Politika kao ljudska djelatnost povezana je sa donošenjem odluka. Napoleon je kazao kako je najteža stvar u ljudskom životu donijeti odluku. Politika je u tom kontekstu teška ljudska aktivnost, naročito ako ste odgovorni, ako razumijevate da se Vaše odluke tiču života velikog broja ljudi. Zato je politika onaj prostor ljudskog angažmana koji se ne mjeri namjerom, nego rezultatom. Namjere političara mogu biti samarićanske, emancipatorske, oku ugodne, mogu te namjere, zbog opće predstave o nekom političaru da je karitativan i merhametlija, unaprijed zadobiti auru nečega veličanstvenoga i humanoga, ali džaba sve to, politika je neumoljiva. Rezultat, samo je rezultat važan.

Tako se, i to nije rijedak slučaj u historiji, zna desiti, a meni se ova misao dok je formiram već gadi, da političari koje percipiramo kao loše ljude, nitkove, spletkaroše, ljude niske svijesti itd, znaju u sferi politike napraviti dobru stvar a plemeniti, iskreni ljudi, sa visokom razinom svijesti, čak mistične svijesti kao naročitog dara, da upropaste ono što je predmet njihova djelovanja. Pade mi na um Geteov Faust: “Dio sam one sile što uvijek želi zlo, a vječno stvara dobro”. Ili, u parafrazi: dio sam one sile što vječno želi dobro, a uvijek stvara zlo.

Čini mi se kako je najinstrumentaliziranija percepcija Alije Izetbegovića da je bio dobar čovjek, pa će svaka objektivizirana interpretacija, u parafaustovskom kontekstu, obarati proizvedenu vrijednost povijesne legitimacije Alije Izetbegovića i njegovog političkog i svjetonazorskog naslijeđa. Tih interpretacija nedostaje. Poražene su ili prešućene. Trg je ispražnjen od kritike, koja bi, uvažavajući zahtjevni društveni kontekst Izetbegovićevog političkog djelovanja, njegovo političko naslijeđe imenovala velikim skokom unazad.

Zašto je važna ta nedostajuća kritika?

Pa upravo zbog toga što čuvari Alijinog legacy-ja na različite načine spriječavaju otvaranje debate o Izetbegovićevoj politici čiji je ovovremeni iskaz stranka njegovog sina, opijena feudalnim nepotizmom u osamnaestoj godini dvadeset prvog stoljeća. U globalnom društvu socijalnih mreža, SDA-ova socijalna mreža pokreće se na krvno i tribalističko srodstvo, na najprimitivniji oblik asabije, kojom se država konstituira kao plemenska zajednica. U našem slučaju kao plemenska zajednica tri organizirano konfrontirajuće asabije, nazovimo ih Bakirova, Miloradova i Draganova, koje zahtijevaju iracionalnu etnonacionalnu privrženost i fanatizam, po cijenu političkog nasilja, krađe na izborima i slično.

Izostanak radikalno drugačijeg govora od ideološkog o posljedicama SDA-ove, u biti, etnoreligijske politike, znak je prevladavajućeg naturalizma: pleme iznad svega, ali sa benefitima suženim na samoprozvanu i samoproizvedenu patricijsku elitu koja uglavnom stanuje poviše u odnosu na svoj plebs.

Pravo je vrijeme za drugačiji govor, za prevrednovanje političkog i kulturnog naslijeđa, sa nadom da novi pokušaji neće biti odbačeni i prezreni kao što su bili neki vrijedni individualni poduhvati progutani terorom organizirane tišine. Inače je jedna od prepoznatljivih metoda SDA kerbera ignoriranje kritičkog registra – da narod ne bi slučajno šta opasno pročitao ili ako se baš mora reagirati onda nastupa pozorišna predstava sa Stavom – Vi Aliju (nas) kritikom, mi vas mrzilačkim pseudonimom u blato. No, bez obzira na te dvije onespokojavajuće metode, u društvu koje je još uvijek na niskoj razini demokratske, političke i intelektualne kulture, imperativ je graditi vrijeme u kojemu će debata o važnim prvacima naše historije i posljedicama njihovog djelovanja na zemlju i ljude postati objektivizirana intelektualna norma a ne eksces, remetilački čin, neugoda.

