Subota, 1. septembar  

Jalovi sastanci

Sunčan i radostan dan u mjesecu kada se djeci kupuju sveske, udžbenici i nova odjeća i iščekuje početak škole, nama u EDUS-u i roditeljima djece s poteškoćama s kojom radimo, nažalost, donosi samo stres koji se ponavlja već više godina: naša djeca nikako da dođu do toga da budu ravnopravno tretirana pa za njihovu školu, po ko zna koji put, nije osiguran stručni kadar niti njihovo finansiranje, nisu prihvaćeni EDUS standardi, čak ni osnovni pravni okvir za program koji im je nasušno potreban za daljnji rast i razvoj i čiji svaki dan je dragocjen i potencijalno nenadoknadiv.

Već osam godina svoje međunarodno priznato znanje stručnjaci EDUS-a sistemu daju besplatno. Problem je trenutno sveden na puko finansiranje vrtića koji funkcionira po principu škole čiji kadar se kroz rad dodatno obučava, a roditelji educiraju. U pitanju je 151 dijete uzrasta 2-7 godina, s današnjim danom, jer se ovaj broj iz sedmice u sedmicu povećava kako nam stalno pristižu nova djeca za opservaciju, što znači da bi do kraja godine moglo biti oko 200 djece.

Cijelo ljeto smo, u toku trajanja EDUS-ove ljetne škole, pokušavali obratiti pažnju nadležnih (Centar „Vladimir Nazor“ u čijem okrilju trenutno radimo, te Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade KS). Odgovor je bio nekoliko jalovih sastanaka na kojima je uvijek falio jedan od ključnih aktera i gdje se loptica odgovornosti, nonšalantno i bez stvarne brige o djeci, prebacivala između Ministarstva i Centra, a opći utisak je bio da smo im, bez obzira na uspjehe, i mi iz EDUS-a, a i ta naša djeca "viška".

Ne vjerujući svojim očima da će se i ove godine ponoviti scenarij od prethodne, dugog i neizvjesnog čekanja, ogorčeni roditelji, prije svega Aida Hrnjić, poznata po pisanju bez dlake na jeziku, već nekoliko dana pišu statuse na društvenim mrežama. Zvone telefoni, traže se izjave, gostovanja. Prošlogodišnja kampanja "Gdje je moja škola?" je spontano oživljena, suštom potrebom.

Nedjelja, 2. septembar 

Iznenadni poziv 

Iako je nedjelja, cijeli dan razmjenjujem poruke s roditeljima i Nirvanom (dr. Pištoljević, izvršna direktorica EDUS-a) u vezi s iznenadnom porukom koju smo dobili jučer! Direktor Centra „Vladimir Nazor“ nas poziva na sastanak Školskog odbora već u ponedjeljak kako bi se potpisao Sporazum te da, na nalog Ministarstva, treba da „sakupimo” osoblje i s radom počnemo već u utorak, da će sve biti osigurano!!!

Eh, da mi nemamo godine iskustva i da nas "guja" obećanja već ranije nije ujedala, napravili bismo odmah teferič s roditeljima i djecom. Ovako, jasno nam je da je cilj ove pružene ruke ugasiti vatru u nezgodno vrijeme, pred izbore, a ne stvarno pomoći djeci. Da im je stvarno stalo, znali bi, naprimjer, da se osoblje ne može za jedan dan "sakupiti" niti pripremiti za rad, te da se mi ne bavimo čuvanjem djece, već njihovim napretkom. Da im je stvarno stalo, sve ovo se ne bi dešavalo sad, već bi se već desilo prije nekoliko mjeseci. Da im je stalo, do sada bi postojao edukacijski i naučnoistraživački centar, ujedno i škola.

Ponedjeljak, 3. septembar

Kako biti uljudan

Danas naša djeca, za razliku od hiljada drugih, nisu krenula u svoju predškolsku školu, iako je njima škola najpotrebnija, a pauza po njihov razvoj najštetnija. S druge strane, otvorena je "najmodernija škola u BiH" s tabletima i računarima, ranije su kupljene skije. Šta su u našem školstvu prioriteti i postoje li uopće?

Jutros sam gostovala na Radiju Otvorena mreža. Ljubazna voditeljica Rubina Čengić mi daje puno prostora. Osjećam se razapeto između toga da govorim kao predstavnica organizacije ili kao roditelj tinejdžera s autizmom koji je na svojoj i mojoj koži osjetio nedostatke sistema, prije svega rane intervencije. Isto se osjećam i na sastancima.

Imam obavezu i trudim se da sam uljudna i umjerena u izjavama, kao roditelj imam potrebu da psujem, čak i gađam olovkom, npr. ministra, kad god spomene da "znate, mi po zakonu nismo obavezni ovo raditi" i "šta nas toliko dolazi, nemojte mi tog pritiska". Ostala sam uvijek uljudna, ali valjda ta moja frustracija, kao i drugih roditelja koji s nama idu na sastanke, zrači, pa zvanični uredi, kao evo i danas ured premijera Kantona Sarajevo, često insistiraju na tome da na sastanak dođe samo dr. Pištoljević. Misle, valjda, lako ćemo s njom, ona samo s naukom barata, nemojte nam samo ovih "teških" roditelja koji stalno nešto traže i zahtijevaju.

Utorak, 4. septembar

Šta dalje?

