Tihomir Nestorović, novinar i književnik, rođen je 1949. u Zenici, a u Semberiju, očev zavičaj, došao je tri godine kasnije. Veći dio života proveo je u Zvorniku. Piše romane, pripovijetke i putopise. Objavio je nekoliko hiljada radijskih, novinskih i televizijskih reportaža
1.
Novinarskim poslom bavite se od 1974. godine, kada ste bili saradnik lokalnog lista „Glas Drine“. Koliko je sladak ili gorak taj novinarski hljeb sa sedam kora?
- Kada se poštuju struka i zakoni, pa kada novinar ima na umu da su čitalac, slušalac ili gledalac uvijek u pravu i da radi za njih, a da im se pritom ne udvara niti im podilazi, onda se sama od sebe znatno ublažava gorčina tog hljeba ili se bar lakše proguta taj gorki zalogaj. I s onom slatkom stranom novinarskog hljeba treba biti oprezan.
2.
Čemu dajete prednost, agencijskom, radijskom, TV ili štampanom novinarstvu? Radili ste u svim tim medijima.
- Uvijek sam kretao od međusobne sličnosti tih medija, pa sam lakše savladavao različitosti. Ipak, radio mi je najdraži. Pisano novinarstvo je gospodsko. Filigranski vez. Televizijsko je mnogo zahtjevno, a agencijsko ekspresno, prava mašina za mljevenje mesa.
3.
Honorarno ste svojevremeno pisali i u listu za selo „Zadrugar“ te tuzlanskom „Frontu slobode“. Odakle ste crpili energiju?
- Objavljivao sam u brojnim redakcijama. Najviše za Radio Sarajevo. Ne pamtim da mi je ikad neki tekst ili prilog bačen u koš. Moja snaga je u prevelikoj ljubavi prema novinarstvu, ali i u racionalnoj, domaćinskoj raspodjeli vremena.
4.
Penzionisani ste 2012. godine, ali još aktivno radite. Ljubav prema novinarstvu i pisanoj riječi ili je u pitanju čista navika?
- Nema te medicine ni nauke koja me može izliječiti od novinarstva. Ono je za mene „čvrsta riječ“ i zavjet. Jednostavno, gladan sam ovog mog zanata.
5.
Objavili ste više od tri hiljade radijskih, TV i novinskih reportaža, mnoge u serijalima kao što su: „Ljudi i vrijeme“, „Ljudi sa rijeke“, „Rijeka Drina i Podrinje“, „Zapisi iz Semberije“... Koja Vam je reportaža najviše ostala u sjećanju?
- Sve reportaže i priče podjednako volim. Mnogi mi hvale one o bisernom glasu Sofke Nikolić i o Magdaleni Nikolić-Živanović, “prvom nadahnuću pjesnika Jove Dučića” kako, između ostalog, piše na njenom nadgrobnom spomeniku u Bijeljini.
6.
Koji Vam se događaj posebno urezao u pamćenje u proteklih više od 40 godina bavljenja novinarstvom?
- Svaki je događaj priča za sebe. To je ono “suvo lišće u novinarevom dvorištu”. Možda mnogo pamtim katastrofalne poplave u Semberiji, jer je time srušen sav moj svijet pored rijeka.
7.
Koju nagradu za novinarstvo posebno izdvajate, odnosno koja vam je najdraža?
- I to je teško izdvojiti. Ipak, najdraže su mi Zlatna plaketa „Stanko Nikolić“ Grada Zvornika i Specijalna nagrada na Međunarodnom festivalu „Interfer“ za reportažu o povodnju pod naslovom „Kada je ravnica plakala“.
8.
Šta za Vas predstavlja rijeka Drina, kojoj se često i uporno vraćate u svojim romanima i pripovijetkama?
- Jezivo se plašim Drine. Još od ranog djetinjstva, jer ona plavi, roni, drobi, pjeni, vrišti, ruši i nosi, ali se očas uparadi kao stara dama. Pričom je želim umiliti, kao mnogi pjesnici stihom. Ipak, najljepša je u zvorničkom Podrinju. Čudna je Drina Zelenika.
9.
Gdje se bolje snalazite, među likovima iz stvarnog života ili među likovima koje ste izmaštali u svojim književnim djelima?
- To sam definitivno podijelio. Tihomir novinar je neumoran, brz i odgovoran i ima svoje sagovornike. Žive. Istinite. Tihomir pisac likove “stvara”. Izmišlja ili odabira. S njima je borba neprestana, jer ih osjećam i vidim kao da su stvarni. Dobro se nosim s njima. Navikao sam.
10.
Šta Vam je novinarstvo kao profesija značilo prije 30 godina, a šta danas?
- Novinarstvo je, kao i jezik, živa materija. Uvijek se mijenja. I napreduje. Novinar mora uvijek da prati te mijene, jer ako samo malo izgubi korak, odmah mu okoštaju i riječi i rečenice, a tada je njegovom stvaralaštvu kraj.
11.
Može li se živjeti od pisanja, odnosno je li novinarstvo kao profesija dovoljno vrednovano u društvu?
- U mom selu Brodac seljaci kažu „da je to zaludan posao i da nema vajde od pisanja”. Ponekad mi se učini da su u pravu, ali ja, uprkos tome, ne tovim bikove, niti orem njive, kao oni, nego pišem knjige.
12.
Koje osobine cijenite kod ljudi?
- Iskrenost i čist duh. Volim one koji znaju ljudovati.
13.
Šta Vas je u životu najviše obradovalo?
- Mnogo toga. Rođenje djece i unučadi, prvenstveno. Što mi ljudi vjeruju i cijene moj rad. Što sam opstao, uprkos svim nevoljama koje me prate cio život.
14.
Koju knjigu ne odvajate od uzglavlja?
- Šest knjiga sabranih djela Sergeja Jesenjina.
15.
Koliko autobiografskog ima u Vašim romanima i pripovijetkama?
- Ostvario sam veliku želju - da svoj život i sudbine meni dragih ljudi pretočim u literaturu. Da obilježim svoje i njihovo vrijeme i prostor.
16.
Gdje se najradije odmarate?
- U selu Brodac, u krugu porodice i s komšijama, nedaleko od ušća Drine u Savu.
17.
Šta Vam nedostaje u životu?
- Veoma sam zadovoljan. Prije pola vijeka u svijet (učiteljstvo, novinarstvo, književnost) krenuo sam kao čobanin i seoski nadničar, najamnik, a vratio sam se kao gospodin. Šta mi više treba?
18.
Čemu težite svih ovih godina?
- Miru. Miru i samo miru među ljudima. Ko želi rat ili stradanja, neka to bude u njegovom stomaku, pa da vidi kako je to, a neka svijet pusti da živi i ljuduje u miru.
19.
Koju vrstu muzike najviše slušate?
- Vivaldija. I grčku muziku. Mikisa Teodorakisa. Sve moje knjige napisane su uz tu muziku.
20.
Šta biste poručili mladim novinarima koji prave prve korake u ovoj profesiji?
- Da budu svoji i samo svoji i nepovodljivi. Ne smiju da koketiraju s onima za koje pišu novine ili prave programe na radiju i televiziji. Da su uvijek originalni i bez autocenzure.