Nema napretka za zajednice u kojima izostaje govor koji dovodi sve u pitanje. Nema napretka za društva u kojima kritička interpretacija bliske prošlosti i njenih ključnih subjekata nema prođu, nema napretka nacijama u čijoj usmenoj i pisanoj memoriji kao povijesni luk dominira hagiografija, isprazno veličanje, bijeg od istine u ugodu bajki u kojima je sve dozvoljeno. Nema napretka ni za one koji su predmet kritike ako ne razumiju važnost i blagotvornost stalnog ne. Biti intelektualac znači biti u negaciji spram dominirajućeg subjekta a to je, godinama moja Ines i još uvijek SDA. Unutar tog dominirajućeg subjekta, očinska figura Alija Izetbegovića nije niti će, bar po političkim intencijama najveće bosanskohercegovačke stranke, biti i na koji način dovedena u pitanje. A bez dovođenja Alijinog političkog naslijeđa u pitanje Bosna i Hercegovina će ostati ono što je bio i filozofski kredo Alije Izetbegovića: čija je zemlja njegova je i vjera: tri unutrašnje zemlje, tri vjere i mehaničko Ozemlje zvano Bosna i Hercegovina. Ali Augsburški mir bio je 1555. godine! Statičnost je ime SDA dinamike. Taj višestoljetni san nije moguće prevladati ideologijama krvi i tla. Na srpski i hrvatski nacionalizam jedan od gorih odgovora je SDA. Zašto? Zato što se ne mijenja paradigma, zato što nema ništa stvarno političko u programu te stranke, zato što je to ideologija bez politike, sa dubokim sentimentom prema završenoj otomanskoj historiji. To jeste naslijeđe Alije Izetbegovića koje zahtijeva propitivanje. Interesantno je da još niko od mladih istraživača u Sarajevu nije ponudio doktorski projekt – kritičku valorizaciju političkog mišljenja i djelovanja Alije Izetbegovića a on to kao neosporno važna figura novije bošnjačke historije zaslužuje. Vrijedilo bi ideološka istraživanja zamijeniti naučnim.

Jedna od najvažnijih karika u valorizaciji Alijinog političkog naslijeđa je njegova monotona, monoetnička, etnokonfesionalna politička organizacija. Pitanje od historijske važnosti je – da li je to stranka bošnjačkog naroda i Bosne i Hercegovine ili je to stranka samo bošnjačkog naroda?

U mome uvidu, to je stranka muslimanskog naroda sa prebivalištem u Bosni i Hercegovini čiji prvaci građansku regresiju smatraju etničkim preporodom. Tu regresiju (koja je za ključne strukture moći u SDA progresija) izrazit ću ovako: Kako su Muslimani, kao nacija, gubili veliko M i afirmirali autentični nacionalni identitet, tako se istovremeno odigravala i redukcija sekularnog nacionaliteta. Kako su prestajali biti Muslimani, Bošnjaci su sve više bili samo muslimani a sve manje Bošnjaci. To je proces koji nazivam sekularna inverzija i koji protivnici Bosne i Hercegovine ohrabruju.

Potrebna redukcija utjecaja SDA i kvazigrađanskih satelita

Stoga je od prevelike važnosti da SDP, DF i NS ni pod kojim uvjetima ne idu u koaliciju sa SDA. Time bi proizveli u političkom polju važnu kontraargumentaciju spram bolesne i šovinizmom zadojene argumentacije nacionalističkih i islamofobijom zatrovanih političkih komesara hrvatskosrpske provenijencije koji ne dozvoljavaju bilo kakvu emancipaciju političkih subjekata iz Sarajeva reducirajući pluralni svijet života u Sarajevu na SDA muslimanstvo. Naravno, to se radi sa svrhom i razlogom: reducirati bilo kog Nermina, Peđu, Željka, Lanu, Sabinu… (kao što to radi Čovićev i Ljubićev megafon Karamatić) na muslimanstvo znači sijecati mogućnost općegrađanske emancipacije bosanskohercegovačkih ljudi koji moraju ostati živjeti u 21. stoljeću po augsburškom načelu: ako živiš u Sarajevu politički možeš biti samo musliman (eo ipso – u Mostaru katolik, u Banjaluci pravoslavac). Odgonetnite s kojim stavovima se čita takvo učitavanje Sarajeva, pa će postati jasnije zašto je važna izgradnja prekoetničke građanske koalicije koja će započeti strpljivo, mudro, odgovorno, nenacionalističko, progresivno, inkluzivno, emancipatorsko putovanje Bosne i Hercegovine u građanstvo.

