Šezdesetih i sedamdesetih godina, kada je Tito otvorio granice bivše Juge, stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca pohrlile su trbuhom za kruhom, bilo u razvijeniju Republiku Sloveniju ili u Njemačku, Austriju, Italiju. Zvali smo ih gastarbajteri (na njemačkom gostujući radnici, koji su uglavnom radili teške i prljave poslove, op. a.) ili pretežno “bauštelci”.  

Lijepe kuće i avlije

Danas desetine i stotine hiljada mladih Bosanaca i Hercegovaca, ali i cijelih porodica u stanju opće besperspektivnosti i političke nestabilnosti i nebrige države, napuštaju svoju zemlju. Njih ne zovemo gastarbajteri, jer gastarbajteri su išli trbuhom za kruhom pa se vraćali svojim kućama i svojim porodicama.

No, to ne brine one koji su potjerali mladost iz ove zemlje da ide bez osvrtanja i nikad se više ne vrati. Oni će se sve do 7. oktobra grčevito boriti za fotelje kako bi i dalje mogli šlajpečiti mjesečno po četiri-pet hiljada-tisuća maraka za svoj nerad. Vlastodršce ne brine što država ostaje bez svojih ljudi, što su na svakoj drugoj kući spuštene roletne, a vrata trajno zaključana.

Priču o bivšim gastarbajterima i današnjoj rijeci mladih Bosanaca i Hercegovaca koji odlaze iz svoje domovine u potrazi za srećom i poslom, sročili smo u gračaničkom, nekad u svakom pogledu zapuštenom selu Babići, selu od centra udaljenom nekoliko kilometara. Devedeset posto ljudi iz Babića u onom bivšem sistemu tražilo je sreću van sela. Danas se Babići prepoznati ne mogu od lijepih kuća i uređenih avlija. U selu nema nijedne kafane, kafića, nema kladionice, ali ima života.

Poduzetnik Osman Sulejmanović, vlasnik betonare u Babićima, kaže da su se nekad na prste jedne ruke mogli u selu izbrojati obrazovani ljudi. No, oni nikad nisu odustali, već su školovali djecu, razvili selo. Zato se ni prepoznati ne može.  

- Babićani su sedamdesetih godina listom spakovali svoje kofere i otišli u Sloveniju, Njemačku, Austriju, Italiju da rade i svojim porodicama osiguraju egzistenciju. Oni su otišli da se kućama vrate kad u penziju odu. Radili su kao gastarbajteri, supruge su kod kuće odgajale djecu i održavale porodicu. Gradile su se i kuće, kupovala zemlja. Zato danas vrijedi ovdje doći i ostati, jer su ljudi svojim radom stvorili uvjete za ugodan život. Formirano je nekoliko građevinskih obrta, ovdje proizvodimo beton, imamo veliku fabriku tekstila iz koje sva proizvodnja ide u Njemačku, fabriku za preradu metala, nekoliko farmi pilića, završenu infrastrukturu, izletničko naselje Vis. U našim, babićkim firmama radi 200 naših ljudi. I misica Australije Esma Voloder vuče korijene iz Babića - kaže ponosno Sulejmanović. 

I Haso Jašarević (60) bio je gastarbajter, cijeli radni vijek je proveo u “Vegradu” u Velenju, a 15 godina je, kao mašinski tehničar, vodio vlastitu firmu. Danas sa suprugom Ramzijom uživa u penzionerskim danima u Babićima, u zaseoku Omerbašići, a pomalo se bavi i poljoprivredom.

Ničiji hamali

- Tako je to bilo kad su se otvorile granice, pa ljudi masovno krenuli na rad. U Sloveniji su velike firme bile pune Bosanaca. Radili smo ono čega su bježali Slovenci. Nije bilo komunikacija kao danas, od Doboja do Ljubljane se stajalo na jednoj nozi na papučici voza. Cijeli život u barakama, samački život, djeca su nas se zaželjela. Moralo se raditi. Drago mi je što su se današnje generacije snašle, pa u toj istoj Sloveniji otvaraju svoje firme, neće više da budu nečiji hamali – kaže Haso.  

Govori nam kako je njegov komšija iz Slovenije Mehemed Jašarević otvorio građevinsku firmu u Njemačkoj, Enes Mustafić ima, također, svoju firmu za proizvodnju liftova u Njemačkoj.

- Babićani su uvijek išli u potragu za poslom i hljebom, ali svoja ognjišta nisu gasili - ističe Haso.

Ni prazne kuće, ni nezaposlenog čovjeka  

Na izlazu iz Babića susrećemo braću Muhidina i Džemala Hrvića, vrsne klesare iz susjednog sela Piskavica. U ovom poslu na ovim prostorima nema im ravnog. Dok u Babićima grade još jednu kamenu ogradu i kapiju od kovanog željeza, rekoše da su Babićani vrijedni ljudi, takmiče se ko će imati ljepšu avliju, bolju fasadu na kući.

- Godinama radimo u Babićima. Nema u njih prazne kuće i nezaposlenog čovjeka, radili u Sloveniji, Njemačkoj, u svom selu ili gračaničkim fabrikama. Oni su fenomen, jedni druge vuku i pomažu gdje god da bili – kažu Hrvići