Kaznenopopravni zavod Zenica otvoren je još za vrijeme Austro-Ugarske, a gradio se u više faza od 1886. do 1904. godine. Rekordan broj osuđenika zabilježen je 1906. godine, čak 1.000. Kroz KPZ su prošla mnoga poznata lica, od nobelovca Ive Andrića do Gavrila Principa. 

Prvi bolovi

Kako su godine odmicale, zatvor je dospio na zao glas. Tokom Drugog svjetskog rata, ovdje su mnogi osuđenici mučeni i ubijeni. Upravitelji zatvora čak su angažirali majstore kako bi izradili spravu za mučenje. Prema nekim zapisima, izvjesni Plohović iz Istre osmislio je najsuroviju spravu za mučenje, poznatu kao “isusovača”. Zvali su je još i “Isusova halka”. 

Željezni mali okovi, koji na prvi pogled izgledaju bezazleno, postavljeni su u male prostorije u podrumu samice. Muke u “isusovači” bile su neizdržive. Osuđenik je morao čučnuti, provući ruke između nogu i uhvatiti se prstima za pete. Stražari bi mu potom ruke i noge vezali za alke. U prvih nekoliko minuta nesretnik ne bi osjećao bol. Ubrzo bi se javila i jaka bol u stomaku i zglobovima. Uslijedio bi jak pritisak krvi u lice, oči i usta. Kad bi se učinilo da ne može biti gore, stravična bol zaparala bi kičmu. I tada su ljudi uglavnom gubili svijest. Ovo mučenje, koje su nazivali vješanje na tlu, skoro niko nije mogao izdržati duže od 20 minuta.

Napraviti muzej

Zatvorski čuvari pričaju nam da u ćelijama s “isusovačama” tada nije bilo vode i kupatila, što je uvedeno tek 1976. godine.

Inače, podrumske prostorije sada se ne koriste, ali postoji ideja da se tu napravi muzej. No, sve je to još samo ideja, jer je, prije svega, važno riješiti pitanje sigurnosti posjetilaca.

Priča o Francu Štiftu

Prema nekim mitskim pričama, div Franc Štift jedini je osuđenik koji je duže od 20 minuta izdržao na “isusovači”.

Lomljenje kostiju točkom

Mučenje točkom je imalo dvije faze, podjednako strašne. U prvoj fazi su lomljene kosti i zglobovi pomoću točka za lomljenje koji je sa vanjske strane bio sav u šiljcima. 

U drugoj fazi, koja je, istina, korištena samo za pogubljenje, prethodno izlomljeno tijelo doslovce isprepletano kroz točak podizano je na dugačku motku gdje je žrtva ili ostajala do smrti ili je spaljena u slučaju da je točak zapaljen.  

Sto za rastezanje

Već iz prvog stoljeća nove ere postoje prvi zapisi o ovom užasnom izumu, a najviše se koristio početkom 15. stoljeća širom Evrope. Jedna je od najsurovijih i najčešće korištenih sprava za mučenje i bila je prisutna u svim mučilištima po Evropi. 

Različitih oblika i načičkana oštricama, pored bola od šiljaka koji su se zabadali u tijelo žrtve, na njoj su i mišići bili kidani usljed razapinjanja i istezanja. 

Nirnberška djevica

Kutija napravljena od čelika u čijoj se unutrašnjosti nalaze šiljci u upotrebi je od 16. stoljeća. Žrtvu bi zatvorili u kutiju, a zatvaranjem vrata šiljci bi joj se zabili u tijelo.

Kako bi mučenje bilo što duže i okrutnije, šiljci su bili tako postavljeni da ne probodu nijedan ključni unutrašnji organ, pa je svaka žrtva prije smrti trpjela nevjerovatne bolove.  

Čelična maska

Sprečava vrištanje žrtve kako ne bi ometala razgovor inkvizitora. Čelične cijevi unutar maske su nasilno stavljane u usta, oko cijele glave je čelični okovratnik, a tu je i rupa za disanje koja sprečava da se žrtva uguši prije vremena.

Čelična njuška se često stavljala ljudima na lomači, da krici žrtava ne bi ometali izvođenje duhovne muzike. Đordano Bruno je zbog svojih naprednih ideja u Rimu 1600. godine spaljen čeličnom njuškom sa dva šiljka. Jedan mu je probušio jezik, drugi nepce.

Drobljenje prstiju

Sprava za drobljenje napravljena je tako da polako gnječi ne samo prste nego i koljena i laktove, za šta su postojale veće sprave. 

Također je postojala i drobilica glave, a primarna namjena ovih sprava bila je da izvuku priznanje od žrtava.