Eto, opet me krenulo. Idem na Koševo, na utakmice. Krivac su sin i njegova raja iz “Ćumeza”. Fini momci... Pa se i ja, onako, podmladim uz njih. Išao sam i kad su bili drug Čala i Tošo, ali nešto rjeđe. A preskakao periode kad su na klupi bili oni treneri kojima je trebao turistički vodič da dođu do stadiona, kao i mnogima od igrača...

Dok idem sa sinom na zapad

I tako, dok idem sa sinom na zapad, vazda me zanese lijevo, prema mjestu gdje je nekad bio glavni ulaz, s onim željeznim ogradama, milicionerima na konjima. Jer, na svakoj tekmi bilo je bar 20.000 navijača, bio Radnički iz Niša ili Vardar, o derbijima ne treba ni govoriti, puno k'o šipak...

I počnu me pucati emocije, sjećanja... kao da osjetim onu toplu ruku koja me je vodila na Koševo. Sjećam se kad smo išli na utakmicu sa Mančesterom, rijeka ljudi od Titove, čini mi se da smo satima išli do stadiona... zaglavio se i autobus s Bestom i ostalima. Šta su nam uradili, od tada uvijek navijam protiv njih!  

Subota ili nedjelja, ranije buđenje, doručak, već oko 10-11 sati Stari bi se spremao, zategne kravatu na kao snijeg bijeloj košulji, proturi češalj kroz kosu, namjesti šešir i krećem s njim prema Koševu. Majka bi uvijek govorila: “Braco, čuvaj dijete”, a Stari bi odbrusio: “Bona, Neno, nije igla da ga izgubim!”

I tako bismo krenuli nas dvojica lagano prema stadionu, utakmice su bile obično u večernjim terminima, ali Stari je imao svoj raspored. Prva stanica su bili pomoćni tereni, gdje su se stalno igrale utakmice, čuveni Jug, Pofalićki, Saobraćajac, Vratnik... A ja sam najviše uživao kad bi igrači zaganjali sudiju...

E, tu bi on zasjeo s jaranima, prvo kafa pa, onda, kreće lagana meza, bokalići, opet meza... pa meso i tako dalje. Ja bih se znao napiti sokova da mi je bilo muka. Ko god sjedne, daj turu i malom sok...  

A taj mali bio je član FK Sarajevo istog dana kad se rodio. Stari, kad je čuo radosnu vijest, koju je čekao, naravno, s jaranima, otišao u klub da učlani sinčinu, a nekad kasnije i u Porodilište. Ime se već znalo, baka je bila da bude Ana, a majka Mladen. I bi muško.

Husref, Paja i ostala raja

I tako je bilo i kad je gore potpisani dobio sina. Samo što je moja članska bila sive boje, a njegova bordo. I nosio ga pred Robnu kuću kad je Sarajevo s Husrefom, Pajom i ostalom rajom osvojilo drugu titulu.

A kad se rodila tatina lijepa profesorica, bio sam sa sinom na Koševu na utakmici! Kako god okreneš, sve u bordo atmosferi!

U tekstu “Stari je volio Sarajevo” opisao sam utakmicu kad smo osvojili prvu titulu. Ti igrači Sarajeva bili su heroji moje mladosti. Najdraži mi je bio Vahidin Musemić Spenser. On je baš ginuo, kada fuli, griz'o je travu, čini mi se... Jednom sam mu, kada sam se vraćao iz gimnazije, uletio u auto, koliko se sjećam BMW, ali tu nisam na svom terenu, i potpisao mi se na udžbenik fizike.

Volio sam sve igrače, naravno, ali u nekih, što se kaže top 10, uvijek su bili i Refa Muftić i Fuko Muzurović. Poslom, ali i privatno, družio sam se sa mnogim igračima. A ima jedna dogodovština koju otkrivam “ekskluzivno”. Ima tome više od godine, možda i dvije, uvijek sam bio slab s vremenom i brojevima. Za to sam definitivno netalentiran!

I, tako, sjedosmo i priča krenu