Građanstvo koje još nismo probali. Građanstvo kao bezesencijalno zajedništvo, kao odsustvo fiksiranih identiteta, kao negacija etničke čistoće, jer, pozovimo se na francuskog filozofa Nancyja: “budimo jasni: simplicistička pohvala izmiješanosti je mogla stvoriti zablude, ali simplicistička pohvala čistoće je podržavala i podržava zločine. U tom pogledu, dakle, ne postoji nikakva simetričnost, nikakva ravnoteža koju treba održavati, nikakva zlatna sredina. Nema se o čemu raspravljati.” Osim o građanstvu koje ne proizvodi strah i nije bauk, već ljudski, odveć ljudski zahtjev za slobodom. No, zato je potrebna redukcija utjecaja SDA i kvazigrađanskih satelita.

Kada bi nacionalne stranke bile iole poštene, potpuno bi iz svoje agende isključile ideju građanske političke zajednice i agitirale samo i samo u polju etniciteta. Time bi njihov politički angažman odgovarao programskom profilu a proširilo bi se političko polje za građansko djelovanje drugih političkih subjekata koji se ne pozivaju na etnonacionalno. Time bi se stvorili pionirski uvjeti za prekoetničko građanstvo kao drugu opciju u odnosu na dominirajuće etnonacionalne stranke i politike. Naravno, taj film nećemo gledati. Ali vrijedi provocirati kolektivističke ideologije. Vrijedi zahtijevati hrabro suočenje sa Izetbegovićevim naslijeđem, kako bi bilo prevladano.

To naslijeđe je iznjedrilo etnonacionalni konfesionalitet kao sekularni nacionalitet. Nažalost, život svemu da smisao pa tako i procesu navikavanja na konfesionalitet kao da je nacionalitet. Posljedica toga je proces deteritorijalizacije i ateritorijalizacije koji je u suprotnosti sa bosanskohercegovačkim prostorom kao jedinstvenim geoprostorom svih naših etničkih nacija o čemu svjedoči način života prije nasilja i činjenica da je samo 3% stanovništva živjelo u isključivo monoetničkim zajednicama. To tri posto sada je postalo naš način života jer je prostorna nekompetentnost unutrašnji sadržaj univerzalnoreligijskog koncepta nacije. Za sada je taj način političke reprezentacije pobijedio. Alija Izetbegović je pobijedio. Nažalost, naša (a kada kažem naša mislim na sve tri etnonacionalne zajednice) budućnost je religijska nacija a ne građanska nacija koja uključuje i religiozitet u svoju veličanstvenu arabesku. Razlika je očiglednija nego što sami sebi hoćemo priznati.

Vrijedi se stoga boriti za svoj pogled na svijet. Za buđenje, za mišljenje kao poziv na buđenje, jer bez mišljenja nema drugačijeg djelovanja a bez drugačijeg djelovanja prevladat će gotovo mentalitetski koeficijent kilavosti – nemoj danas, sutra ćemo, kuda žuriš, polako, kud si navro – upravo ono što ovu zemlju drži izvan magistralnih tokova emancipacije. Zoran Đinđić je u Srbiji pokušao da tu usporenu kilavu svijest prodrma političkointelektualnim djelovanjem visokog intenziteta. Završio je kako je završio. Bošnjaci, metaforički kazano, čekaju svog Đinđića, odnosno onu politiku koja će biti sposobna mirnim putem prevladati diskutabilno političko naslijeđe Alije Izetbegovića.