Milan Tegeltija, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) BiH, reagirao je na Facebooku povodom izjava sudije Branka Perića. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

- Ponukan tekstovima i izjavama sudije Branka Perića, sudije suda BiH i bivšeg predsjednika VSTS BiH, koji je sebi dao za pravo da komentariše sve i svašta, a posebno tekuće postupke pred pravosudnim institucijama, odlučio sam se da napišem ovaj tekst, čiji je cilj da podsjeti šta je to sudija i zašto je važno da sudija nikad ne zaboravi da je prije svega sudija.

Nije nikakva tajna kada kažem da je sudijska funkcija teška i odgovorna, da od čovjeka zahtijeva mnogo poštenja, integriteta, znanja, iskustva i odricanja. Zbog toga o tome neću ništa pisati .

Pisat ću danas o njenoj bremenitosti. To je jedan poseban teret za svakog čovjeka na ličnom nivou, jer pored svih ovih karakteristika koje sam naveo a koje moraju da imaju i mnoge druge profesije, jedna stvar za sudije je vrlo specifična u odnosu na sve ostale profesije.

To su NEUTRALNOST I SUZDRŽANOST.

Prosuđivanje i zaključivanje 

Sudija mora da bude neutralan i suzdržan u javnom prostoru, neutralan i suzdržan i onda kada je neutralan i suzdržan teško biti, onda kada svi imaju ponešto da kažu, prokomentarišu, iskažu svoj stav, mišljenje.

Nije to lako, i sudije su ljudi, žive u zajednici, imaju porodicu, rodbinu, komšije, prijatelje, poznanike. Učestvuju u društvenom životu, posmatraju šta se dešava u njihovom okruženju, čitaju novine, portale, blogove, društvene mreže, gledaju televiziju, imaju mišljenje o svemu što se oko njih dešava, imaju svoj lični stav o svemu o čemu stav imaju svi drugi ljudi, jer na kraju krajeva i sudije su ljudi.

Međutim, za razliku od drugih ljudi, o tim događajima koje svi imaju potrebu da komentarišu i iskažu svoje mišljenje, sudije će baš o tim događajima možda morati da sude i presuđuju, da određuju šta je pravo, a šta nepravo, šta je zakonito a šta ne, da određuju sudbine ljudi na osnovu tih događaja o kojima sude.

Zbog toga se od njih očekuje da do tih odluka, da do tog prosuđivanja i zaključaka dođu neopterećeni predrasudama, kroz zakonite procedure na osnovu dokaza koji su zakoniti, a koje će svakom građaninu obezbijediti sigurnost da je o njemu odlučivao nepristrasan sud na osnovu dokaza predstavljenih u zakonitom postupku u kojem će imati jednako pravo na osporavanje i kontradokazivanje, uz neizostavnu pretpostavku nevinosti.

Sudija mora biti rasterećen predrasuda koje može da stekne kroz elektronske i štampane medije, društvene mreže, blogove, čak i onih koje može da stekne kroz kontakte s ljudima, javna pogovaranja, tračeve i slično.

To je veliki individualni izazov za svakog čovjeka koji živi u zajednici, nije ga lako iznijeti, ali je izazov kojem svaki sudija mora da odoli. To je civilizacijski i profesionalni standard bez kojeg bi se suđenja u sudnicama pretvorila u hajke i linč na osnovu predrasuda i opšteg javnog mišljenja. U tom slučaju niko ne bi bio siguran da postoji mjesto gdje će dobiti elementarno pravo na ispitivanje činjenica i dokaza neopterećenog predrasudama, čak i kad je javna atmosfera takva da postoji opšta osuda građana, medija itd.

Zbog toga sudija sebi nikada ne smije dozvoliti populizam i udvaranje javnosti, on mora biti stamena stijena demokratskih prava i sloboda svakog čovjeka, čak i onog kojeg kompletna javnost osuđuje. On mora biti garant da postoji mjesto u društvu, državi, gdje će bez obzira na javnu atmosferu osude i hajke, važiti univerzalna pravila garantovana Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija, pa na kraju i ustavima u BiH, na koja svako ljudsko biće šta god uradilo i kakvo god bilo ima pravo kao ljudsko biće, kao čovjek i kao građanin.

To njegovo pravo ni pod kojim okolnostima ne smije biti dovedeno u pitanje. Ako se to dopusti samo u jednom slučaju, ma kako on težak bio, to postaje moguće, a onda sutra taj obespravljeni čovjek možeš biti ti koji čitaš ovu kolumnu ili bilo ko drugi.

Jedno i drugo ne može zajedno 

Zbog toga i onda kada svi sebi daju za pravo da komentarišu događaje koji su po svojoj prirodi takvi da mogu doći pred sud, sudija taj luksuz sebi ne može dozvoliti. Ne samo da mora biti suzdržan u javnom prostoru, nego mora iznijeti tu unutrašnju ličnu bitku sam sa sobom. Mora na ličnom nivou obezbijediti da i u takvoj javnoj atmosferi njegov stav ne bude kontaminiran opštim stavom javnosti, jer stav javnosti ili dijela javnosti nije nužno stav zasnovan na zakonitim dokazima i činjenicama dok sudijin stav to mora biti, koliko god to nekada teško i nezahvalno bila s aspekta baš tog imidža u javnosti.

Ukoliko sudije počnu da se dodvoravaju javnosti, iznose svoje mišljenje i stavove o događajima koji su ili mogu postati predmetom sudskog odlučivanja, ukoliko se počnu baviti ili prihvatati špekulisanja, izgubit ćemo zadnju odbranu demokratskih prava i sloboda svakog ljudskog bića.

A sud je baš to.

Ako sudija kao pojedinac osjeti da više ne može da bude suzdržan, neutralan, ako osjeti potrebu da društvu doprinosi na drugačiji način, da kao intelektualac ili novinar ili analitičar iznosi svoje stavove i analize na način koji nije nužno zasnovan na činjenicama i dokazima to je razumljivo i potpuno ljudski, ali onda je pošteno da podnese ostavku, rastereti se tog sudijskog bremena neutralnosti i suzdržanosti i posveti se tom nekom drugom poslu. Jedno i drugo ne može zajedno.