Sastali smo se popodne u našem uredu, uprava EDUS-a i nekoliko roditelja iz Savjeta da saberemo utiske s prethodna dva sastanka. Predstavnici Centra, nakon izvjesnog otpora, vezanog uglavnom za sujete njihovih stručnjaka, prihvatili su naš prijedlog sporazuma, ali samo do kraja kalendarske godine. I pored toga, kao i obećanja Ministarstva da će biti osigurano "sve što treba", osjećamo se poraženo, što zbog ranijih iskustava, što zbog činjenice da ne možemo imati potvrdu stvarnih namjera nadležnih sve dok se svaka plaća ne isplati, ali i ne usvoji kantonalni budžet za 2019. godinu.

Sve traži vrijeme, a naša ga djeca nemaju.

Srijeda, 5. septembar

Žongliranje u zraku

Mnogi ranije zaposleni i obučeni edukatori su nas zvali da kažu da su našli drugi posao, jer su morali od nečega da žive. A djece imamo mnogo više nego u junu. Da bismo imali spreman potreban broj edukatora, danas smo objavili konkurs za relevantne struke. Pitaju nas mogu li se prijaviti ako su iz Mostara. Naravno, kažemo im mi, ako vam se isplati za plaću od nekih 600 KM. Radi se od ponedjeljak do petka od 8 do 16 sati, od toga 5 sati s djecom. Pauza je nakon što djeca odu kući. Sve diplome se tretiraju jednako, niko nema poseban status. Svi moraju biti spremni da mijenjaju pelene ako zatreba.

Radi djece zbog koje smo tu, spremamo se i pravimo planove kao da će sve biti uredu. Želimo početi s radom što prije da oni ne čekaju. Kad će se to stvarno desiti i koliko dugo će trajati, ionako ne zavisi od nas. Nastavljamo rad žongliranjem, u zraku. Uvijek postoji opcija napuštanja rada unutar sistema.

U gradu su neredi, veterani opet blokirali saobraćaj, ima povrijeđenih. Kakvu šansu imaju naša djeca, zaboravljena i u najboljim danima, u cijelom ovom haosu?

Četvrtak, 6. septembar

Priče roditelja

Masovno se dijeli članak mame iz Hrvatske koja je svoju djevojčicu, prvačića s poteškoćama, odvela u redovnu školu, da bi doživjela duboko razočarenje i očaj kada je vidjela reakciju uposlenika - nisu imali pojma da dijete dolazi, oni nemaju za nju odgovarajući program, a samim tim ni mjesto u školi. Dakle, šta je s inkluzijom o kojoj se stalno priča?

Isto se dešava i u našoj zemlji, samo što još nismo "dobacili" ni do toga da svu djecu imamo u školama, uključujući specijalne ustanove. Posljednji podatak iz Ministarstva, iz Nacrta strategije za uključivanje djece s poteškoćama u obrazovanje, govori nam da je samo svako deveto dijete s poteškoćama uključeno u obrazovanje i pored toga što je to zakonska obaveza i što je Zakon o inkluziji donesen prije petnaest godina. Inkluzija je još veoma daleko, ali se zato i dalje uredno "propisuje".

Naš krajnji cilj je da što više djece dovedemo do toga da mogu samostalno pohađati redovnu nastavu. U zavisnosti od njihovog stanja i vremena početka rane intervencije, kod neke djece se to postigne na vrijeme, pred prvi razred, neki čak postanu i najbolji učenici, ali nekoj djeci i dalje treba individualni rad. Iako je grupa roditelja tražila da njihova djeca nastave sa EDUS-om sve dok ne budu potpuno spremna, Ministarstvo ih je uputilo u redovne škole i obećalo asistente u nastavi, pod parolom da "sva djeca trebaju ići u redovnu školu", dok je stvarni razlog to što je škola, za razliku od vrtića, zakonska obaveza, pa je EDUS iz školskog sistema istisnut da bi se mogao kontrolirati broj djece koja se za program prijavljuju. Tako je parola zgodno iskorištena za sklanjanje djece, ovaj put u redovne škole, a šta će se s njima tamo desiti, koga to, osim roditelja, briga. Zaista makijavelistički potez vlasti.

Na EDUS-ovu Viber grupu javili su se roditelji s terena i dali nam direktan uvid u to šta se stvarno dešava sa našim sada prvačićima: dio je primljen u Mjedenicu, a dio roditelja panično traži obećane asistente. Jedna mama koja je već u aprilu ugovorila s osnovnom školom prijem djeteta nam je rekla da moraju čekati oktobar, jer se prvo mora napraviti individualni plan rada. Pitam se hoće li to za njeno dijete biti opravdan ili neopravdan izostanak iz škole i ko će za to snositi odgovornost?

Petak, 7. septembar

Bez izgleda, ali neporaženi

Nakon jučerašnjeg istupa ministra Kazazovića na Skupštini Kantona na postavljeno pitanje o djeci koja nisu krenula u školu, u kojem je on EDUS predstavio gotovo kao državnog neprijatelja koji se usuđuje da postavlja uvjete i bira uposlenike, roditelje kao zahtjevne i nestrpljive, dok on, jadan, štiti državu, njene ustanove i pravi, evo samo što nije napravio, sistemsko rješenje, jasno mi je da nema ništa od obećanja, jasno mi je, bolno i konačno, šta su naša djeca ovim ljudima, te poništavam, ovdje i sada, svu rezervu koju sam, kao predstavnica organizacije, imala u ophođenju i izražavam žaljenje da ministra nisam gađala olovkom kad sam mogla.

EDUS je već svjetski ugledna organizacija kojoj to neće naškoditi, a ja odoh sa svojim roditeljima, koji su se odmah organizirali nakon prvobitnog šoka, da stojimo ispred Kantona i pokažemo da je roditeljska trpeljivost iscrpljena, ali i da našu djecu ne damo i da ćemo se za sve njih boriti do posljednje kapi snage! No pasaran!