Da su se Josip Broz Tito i drugovi 25. novembra 1943. godine sastali i sjednicu Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH (ZAVNOBiH) održali 22 kilometra prije Mrkonjića, u Jajcu, danas jedan od najznačajnijih spomenika za Bosnu i Hercegovinu ne bi se nalazio u entitetu Republika Srpska, gdje politički establišment do sada nije, a, prema svemu sudeći, neće ni u budućnosti priznavati ovaj datum kao državni praznik.
Ali nisu. Sastali su se tačno u Mrkonjić-Gradu, nekadašnjem Varcar-Vakufu. Osam dana prije državnog praznika u Mrkonjić-Gradu „sve redovno“, uglavnom kao i u ostatku entiteta Republika Srpska.
Garavi zidovi i paučina
Posla nema. Rade trgovine s najnužnijim proizvodima. Rade kladionice. Trenutno se renovira Kizlar–agina džamija. Investitor je Muftijstvo banjalučko, a donator generalna Direkcija za vakufe Republike Turske.
U kući u kojoj je održano zasjedanje ZAVNOBiH-a danas ima tek nekoliko razbacanih stolica. Garavi zidovi i paučina. Kuća je u vlasništvu porodice Gašić.
Dušan Gašić je imao 11 godina kada je njegova majka radila na uređenju prostora za održavanje sjednice ZAVNOBiH-a.
- Niko nije znao šta će tu biti. Mi, djeca k'o djeca, nosili smo neke stolice, ćilime... Tek su nekoliko dana poslije znali šta se tu održalo. Niko nije ni slutio koliko će taj datum biti značajan za Jugoslaviju i za Bosnu i Hercegovinu kao državu – prisjeća se Dušan Gašić.
Iako u poznim godinama, sjećanje ga i danas dobro služi.
- Nisu tada svi bili partizani i nisu svi bili za Tita. Kako je koja vojska nailazila tako se domaće stanovništvo prilagođavalo. Bilo je bitno samo sačuvati živu glavu – kaže on.
Ima dobra rakija, uši otpadaju
U razgovor se umiješa i njegov sin Radoslav.
- Mi smo oduvijek bili trgovačka porodica. Šteta je što je ova kuća zapuštena. Mi smo tražili da nam se dozvoli da je uredimo i da je makar održavamo. Da ljudi mogu u svako doba doći i pogledati gdje je nastajala država – kaže Radoslav Gašić.
Gašići su dokaz da nisu baš svi u Republici Srpskoj protiv države Bosne i Hercegovine.
- Dođite, djeco, sljedeći put na vrijeme, a ne ovako kukavički, pa da vas dočekamo s rakijom. Ima dobra, uši otpadaju – govori nam Dušan Gašić dok nas ispraća niz ulicu.
Ulice puste dok polako pada noć. Tek poneki automobil. Nema kafića, nema omladine. Na oglasnim tablama osmrtnice. Na jednim vratima portret Aleksandra Vučića, predsjednika Republike Srbije. Ostalo još iz predizborne kampanje jer je i Srpska napredna stranka imala svoje kandidate za Skupštinu Republike Srpske.
- Mali ljudi se lako dogovore – kaže Ahmo Zonić, vlasnik posljednje kovačke radnje u Mrkonjić-Gradu.
On i njegov sin Nermin ne daju da se ugasi posljednji kovački oganj. U poslu im pomaže i Srbin Dragan Lekić.
- On svako jutro dođe, kaže „sabah hajrullah gazda“ i idemo radit'. Kakav Srbin, kakav Bošnjak, kakve podjele i bakrači. Ako čovjek umije posao i hoće radit', nema tu podjela – složni su Ahmo i Dragan.
Država samo traži. Otkud?!
Vidi se da ljudi skromno žive. Tvrdi nam to i Ljubomir Todić. Nekada je bio vlasnik pilane i imao 40 ljudi zaposlenih. Danas ima mali kamion, motornu pilu i 10 zdravih prsta.
- Sve sam morao raspustit'. Pa ne može, brate. Država samo daj, daj otkud? Morao sam ugasit' preduzeće - govori nam Todić.
Kaže da je sva omladina otišla iz Mrkonjića.
- Prošle godine došla dvojica, prodaju nekakve telefone. U neko dobe ovaj jedan zove gazdu i govori mu: „Nema, gazda, ovdje duha. Sve pomrlo“ – prepričava nam Todić.
Tuliso: Htio sam povećati plaću radnicima, ali...
Da nema Morena Tulisa, Italijana koji je odlučio proizvodnju stolica prebaciti u Mrkonjić, ne bi u ovom gradu bilo nijednog proizvodnog pogona.
- Tražio sam od države da me oslobodi dijela poreza, a da svim radnicima povećam plaću za 200 KM. Znate šta su mi odgovorili. Nema šanse! Mi želimo da zaposlimo domaće ljude, stanovništvo koje ima mogućnost da napreduje. Ne moraju svi inžinjeri biti iz Italije. Sljedeće godine kada dođete, imat ćemo još jedan pogon otvoren – kaže Tuliso.
Njegova firma „Pro Wood“ zapošljava 126 radnika.
