902. godine. Mnogi mu i danas tepaju „grad iz bajke“.
- Zato se mnogi danas odlučuju da se vjenčaju na zidinama Ostrošca – kaže Braco.
Braco prodaje suvenire
On je zadužen da turiste malo provede gradom i da im proda koji suvenir. Inicijativom Republičkog fonda za unapređenje kulturnih djelatnosti i ULUBiH-a 1967. godine osnovana je kolonija skulptora „Ostrožac“. Od tada, dolinom Une odzvanjaju zvuci čekića o kamen bihacit, iz kojeg nastadoše desetine maestralnih djela koja sačinjavaju danas unikatnu galeriju pod vedrim nebom.
- Odzvanjat će dok je živa roba s ovu stranu Une – kaže Braco.
Bijeg od asfalta
Gdje dalje okrenuti? Gdje se Cazinjani i njihovi gosti odmaraju? Na izletištu Stovrela. Hotel restoran „Didova avlija“ s najbogatijom ponudom domaćih specijaliteta. Dok roditelji koju progovore, za djecu se brine Džon Vejn.
Penje ih na ponija Diksija i čuva dok jašu.
- Polako, polako, ne boj se, malo mu je vruće – govori Džon Vejn.
Zatječemo i porodicu Hasanagić.
- Volimo doći ovdje. Nema ovakve prirode i ljepote nigdje na svijetu – govori Damir Hasanagić.
Moto Stovrela je: Nagradite sebe bijegom od gradskog asfalta i žurbe, zaslužili ste.
Šta su sve isklesali kipari
Od 1967. godine do danas brojni kipari isklesali su razne skulpture, raznih motiva. Tako posjetioci danas mogu uživati u maestralnim djelima naziva „Figura žene“, „Stražar“, „Prijatelji“, „Vanzemaljci“, „Cvijet“, „Dvije ptice“, „Herkul“, „Sprej za osvježenje okoline“, „Top s posadom“ i brojnim drugim.
Historija Cazina
Područje Cazina bilo je naseljeno u prethistorijskom vremenu, o čemu svjedoče ostaci raznih predmeta od ilovače, kosti, kamena, bronze i željeza pronađeni na lokalitetima Čungar, Gradina, Selište i dr. Jedan od značajnijih dokaza je stara kaciga od bronze pronađena u Čungaru, koja predstavlja vrijedan eksponat prethistorijske zbirke Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
Ovim područjima, kao i ostalim krajevima Balkana, dugo su vladali Rimljani. Propašću Zapadnog rimskog carstva (476. godine) mijenjaju se gospodari (Bizant, Mađari, Bavarci, Hrvati, Turci, Austrijanci i dr.). Cazin je pripadao i staroj državi Hrvatskoj, a 1522. godine postao je sjedište kninske biskupije.
Nekoliko decenija kasnije, kninske biskupe zamijenili su Turci, koji su Cazin osvojili 1579. Konačno zaposjedanje BiH od Austro-Ugarske završeno je upravo u ovom kraju. Krajem 19. stoljeća Cazin je poprimio sve odlike grada i postaje centar istoimenog kotara koji obuhvata područje Cazina i Velike Kladuše.
(Podaci preuzeti sa stranice Općine Cazin)
