Jedno od rijetkih mjesta u Bosni i Hercegovini u kojem je zabilježeno prisustvo čovječije ribice, endemske životinje koja živi duboko u mraku podzemnih voda, jeste Bobijaško oko, jezero izuzetne ljepote, koje se nalazi na širem području Lušci Palanke, dvadesetak kilometara od Sanskog Mosta.

Prema riječima Emira Trožića, sanskog ekologa i stručnjaka za hidrologiju, grupa francuskih ronilaca ispitivala je prije nekoliko godina ovaj lokalitet i tom prilikom snimila ovog čudnog vodozemca.

Obilne kiše

- To nije prvi put da se spominje čovječija ribica, jer su je na istom lokalitetu prije više od stotinu godina otkrili i evidentirali austrougarski naučnici, koji su, također, istraživali ovo jezero. Podaci o tome postoje u “Zemaljskom listu Bosne i Hercegovine”, koji se tada izdavao - kaže Trožić.

Prema njegovim riječima, ova endemska vrsta opstala je isključivo u podzemnim vodama stalne temperature, gdje se može brzo zakopati u mulj i na površini se nađe samo za vrijeme obilnih kiša, kad je bujice izbace na svjetlost dana, što za nju, obično, znači smrt. Trožić, također, kaže kako ona može preživjeti isključivo u čistim i nezagađenim vodama i da je iznimno osjetljiva na svako onečišćenje.

- Rijetka su danas mjesta u Bosni i Hercegovini, pa i u regiji, u kojima je opstala. Može preživjeti bez hrane duže od deset godina, što je čini jedinstvenom i vodozemcem s najdužim životnim vijekom - objašnjava Trožić.

Omiljena destinacija

Trožić objašnjava kako je Bobijaško oko zanimljiv kraški fenomen i da je podzemnim tokovima povezan s velikim hidroakumulacijama koje se nalaze u njedrima Grmeča, kao i s izvorima rijeka Dabar i Zdena. Zbog dvosmjernog kretanja vode, riječ je o estaveli, koja za visokog vodostaja i obilnih padavina ima karakteristike vrela, dok pri niskoj razini vode postaje ponor.

Mještanima Lušci Palanke ovo mjesto pruža debeli hlad i osvježenje, posebno u ljetnim danima, te je omiljena destinacija za odmor i druženje. Ne propuštaju ni da ga pokažu i rijetkim gostima ili putnicima namjernicima koji ih posjete.

Pod vodom diše na škrge, iznad nje plućima

Trožić ističe kako je adaptacija čovječije ribice na podzemni život duga više od 200 miliona godina. Evolucijsko prilagođavanje omogućava joj da pod vodom diše škrgama i kožom, a iznad vode plućima.